Homilija biskupa Ivana Šaška na misi za fra Božu Lujića

Uvod:
Poštovani i dragi oče Generalni vizitatore (fra Bože Vuleta, OFM), oci provincijali (fra Milan Krišto, OFM i fra Juro Šimić, OFMCap), subraćo svećenici, redovnici i redovnice, braćo i sestre u Kristu Gospodinu!
Došli smo zajedništvom u vjeri i svojim dioništvom u Kristu Gospodinu proslaviti dar vječnoga života koji nam je Bog darovao u uskrsnuću svoga Sina, s pouzdanjem se obraćajući Bogu za našega preminuloga subrata svećenika, franjevca, profesora Bože Lujića.

Našli smo se ovdje u istoj nadi života vječnoga, života koji povezuje nas ovdje na zemlji i onih koji su otišli pred nama „obilježeni znakom vjere i koji spavaju snom mira“ (iz Prve euharistijske molitve).

Ovdje smo pred jednim svećeničkim životom koji je na zemlji, izmjeren mjerom prolaznosti, trajao 75 godina. Od njegova preminuća, taj je život ušao u drugi dio života, neopterećen prolaznim i smrtnim. Ovdje smo pred zvanjem i u zvanju kojemu je temeljno poslanje naviještati da ljudski život nije stvoren za raspadljivost prolaznoga, nego za besmrtnost i ispunjenost u Božjemu zagrljaju. To je tako čitljivo u životu fra Bože.

U toj vjeri nastojimo živjeti svoje dane na ovome svijetu, u radosti što nam je Bog darovao svoga Sina i po njemu Duha Svetoga, da nas tješi u svakoj našoj kušnji i nevolji te da čuva pogled naše duše u sigurnosti zajedništva sa svetima i pokojnima u nebeskoj slavi.

Danas, ispraćajući tijelo preminuloga fra Bože Bogu dajemo hvalu za dar njegova života i svećeništva, te ujedno molimo Božje milosrđe da mu budu oprošteni njegovi grijesi i slabosti, kako bi ušao u ljepotu Božjega zagrljaja i živio puninu radosti svoga Gospodina.

Zahvaljujemo preminulomu subratu za njegov odaziv, za svako dobro kojim je u naše živote, a osobito u živote povjerenih mu vjernika, učenika, studenata, suradnika unio Božju prisutnost.

U ovo slavlje unosim sućut u ime našega zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, i cijele Nadbiskupije Franjevačkoj provinciji Bosne Srebrene, a osobito vama, dragi fra Zdravko (Dadić) i fra Stipo (Karajica), koji ste dijelili svakodnevni život u ovome samostanu sv. Ilije.

Sućut izražavam fra Božinu rođenomu bratu Ivi s obitelji, sestrama Mari i Mandi s obiteljima te svoj rodbini.
Nadbiskupijska zahvala tiče se poglavito njegove duboke uronjenosti i ugrađenosti u teološko sveučilišno obrazovanje, ali i na višestruku prisutnost u svoj širini formacije, kulturalnoga i društvenoga djelovanja, kršćanske duhovnosti, s posebnim pastoralnim značenjem koje je šire od jedne biskupije.

Tako ovoga predvečerja povezujemo ozračja rodne mu Bosanske Posavine, roditeljske i obiteljske blizine, odgoj i obrazovanje koje ga je vodilo u Visoko i Sarajevo, u Ljubljanu i Rim, u Jeruzalem i Zagreb. Povezujemo susrete s biblijskim stručnjacima s kojima je dijelio čežnju i strast za prevođenjem i tumačenjem Božje riječi, gorljivost i blagost Radosne vijesti; njegove susrete sa svim ljudima, osobito s hrvatskim iseljenicima diljem svijeta.

Večeras su tu oni najmanji, prvi koraci njegovom Bosnom i Hercegovinom, mladenački koraci puni ushita koji su ulazili kroz vrata spoznaja; koraci učitelja i profesora koji su obazrivo ukoračili preko pragova duša mladih života; odmjereni koraci franjevca koji voli Stvoritelja i stvoreni svijet te se raduje umjetničkim izražajima; koraci Svetom zemljom puni poštovanja, divljenja, propitivanja i nadahnuća; molitveni koraci ljudi u kojima je ostao trag njegove ozbiljnosti i vedrine, iskrenoga smijeha, mladenaštva duha i istinske brige za čovjeka u potrebi.

