Dragi župniče, oče Mirko, prečasni gospodine Dekane i ostala subraćo svećenici, dragi redovnici i sestre redovnice, braćo i sestre u Kristu uskrslome; draga Crkvo okupljena Božjim milosrđem!

Raduje me što ponovno mogu biti s vama.

Današnja je nedjelja dan slavlja koje je, na poticaj mnogih, želio i uveo u liturgijski kalendar sveti Ivan Pavao II., ne samo radi posebnoga štovanja i klanjanja Bogu u otajstvu milosrđa, nego i kao vrijeme milosti za sve ljude koji se priznaju grješnicima i koji prepoznaju dar Božjega opraštanja.

Ove se godine spominjemo 90. obljetnice velikoga ukazanja Milosrdnoga Isusa sv. Faustini (22. veljače 1931.), kada se spominje i želja da bude naslikana slika s potpisom: ‘Isuse, uzdam se u Tebe“ te da se ustanovi blagdan Božjega milosrđa (usp. Dnevnik, 47-48).

Na svetkovinu Uskrsnuća, šest godina kasnije (28. ožujka 1937.), sv. Faustina vidjela je Gospodina u ljepoti i slavi te je čula njegove riječi kojima joj donosi mir. Nakon toga joj je srce bilo ojačano za borbu i za trpljenja.

Tijekom ovoga vremena raznih ograničenja i nemogućnosti življenja ljepote susreta tjelesnim dodirom i zagrljajem, razumljivo je da trpimo zbog uskraćivanja važnih oblika izražavanja, ali ujedno učimo vrijednost drukčijih blizina i prisutnosti. