1. Ovi zavjeti danas, doživotni i privremeni, jesu trenuci milosti, djelići s neba koji padaju na ovu redovničku zajednicu, ovu nadbiskupiju i cijelu Crkvu, koji nas potiču da gledamo gore, da gledamo iznad sunca. I ovi nam zavjeti svjedoče da sve dok postoje ljudi koji vole, da postoji nada da će dobro nadvladati zlo. Sve dok postoje ljudi koji se mole, postoji povjerenje da Bog još uvijek silazi među ljude. Pokušajmo sada, na trenutak, poslušati glas koji nam dolazi odozgor, po Božjoj riječi koju smo čuli u liturgiji, a koju su odabrale današnje svečarice.

2. Kolikogod biskupova pojava privlačila pozornost, međutim, u središtu današnjega slavlja nisu biskup i njegove riječi. Čak ni vi, sestre, niste u središtu slavlja, nego jedino i samo Uskrsli Gospodin; njegova milost koja vas i život svakoga od nas obavija, nalazi se u središtu ovoga slavlja.

Krenule ste, krenuli smo za Njim, na Njegov glas, kao ono nekada Abraham, bez karte života i adrese poslanja pred sobom, ali s povjerenjem u Gospodina, poput Mojsija, s istom vjerom da je on Jahve – Prisutni, koji u stupu od oblaka ide pred nama, ali po potrebi i za nama.

I u našem životu se našla osjetljivost, neizvjesnost i sramežljivost isto kao i kod Jeremije, o kome smo slušali u prvom čitanju. Da, Gospodin nas je „zaveo“, ali nam nije nipošto oduzeo ništa od onoga što je naše, dio naše osobnosti, nego je dopustio da u nama raste izvanredna sloboda, koju treba uvijek iznova, svakoga dana živjeti, opredjeljujući se svakodnevno za služenje Kristu i njegovoj Crkvi.

„Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh“, govori Gospodin Jeremiji, ali i svakome od nas. Naša se služba i naše poslanje ne temelji na našim pretpostavkama, nego ima korijene u slobodnom izboru, koji je Gospodin učinio još „od vječnosti“, da naviještamo njegovu Riječ i živimo za Njega. Jeremija će se prisjetiti svoga poziva u više navrata, osobito kad se nađe suočen sa svojim slabostima, plahošću i krhkošću.

3. Kako su utješne ove Božje riječi upućene Jeremiji. U tim riječima otkrivamo značenje i milost poziva svakoga od nas. Svatko od nas u srcu skriva osobne odgovore na pitanja: kako to Gospodin zavodi? Što je to privlačno za vas, s. Marija i s. M. Cecilija, u Božjem pozivu da ste se odlučile odazvati? Što je to privlačno u karizmi sv. Vinka Paulskog, u njegovu izlaženju na ulice Pariza i drugih mjesta, i skrbi za siromašne i bolesne? Znadete sigurno bolje od mene, ali ćemo se prisjetiti prvih koraka sestara milosrdnica, jer je voda najčišća na izvoru. I bogate gospođe su u Vinkovo vrijeme mislile da je dovoljno dati potrebnima i siromasima milostinju – novac ili hranu. Međutim, bilo je potrebno zalaziti u prljave i opasne gradske četvrti, pronalaziti siromahe, previti im rane, urediti ih, dati im lijek, nahraniti ih. A to zahtijeva cijelu osobu i puno žrtve i osobnoga predanja.

Sumnjam da ćete do kraja ispuniti Vinkovu karizmu otvarajući vrata potrebnima koji zvone i dati im sendvič. I to je potrebno. Ali, ako nismo u potpunosti predali svoje srce i svoj život Gospodinu, ako nismo dopustili da nam Bog u potpunosti „zavede srce“, teško ćemo se održati u ovom vremenu i ispuniti svoje poslanje. Stoga je temeljno pitanje: Čime me to Bog osvaja i zavodi danas? Je li to sigurnost samostanskih zidina? Možda zajednički život ili uređen samostan? Ili, pak, mogućnost življenja za sebe i vršenja svoje volje?

