Homilija biskupa Radoša povodom završetka Foruma nacionalnih Caritasa jugoistočne Europe

(Iv 20, 24-29)

Danas smo u ovoj crkvi dvaput navijestili Evanđelje, na engleskom i na hrvatskom. Neki će kazati da je to stoga što dvaput slavimo apostola Tomu: slavimo ga danas, 3. srpnja, ali i druge nedjelje po Uskrsu na Tominu nedjelja. Među ostalim imenima koja nosi, druga se nedjelja po Uskrsu zove i Tomina jer nam tada Evanđelje govori o iskustvu Tome, koji susreće Isusa po uskrsnuću.

Tko je sveti Toma? On je možda najpoznatiji po onome što za nas najljepša knjiga na svijetu, a to je Evanđelje, govori iz pera onoga evanđelista koji sebe naziva ljubljenim učenikom. To je Ivanovo evanđelje, evanđelje Božje ljubavi. Za nas koji smo u Caritasu to je posebno evanđelje jer iz tog evanđelja crpimo ono što je najvažnije, onu krv koja teče i utječe u naš život, u naše srce za željom da se i dalje širi.

Evanđelje po Ivanu tri puta će spomenuti Tomu, i to u Isusovim vrlo zanimljivim životnim trenucima. U 11. poglavlju, negdje na sredini, kad je Isus čuo za Ivana Krstitelja, povlači se „s onu stranu Jordana“. Čuo je da spremaju glavari svećenički i pismoznanci klopku za njega, i već su pripremili osudu. Osudili su ga na smrt i zato je bolje da se ne približava Jeruzalemu. U tom trenutku dolazi Isusu vijest: „Onaj koga ljubiš, Lazar, on je bolestan. Bolestan je na smrt; dođi brzo i ozdravi prijatelja.“ No, Isus kao da nije čuo te riječi. Učenicima, kad su čuli da bi trebao Isus poći u Betaniju, nadomak Jeruzalema, sigurno su prošli trnci kroz tijelo. Znali su da ako Isusa uhvate i ubiju, to će biti i njihova sudbina. Tri dana su živjeli u iščekivanju. Kad su već pomislili da je Isus zaboravio na taj događa, Isus kaže: „Trebamo poći u Betaniju našemu prijatelju Lazaru; on je bolestan, treba ga  pohoditi.“

Učenici ne znaju kako spriječiti Isusov hod. Jedini se javlja Toma, kao hrabar čovjek, na prvu: „Hajdemo i mi s tobom, da umremo. Ondje nas u Jeruzalemu sve čeka smrt. Ako ti uđeš u Jeruzalem, ni mi se ne možemo izvući. Idemo i mi podnijeti smrt s tobom.“ Nije to čin hrabrosti, nego očaja čovjeka koji ne može promijeniti Isusov put – a htio bi ga promijeniti, htio bi Isusa zaštititi – ali htio bi i sebe zaštititi.

Drugi se put Toma spominje u prigodi posljednje večere, u 14. poglavlju. Isus drži tako lijep govor, dok situacija nije nimalo lijepa ni ugodna. Štoviše, osjeća se mržnja onih koji su spremni Isusa ubiti. Usprkos svemu, Isus lijepim riječima, govori o svome putu, govori o svome Ocu. No Tomi je „prekipjelo“ i kaže: „Ma ne znamo ni kamo ti ideš, a kako onda mi možemo znati put?“ Svojim riječima Toma je Isusu predbacio biranje teškoga životnog puta. Isus će mu mirno kazati: „Toma, ja sam Put, Istina i Život.“ Iz Tominog  pitanja dobili smo najljepšu definiciju o Isusu: on je Put, jedini Put koji vodi od Oca do nas i nazad. On je Istina, Istina o Bogu, koji je naš otac, koji nas ljubi. On je Život, pravi Život, Život koji ovdje započinjemo živjeti zajedno s Njim. On je Život koji se nastavlja, Život koji ne prestaje. Toma se nakon ovoga Isusova čudesnog odgovora, koji jamačno nije razumio, mogao osjećati poraženim čovjekom, čak i ljutit u sebi. Nakon Isusova uhićenje i razapinjanja Toma se odvojio od zajednice apostola.

Treći puta potkraj Ivanova evanđelja Toma ponovo stupa na. Učenici mu govore: „Vidjeli smo Gospodina. On je uskrsnuo.“ Tko može na riječ drugih povjerovati? Teško možemo povjerovati. Toma i ne vidi možda na njihovim licima ono što se dogodilo u njima, da su se promijenili. Ne može vjerovati. Čak će kazati: „Ne mogu vjerovati ni svojim očima. Tek kad osjete sva moja čula, tada mogu vjerovati. Kad stavim svoj prst u mjesto čavala i stavim svoju ruku u njegova rebra, dotaknem njegovo probodeno srce, tada mogu vjerovati.“ Isusove rane na rukama i u boku njegova su osobna iskaznica. Kad Isus pokaže tu osobnu iskaznicu, koja nije papir, nego njegov život, tada mogu vjerovati! A apostolima zapravo kaže: „To se, jednostavno, ne može se to dogoditi. Nema te osobne iskaznice koju mi netko može pokazati pa da ja povjerujem da je to učinio!“ Nakon osam dana Toma je zajedno s apostolima. Pitanje koje se nameće jest: „Zašto je Gospodin baš tako postupio? Nije li mogao susresti svoga buntovnoga učenika negdje nasamo? Ali Isus je postupio drugačije. On bira trenutak, on bira i način, on bira i svoj put. Zato je izazvao Tomu. Poziva ga pred svima u sredinu i kaže mu: „Toma, ne budi nevjeran, nego vjeran.“ Dogodilo se to kad je Toma malo pognuo glavu, kad je ipak došao među apostole. Vjera se događa i onda kada nemamo savršenu vjeru, jasnu vjeru, nego i kada nas nosi vjera drugih.