Životopis bilježi da je bio i dekan i pročelnik; i profesor i mentor; i urednik i prevoditelj, i suradnik i član raznih teoloških udruga i društava, nositelj projekata i sudionik raznih nastojanja… Pa ipak, on je najviše naš brat, on je fra Božo, sa svojom riječju, blizinom, osmijehom, koji nije ugašen od naših susreta, pa ni onoga mojeg susreta s njime prije tri tjedna u ovoj crkvi s krizmanicima, s ministrantima… O preminulima ne govorim kao da ih nema, kao da su nestali. On je i dalje fra Božo koji živi u Bogu, povezan s nama u živome Kristu. Zahvalimo Gospodinu za ono što je u prolaznosti bio svakomu i svakoj od nas i što je ostalo neprolazno; to prinesimo Gospodinu koji znade sve…

Braćo i sestre, ušli smo u ovo slavlje predani Gospodinu. Živimo li ili umiremo njegovi smo i živimo zajedno s njime. Zato, puni pouzdanja, zazivamo njegovu blagost.

Homilija

Liturgijska čitanja:
Jr 1, 4-9; Iv 6, 51-54.57-58

Braćo i sestre!

1. Izabirući čitanja za ovo slavlje našao sam se u valovima koji zapljuskuju, koji se sami nude i podižu, jedan uočljiviji od drugoga. Teško je odlučiti se za najprimjerenije kapi i dijelove te čas razigrane i uzburkane, čas mirne cjeline, kada je posrijedi život tumača, navjestitelja, razlagatelja Svetoga pisma.

Odustao sam od svojih slutnja i pristupa te pošao putem fra Bože, zapravo od pitanja što ga je privuklo, zašto je zavolio proroka Jeremiju. Zato sam smatrao da je dolično da se danas čuje Božja riječ koja je do nas došla po tome proroku; da nam progovori u svježini mladenačkoga izbora našega subrata, jer se upravo tim prorokom bavio u postizanju magisterija znanosti i u izradi svoga doktorskoga rada.

To se čini tek ispunjavanjem jedne akademske zadaće, preduvjetom za dobivanjem naslova, za pokazivanje umješnosti uporabe stečenih znanja i znanstvenih metoda. No, znamo da su takvi izbori puno više i da odražavaju dublje životno ozračje, nadahnuća i pomake. Vjerujem da ih danas, glede fra Bože, možemo bolje razumjeti i da oni i nas snažnije pozivaju.

2. Možda je razlog njegova izbora baš toga proroka već u samome Jeremijinu imenu, tumačenom na različite načine, pokazujući puno mogućnosti iz kojih izvire širina poticaja. Neki značenje imena ‘Jeremija’ vide kao upućenost na ‘čovjeka koji postavlja temelje’, koji otvara nove životne putove. Drugi to ime prevode kao: ‘Gospodin je podigao, uzvisio (iz bijede i potrebe)’, dok treći smatraju da ga je ispravnije vidjeti u svjetlu inačice ‘Božjega dara’ (Boži-dara, Bože…)

Možda ga je uz tu proročku knjigu vezao već njezin početak, zadivljujuć, privlačan, neizmjerno otajstven u svome govoru o Božjemu poznavanju svega prije postajanja, svakoga čovjeka prije njegova oblikovanja u majčinoj utrobi. Možda je mladoga fra Božu privukla jednostavnost i izravnost koja odiše u Gospodinovu pozivu Jeremiji; ili poniznost i skromnost u razgovoru Jeremije s Gospodinom.

Bilo kako bilo, privukao ga je prorok, baš taj i takav; prorok i njegov Gospodin. Moraju zacijelo postojati podudarnosti i privlačnosti života koje u ovome ispraćaju nama govore. Koje su to proroče odlike, tragove kojih možemo prepoznati ili barem nazirati u fra Božinu životu?

3. Jeremija je – u svoj dramatičnosti odnosa Boga i izabranoga naroda – ponajprije prorok novoga saveza. Sjetimo se kako po njemu dopire Gospodinova riječ: „Evo dolaze dani kad ću s domom Izraelovim i s domom Judinim sklopiti novi savez… Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj… Svi će me poznavati, i malo i veliko, jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati.“ (Jer 31-34)
U Jeremiji je vidljivo trajno pouzdanje u Gospodina koji mu pomaže nadići sve protivštine na koje nailazi.

