Godine 1997. sveti papa Ivan Pavao II. ustanovio je 2. veljače, blagdan Prikazanja Gospodinova u hramu, kao dan posvećen posvećenim ženama i muškarcima. Blagdan Prikazanja Gospodinova slavi susret Isusa kao Krista i Spasitelja sa svojim narodom. Označava trenutak kada su Isusa upoznali i prepoznali Šimun i Ana koji su predstavljali sve one koji su čeznuli za dolaskom Mesije. Ovo dvoje starijih vjernika prepoznalo je Isusa Krista i s radošću ga proglasilo Svjetlom naroda i Otkupiteljem Božjeg naroda.

Blagdan Prikazanja nudi Bogu posvećenim osobama priliku za razmišljanje o njihovu identitetu i poslanju kao posvećenih muškaraca i žena. Čvrsto vjerujem da je u samom srcu krize koju sada doživljavamo kao Crkva, a posebno koju žive redovnici i redovnice, posljedica zbunjenog osjećaja sebe (ili identiteta) i smjera (ili poslanja). Ako je tako, onda se moramo preorijentirati; preispitati svoje živote i svoje zajednice i moliti za milost da budemo hrabri dok činimo potrebne promjene.

Kako ćemo to učiniti? Sam Dana posvećenog života i Božja riječ, te razni poticaji svetih utemeljitelja i utemeljiteljica redova pokazuju nam smjer i korake.

1. Prihvaćanje radikalnog i potpunog predanja Bogu

Crkveni nas dokumenti uvijek iznova pozivaju na radikalno posvećenje koje zahvaća cijelu osobu i koje je poziva na apsolutno i potpuno predanje Bogu. Iako su svi krštenici po krštenju posvećeni i pozvani da se potpuno posvete Bogu, ipak, poziv posvećenih muškaraca i žena ima svoju vlastitu radikalnu prirodu.

U biti, redovnici su pozvani posvetiti se samo Bogu i to nepodijeljenog srca. Oni trebaju tražiti samo Boga i iznad svega ostalog. Posvećena osoba prilikom polaganja zavjeta obvezuje se živjeti kako je Krist živio u svim područjima svoga života: to jest u pogledu imovine (zavjet siromaštva), osjećaja (zavjet čistoće) i autonomije (zavjet poslušnosti). Svi ovi elementi i više lijepo su sažeti u kanonu 573 Zakonika kanonskoga prava o naravi posvećenog života. Redovnički život, prema nauku Crkve, ne dopušta povremenu posvećenost ili posvećenost nekim aspektima mog života i/ili kada to želim.

Bog od nas traži sve ili ništa.

2. Prepoznavanje i prihvaćanje vlastite neznatnosti

Priznajmo, ponekad smo izloženi kušnji vjerovati i čak se ponašati kao da smo važni, vrlo važni! Ali nismo. Važan je Onaj tko nas je pozvao i tko nas šalje. Ljudi kojima smo pozvani služiti su važni.

Vjerujem da su mnogi problemi koje imamo u redovničkim zajednicama s određenim članovima posljedica činjenice da te osobe vjeruju da su važne. Jedan američki pisac franjevac rekao je jednom: „Ako ne možemo vjerovati da imamo vječni identitet u Bogu, onda smo opterećeni stvaranjem vlastite osobne važnosti iz dana u dan. Ili nas je stvorio drugi ili moramo biti sami stvoreni ili živimo u dvorani ogledala slike svih drugih o nama. Tada se natječemo jedni s drugima za dostojanstvo i važnost…Gubimo se u usporedbi, zavisti, natjecanju i ovisnosti“ (Fra Richard Rohr, 22. travnja 2014.).

3. Otkrivanje starog – novog načina biti učenik/misionar

Čuli smo Markovo Evanđelje o poslanju dvanaestorice (Mk 6, 7-13). Isus ih šalje dva po dva.

Nakon slušanja ovoga Evanđelja, uvijek ostaje pitanje: Jesmo li ikada istinski razumjeli Isusovu poruku ili nauk u ovom odlomku iz Evanđelja? Ove Isusove riječi s pravom najprije razumijemo kao poziv na radikalnost i jednostavnost. To je točno. Učenici moraju ići i služiti u sandalama, bez dvije haljine, bez novčanika i šalju se kao janjci među vukove. Ali više od jednostavnosti, Isus od njih traži ranjivost. Način na koji ih je poslao trebao je promijeniti najprije njih same, a ne ljude kojima su poslani.

Isus želi da služimo, ako smo pozvani na vodstvo, i to bez tereta koji dolazi od predrasuda i unaprijed stvorenih ideja. On želi da sada, kao sestre ili braća u jednoj zajednici, zagrlimo jedni druge istinski i bezuvjetno. Isus je rekao svojim učenicima tada i govori svima nama sada da ostanemo u kućama ljudi i jedemo što nam se ponudi. Da ne ostajemo u svojim kućama i pozivamo ih unutra, gdje ćemo mi biti gospodari ili gazde. Isus poziva sve nas da budemo ranjivi evangelizatori spremni prihvatiti ljude kojima smo poslani, a ne da budemo poput sveznajućih i samoreferentnih osoba. Sigurno neću reći ništa novo, ali želim naglasiti i poziv pape Franje u mnogim prigodama da smo svi mi pozvani utjeloviti misionarsku ljubav Crkve koja treba biti djelotvorna njegujući evanđeoske osjećaje prema ljudima koje muče mnoga zla. Svećenici, đakoni, Bogu posvećene osobe i vjernici laici pozvani su osjećati evanđeosku samilost i postati apostoli milosrđa, naglašava papa Franjo (Papa Franjo na Siciliji, 15. rujna 2018.)

4. Zagrliti i naviještati Isusa s radošću

Evanđelje blagdana Prikazanja nam kaže da je Šimun uzeo dijete u naručje i blagoslovio Boga: „Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, po riječi svojoj u miru. Ta vidješe oči moje spasenje tvoje…“ I Ana je zahvalila Bogu kad je susrela dijete Isusa. Poput Šimuna i Ane i mi imamo priliku svakodnevno susresti Krista: kroz molitvu, u Euharistiji i u onima koje susrećemo. Jesmo li ga spremni s radošću zagrliti i slaviti Boga za ovaj veliki dar koji smo primili? Neka danas bude dan kada ćemo odlučiti biti radosna i životvorna prisutnost Kristova u svijetu. Ako sam postao mrzovoljan, nezahvalan, „glavni prigovarač“ u svojoj zajednici, danas imam priliku preokrenuti svoj život i biti milostiv, ljubazan, redovnik i redovnica pun ljubavi i opraštanja. Nitko od nas ne bi volio čuti još jedan opis subraće ili sestara koji glasi: „Bio je križ sebi i drugima!“

Braćo i sestre!

Bog nas je po Kristu u Duhu Svetome pozvao s jednim jedinim poslanjem: očitovati Božju prisutnost svima s kojima se susrećemo. Molimo da nas Marija Majka Crkve, sveti Franjo, sveta Klara, sv. Vinko Paulski, sv. Ilija zagovaraju da budemo vjerni i radosni svećenici, redovnici i redovnice. Amen.