Mi često znamo predbaciti drugima: „Ideš na misu zato što idu drugi na misu.“ Je li to pogrešno?  Toma je došao zato što su drugi apostoli došli u dvoranu posljednje večere. To je bio razlog i njegova dolaska. Duboko u duši je imao potrebu za Bogom, ali nije ništa osjećao. Nosila ga je vjera drugih. Ako netko i na takav način dolazi k Isusu, neka samo dolazi. Otvorimo mu vrata, pružimo mu ruku, budimo apostoli i kažimo: „Mi smo susreli Gospodina, dođi ondje gdje Ga mi susrećemo, gdje osjećamo Njegov Život.“ Scena je vrlo lijepa. Isus mu dolazi i kaže: „Toma, ne budi nevjeran, nego vjeran. Dođi, prinesi svoj prst.“

Najčešće prikaz Tome u umjetničkim djelima baš je takav: vidimo ga kako ide prema Isusovim ranama da ih dotakne prstom. On kao da želi staviti prst, svoj potpis, na Isusove rane poput ljudi nekada koji nisu znali pisati, te bi se otiskom svoga prsta potpisivali. Htio je Toma staviti taj svoj kažiprst na potpis Isusove ljubavi, koja je Ljubav bez granica. Ljubav prema kome? Prema čovjeku kojeg treba vratiti u život. Isus reče: „Prinesi svoj prst i svoju ruku u moja rebra.“ Je li to Toma učinio, ne znamo. No, nakon tog iskustva Toma je uskliknuo: „Gospodin moj i Bog moj!“ Papa Grgur kaže: „Više nam je pomogla nevjera Tome, koji se obratio, nego spontana vjera svih ostalih apostola nakon uskrsnuća.“

Tomu evanđelje naziva blizancem. Čiji je on blizanac? On je naš blizanac! Poput nas razmišlja, poput nas sumnja, poput nas želi otvoreno, jasno, osobno iskustvo Uskrsloga Gospodina da bi mogao vjerovati. Toma je naš blizanac i u sumnjama i u odvojenosti od Crkve, od apostola.

No, Toma ovim znakom i ispovijedanjem vjere postaje i Isusov blizanac. Oni koji budu vidjeli Tomu, prepoznat će Isusa. Vidjet će iste crte što ih ima Isus. Savršeno će nositi Radosnu vijest po svijetu. Susret s Gospodinom promijenio je Tomu. Od njegove sumnje, žalosti, izgubljenosti, mrzovolje ostat će čovjek koji punim bićem naviješta Isusovo Evanđelje, po svem svijetu. Doći će do Indije i, kako predaje govori, ondje podnio mučeničku smrt, kao što ju je podnio njegov Učitelj, da i u smrti bude sličan Kristu poput blizanca.

Draga braćo i sestre, nitko u Svetom pismu nije ovako savršeno ispovjedio vjeru kao sveti Toma. On ne govori da je Isus Učitelj, da je On naš Bog, netko za druge. On govori ono što je Isus za njega: „Gospodin moj i Bog moj!“ Takvu ispovijest vjere nemamo nigdje tako jasno i iz dubine duše osobno ispovjeđenu kao u Tome. To je ideal svakoga od nas. Da budemo njegov blizanac i u ispovijedanju vjere.

On je apostol kojem je bilo otvoreno Isusovo srce iz kojeg teče Božja Ljubav. On može biti i zaštitnik Caritasa i onih koji idu prema otvorenom Isusovu srcu, kako bi Božja Ljubav mogla dotaknuti svakoga čovjeka. Djelatnici Caritasa ne samo da idu u otvoreno srce, jer to bi bio njihov potpis i njihova osobna iskaznica, već stalno kucaju na vrata ljudi koji imaju zatvoreno srce, da otvore srce za druge, da drugi pronađu mjesto u njihovu životu i srcu, te i sami postanu oni iz kojih i po kojima će poteći Božja Ljubav.

Neka nam Gospodin da milost da nam Toma svaki dan bude blizanac, da ga tražimo i u njemu prepoznajemo i slijedimo  Krista i svaki dan poput njega ispovijedamo Krista raspetoga i uskrsnuloga riječima: „Gospodin moj i Bog moj!“ Amen!