Govoreći o susretu s Bogom, jedan dokument Kongregacije za posvećeni život će naglasiti: „Susret s Bogom zahvaća čovjeka u cjelini: pozvani smo živjeti potpuno predanje samih sebe, uma i volje, duha i srca, čvrstinu i slatkoću pristanka. Vjera je otajstvo susreta između Oca i Sina. Taj susret potiče Duh Sveti u srcu čovjeka koji prihvaća Riječ i dopušta biti suobličen Kristu.“ (Radost ustrajnosti 26)

4. Čini se da je Jeremiju zavela upravo nesigurnost, osjećaj njegove nepotpunosti, strah pred moćnijima. A Bog sve to okreće u čudesnu moć Jeremijinih riječi, moć njegova života, moć jasnoće njegove poruke.

U današnjoj Božjoj riječi jedan je glagol osobito izražen, a označava kretanje: Idi – čujemo kod Jeremije. Kod Pavla – prispjeti k uskrsnuću, hitim ne bih li kako dohvatio, k cilju hitim. U Evanđelju učenici idu za Isusom. Jedan mladić želi poći za njim, drugoga Isus zove: Pođi za mnom! On ne prihvaća taj put, nego kreće svojim putem, želi pokopati oca. Treći želi poći za Isusom, ali se želi oprostiti od svojih. Isus poručuje: kad se krene, treba hodati i gledati prema kraljevstvu Božjem.

U Svetom pismu se često čuje ovaj glagol ići, hodati. To je mnogo puta i Božja zapovijed. Tu riječ je čuo Abraham, čuo ju je Mojsije, čuli su ju i čuju je mnogi, kako onda tako i danas. Izabrani narod je spašen izlaskom, hodom kroz pustinju i kroz More crveno. I zanimljiva je činjenica: kad god je narod stao, kad su se utaborili, počele su napasti i nevolje (počevši od Mase i Meribe, do mrmljanja i zlatna teleta). Zato se papa Franjo ne umara govoriti o Crkvi u izlasku, koja nije zatvorena u sebe.

5. A što je s nama? Izgleda da nam se ne ide, utaborili smo se, stali smo. Ne toliko u kretanju, sad smo pokretljiviji, nego ikad prije. Stali smo u popravljanju, obnovi vlastitoga srca, rada na sebi. Stali smo u svjedočenju zajedništva, siromaštva, odricanja od sebe. Jedan suvremeni teolog o današnjem kršćanstvu u Europi govori kao o kršćanstvu koje svladao podnevni umor (T. Halik). To se odnosi i na život nas u Crkvi. On kaže da je jutro kršćanstva daleko iza nas, odnosno počeci kršćanstva, odnosno počeci reda i redovničke zajednice. Večer je pred nama i neizvjesna je. A sad vlada „umor o podne“. I treba izdržati!

6. Draga s. Marija i s. M. Cecilija! Čestitam vam što vas taj umor, pa i vaše redovničke zajednice, nije uplašio, nego joj želite svojom mladošću i životom dati novi zamah. Bog kojemu danas posvećujete svoj život nije nasilni bog fundamentalizama, jeftini bog supermarketa, bog vojske koji pokorava narode. Bog kojemu se danas posvećujete je Bog Isusa Krista, siromašni Bog sv. Vinka i sv. Lujze, Bog mučenika, mistika i svih onih koji se posvećuju službi drugima. On je Bog koji se ne objavljuje u neposrednim dokazima, koji ne dopušta da bude zarobljen razumom, ali kojega se može susresti u vjerodostojnim svjedocima njegove ljubavi. Svaki dan idite za Kristom. Hodajte za njim, a kad jasno ne vidite kamo i kako dalje, kleknite! U našem hodu za Kristom danas više služe koljena, nego stopala. Tražite ga u molitvi i u ljepoti, bjelini i jasnoći hostije u Presvetom sakramentu, tom kruhu života i čudesnom znaku trajne njegove nazočnosti među nama. U molitvi i klanjanju razabirite, otkrivajte i produbljujte svoj odnos sa „Zaručnikom svoje duše“. U Euharistiji se hranite kruhom živim za snagu svjedočenja i da u svijetu po evanđeoskim savjetima siromaštva, čistoće i poslušnosti možete biti znak njegove milosrdne ljubavi prema svima.

7. Vi, drage sestre, koje slavite svoje redovničke jubileje, po ovoj obnovi zavjeta učvrstite svoju vjeru, volju i nastojanje da Gospodina slijedite u svim okolnostima i do kraja života.

Neka sve nas na tom putu prati zagovor Blažene Djevice Marije, one, koja je svoj život u potpunosti predala Bogu i koju je Bog uzvisio uznesenjem u nebesku slavu. Dao Bog da se i mi jednom nađemo u toj slavi. Amen!