On je iznimno osjetljiv, emotivno tankoćutan čovjek; ‘pjesnička duša’, ništa manja od Izaije, i kada se izražava jecanjem tužaljki i kada prodire gromovitim proroštvom. Zbog toga i pomalo slab, valjan i razdiran trenutcima očaja, velikom zadaćom koja mu je dana, odbojnošću svojih protivnika, udaran krajnošću osjećaja.

Jeremija je zaljubljenik, živi svjedok posvema zaljubljen u Božji naum, čuvajući duhovni i vjerski identitet svoga naroda, ozračje u kojemu nastaju njegovi govori o nevjeri naroda i o Božjoj kazni.

Bez obzira na neprekidno naviještanje da će narod stradati, Prorok svojim isticanjem zlokobne budućnosti nije bio u službi babilonskoga osvajača. Dobro je znao staviti Božji plan iznad osobnih političkih interesa.

Suvremenike je neumorno poticao na vjernost, premda su njegova upozorenja i pozivi izgledali potpuno uzaludnima. Narod je iskušavao Boga i njegovu strpljivost; zaboravio je dobročinstva, milosrđe i njegov zavjet te se okrenuo idolima.
4. Vjerujem da ste, dok sam isticao pojedina Jeremijina obilježja, u pozadini imali fra Božin lik. Fra Zdravko je za sliku pored tijela u lijesu izabrao ovu koja pokazuje fra Božu u zagledanosti prema nebu, ovdje prema svjetlu uskrsne svijeće, pomalo ozbiljan i zamišljen.

Češće sam ga sretao, a mislim da je tako i s vama, vedroga i nasmijanoga, ali nipošto bez zamišljenosti. Tako i ova fotografija podsjetila na neka likovna djela koja proroka Jeremiju prikazuju zamišljenim, počevši od Michelangelove freske u Sikstinskoj kapeli, preko Chagallove interpretacije ili pak one Joze Kljakovića u crkvi sv. Marka na Gornjemu gradu. Zamišljen nad sudbinom svoga naroda, pun empatije i duboke čežnje koja ga i plaši i zbunjuje i boli.

I fra Božo je takav: zabrinut nad hrvatskom domovinom, uronjen u događanja, prepoznajući gubitak nutarnje snage u našemu narodu. I naš je zadnji susret i razgovor u ovome samostanu (pred političke izbore za župane, gradonačelnike i načelnike) bio protkan upravo iščitavanjem okolnosti u Crkvi i narodu, kojih smo i sami dionici. I tada sam osjetio tu usvojenu proročku nit prepoznavanja bitnoga.

5. Zato sam posegnuo za jednim od njegovih tekstova o Jeremiji koji nam danas puno govore i koji u euharistiji dobivaju najbolju nadopunu. On piše: „Kakav je smisao imala Jeremijina patnička sudbina? Zašto navješćivati narodu ono što bi se ionako dogodilo? Jeremija je trebao ukazati na ono zdravo što je postojalo u narodu i osloboditi ga pomoću Božje riječi od zla koje ga je opterećivalo, te na taj način u stvari stvoriti zdrave temelje za neku novu budućnost… Zlo se bilo nagomilalo prije svega u temeljne ustanove naroda i u cjelokupni društveni sustav pa je i jedno i drugo moralo biti izbrisano s povijesne pozornice kako bi se pročistio i opstao čovjek i kako bi opstao narod.“

Fra Božo nastavlja: „Drugo što je značajno za Jeremiju jest činjenica da se zlo ne iskorjenjuje jačim oružjem nego jačom ljubavlju kojoj u temelju leži žrtva i patnja… Ljubav kao patnja solidarnosti postala je nutarnja snaga nove budućnosti koju Jeremija vidi prvenstveno kao sklapanje novoga saveza, ali ne na nekoj ustanovi ili nekome novome zakonu ili zakonima nego na čovjekovu srcu koje jedino može voljeti i tako bitno pridonijeti promjeni ljudskoga života.“

Naš subrat zaključuje: „Narod je kroz vlastita bolna iskustva shvatio kako je prorokova bezuspješnost bila samo prividna, jer su njegova sudbina i riječ u konačnici nosile dublje značenje kojima je zapravo otvarao novu nadu i istinsku budućnost narodu. Jeremijina je snaga dolazila od Božje riječi koja je rušila i gradila istodobno i onda kad to narod nije vidio i kad nije bio svjestan Božjega djelovanja.“

