U imenu trojstvene Božje ljubavi,

u znamenu križa i u Kristovu miru

slaveći oproštaj od našega brata, franjevca, svećenika

fra Ilije Vrdoljaka kličemo:

Hvaljen budi, Gospodine naš!

Došli smo na ovo zagrebačko groblje prinijeti hvalu i zahvalu Bogu te biti u zajedništvu s Vama, dragi i cijenjeni provincijalni ministre fra Milane (Krišto), i sa svim franjevcima Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda kojima, kao i rodbini preminuloga fra Ilije, očitujemo suosjećanje u tuzi te blizinu u ljepoti nade i proslavi prjelaska u nebesku domovinu.

Hvaljen budi, Gospodine naš! – povezuje u Bogu i zahvalu subratu, bratu, prijatelju, koji nam je ovdje na zemlji svojom prisutnošću i darovima ostavio jasan trag Božjega lica i njegove ljubavi.

Hvaljen budi povezuje redovničku subraću, nas svećenike u biskupskoj i prezbiterskoj službi, u kojima je lijepa i znakovita prisutnost biskupa sisačkoga, mons. Vlade i biskupa željezanskoga, mons. Egidija.

Hvaljen budi povezuje rodni zavičaj Bosne i Hercegovine, ljude s kojima je odrastao, koji su ga odgajali i poučavali, po kojima je osjetio i živio redovnički i svećenički poziv; povezuje redovnike i redovnice; povezuje vjernike u župama u kojima je djelovao: od zagrebačkoga Kozari boka i Sigeta, preko Klanjca, Čakovca, Našica i Rovinja, do austrijskoga St. Pöltena, Salzburga i Beča.

Hvaljen budi! – na vijest o fra Ilijinu preminuću – odjekuje ovih dana diljem domovine i svijeta u zajednicama hrvatskih vjernika, u kojima je postao prisutan po službi provincijala i na razne načine druge načine.

Hvaljen budi, Gospodine naš molitveni je usklik sigurnosti da naše zajedništvo nije prestalo, nego ga dijelimo zahvaljujući Božjemu utjelovljenju i pritjelovljenosti vjernika u Kristu, u kojemu živimo preporođeni za vječnost.

U taj usklik vjerničkoga i franjevačkoga srca ugrađeno je i zajedništvo koje očituje i naš zagrebački nadbiskup, kardinal Josip, koji je poslao svoju sažalnicu koja će sada biti pročitana.

Homilija

Liturgijska čitanja: 2 Kor 5, 14-17; Ps 63, 2-8; Mk 9, 2-10

1. Odabirući čitanja za ovo sprovodno slavlje bio sam vođen tako da je složen navještaj koji nam je progovorio o Božjoj ljubavi u Kristu koji umrije za sve; o nesebičnosti – da ne živimo sebi; o novome stvorenju u Kristu u kojemu se povezuje važnost tjelesnost i njegova raspadljivost.

Progovorio je o čežnji traženja Boga, o suhoći i žeđi; o gledanju slave i o sitosti; o hvali i pomoći te o sigurnosti u sjeni Božjih krila i o privinutosti duše uz Boga.

Evanđelje je spojilo o pozivu apostola na uzvisinu; o bjelini, svjetlu i tami; o preobraženosti i ograničenosti; čuli smo imena Mojsija i Ilije, upućeni na snagu objave danu njima; o zajedništvu i samoći; o preduskrsnoj šutnji i pitanjima; o Očevoj riječi koju povezujemo s krštenjem upravo u danima između svetkovine Bogojavljenja i blagdana Isusova krštenja.

Braćo i sestre, Evanđelja, kao i cijelo Sveto pismo, ali i druge knjige često pokazuju da je u zadnje riječi stavljeno značenje svega ranije rečenoga, prikazanoga, posvjedočenoga. Osjećamo da se na završetku sve razotkriva.

Tako je i s kršćanskim umiranjem. Tamo gdje se čini da zastor prekriva, on se razmiče pokazujući novu sliku. Završetak je tumačenje i svjetlo novoga početka. Svaki nas sprovod o tome pita, a slavlje jača Božjom riječju i primjerima kršćanskoga življenja.

2. Spominjem to zbog toga jer je trenutak koji sažima život svetoga Franje Asiškoga zbijen u njegov razgovor sa smrću, u darovani izraz izrečen u njegovu Hvalospjevu: sora nostra morte corporale o „našoj sestrici tjelesnoj smrti“.

Očita je bila njegova nakana da se te riječi pjevaju i pojačaju odnos prema stvarnosti ljudskoga života koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Te riječi utkane na kraj Hvalospjeva ključ su čitanja svega što je prethodno rečeno; riječi koje osamsto godina poslije imaju dodatnu težinu u društvu koje raznim načinima želi prikriti ili banalizirati život i smrt.

Upoznajući Asiškoga sveca sigurno je i fra Iliju oduševljavao Duh koji je nadahnjivao cijeli Franjin život i koji je ostao sažet u tome izazovnom izrazu za kojim se nitko do njega niti nakon njega nije usudio posegnuti, usvojiti ga i očitovati na takav način.

Poistovjećivao se s Kristom u njegovoj ljudskosti i u patnji, prožet Radosnom viješću uskrsnuća. Zahvaljujući Kristovu uskrsnuću, on u trenutku umiranja nije govorio o ostavljenosti, nije govorio vapajem nebeskomu Ocu i o boli koju je podnio za nas, nego hvalospjevom i onom predivnom željom da na kraju zemaljskoga života kuša njemu drage kolačiće, vjerojatno od badema koji prvi cvatu nakon zime.

3. O sažetku fra Ilijina života danas govorite vi koji ste mu bili blizu u raznim okolnostima, a ja od susreta i razgovora s njim lako u tome hvalospjevu prepoznajem iskrenu pobožnost i predanost, vedrinu i odlučnost, blagost i odgovornost, poniznost i uljudnost.

Čini mi se ispravnim ustvrditi da je, poput svetoga Franje, život nastojao gledati ‘odozdol’, prožet ljudskošću i blizinom drugim ljudima, a smrt ‘odozgor’, Božjim pogledom.

Braćo i sestre, mi ljudi smo uvijek pred izborom, između prepuštanja ništavilu i pouzdavanja u svetu volju Onoga koji je sve. Prihvaćanje Božje volje uistinu je najveća radost čovjeka, neočekivana kao šapat lahora u proročkoj iznemoglosti, kao „soliti dolcetti“, kao okus kolačića, ispečenih ljubavlju, koji u zajedništvu i jednostavnosti ljudskoga prožetog i preobraženog Božjim Duhom premošćuju smrtnost, štoviše smrt postaje pratiteljicom u vječni život.

Hvaljen budi, Gospodine naš!

Amen.