Govor o zahvatu u čovjekovo srce „na najbolji je način otvorio vrata Novomu zavjetu i dolasku onoga koji je u osobi ostvario sve najave.“ (Proroci. Osoba, vrijeme, poruka, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2015., str. 135-136)

6. Na te se riječi lako nadoveže ‘obrazloženje’ izbora današnjega Evanđelja, navještaja koji nosimo u duši sa slavlja svetkovine Presvetoga tijela i krvi Kristove, dana u kojemu je fra Božo preminuo. Povezivao je odlike osobnosti i navještaja proroka Jeremije i ostvarenosti u Kristu, ispunjenja proroštva, u punini Radosne vijesti i obnove svijeta.
Riječi u kojima to Isus izriče na najljepši način progovorile su večeras našemu srcu: „Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.”

Filozof Feuerbach, želeći istaknuti i plastično ocrtati svoje materijalističke tvrdnje, rekao je da je „čovjek ono što jede“, a pritom je potvrdio našu najdublju kršćansku istinu vječnoga života, temeljno načelo obnove čovjeka, društva i svijeta; potvrdio je nauk predivno izrečen od crkvenih otaca da imati udioništva u Kristovu tijelu i krvi smjera prema našoj preobrazbi u ono što primamo; da postanemo ono što primamo: Kristovim tijelom.

Ta istina nadilazi zemaljsko i prolazno; nadilazi svaku ljudsku zamislivost. Ona je najveći dar koji ne prestaje ulijevati utjehu, nadu i radost.

7. Braćo i sestre, čuje se govoriti da cijeli život čovjeka, bez obzira koliko bio velik, utjecajan, slavan na zemlji, učen i bogat, na kraju stane u jedan lijes ili u grob. No, ovdje gledamo i živimo nešto drugo, ono što ne može stati ni u lijes ni u grob.

Na lijesu u kojemu je tijelo fra Bože nalazi se cvijeće, rascvalost života i ljepote koja ima izvorište u oltaru. Tu je svjetlo uskrsnuća sa svijeće na kojoj je ukratko ispisana zbilja o Bogu našemu Stvoritelju i Otkupitelju, o našemu vrelu i uviru u Gospodinu, o ranama smrti i o sjaju uskrsnuća.

Mi smo dionici toga otajstva po euharistiji, koje su znakovi kaleža i plitice, ujedno usko vezani sa svećeničkim pozivom kojim je pozvan i fra Božo, posebno istaknutim svećeničkom štolom koja u dodiru s kaležom grli Sveto pismo. On je u ljudskoj krhkosti bio uprisutnitelj posvete i blagoslova, pomirenja i Saveza, Krista učitelja, suputnika, pastira i prijatelja, kajanja i opraštanja, vraćanja u život…

8. Tu su znakovi Božje riječi, naviještene i ostvarene; sakramenata prisutnosti Božje ljubavi. Tu su naznačena svi ljudski osjeti, sva tjelesnost koja je u Kristu preobražena. Tu je svjetlo i osjet vida; Božja riječ u govoru i pjesmi koje dohvaćamo sluhom; euharistijski darovi za naš okus; cvijeće i tamjan za njuh te puno dodira, počevši od dodira pogledom, zadržan na fotografiji, a zatim ova predivna zajednica u mnogovrsnim dodirima: glasom, hodom, suzama, sjećanjima, rukama, molitvom. Ništa od toga ne može stati u lijes niti biti pokopano.

No, ipak, najviše – najviše smo oko lijesa mi, zajednica Kristovih vjernika, Crkva, Kristovo tijelo, u kojemu je i život fra Bože. Mi govorimo: Ne, umrijeti neće, nego živjeti… Iskazujemo počast tijelu preminuloga brata, jer je njegova raspadljivost unosila život u puno toga što ne može stati u lijes i što nastavlja živjeti. Fra Božo živi povezan u nama s Gospodinom.

Tako je vidljivo da nismo ovdje da bismo veličali jednoga čovjeka, nego Gospodina koji nam se na neizrecive načine očitovao u daru dragoga čovjeka koji je ostao drag, jer je tražio Gospodina i njegovu volju, radovao se i onda kada je nosio bol.

Radujemo se, jer svjedočimo ljepoti i životu koji ne može biti zadržan u lijesu niti u raspadljivosti zemlje. Molimo da se taj život i po nama proslavlja.

Amen.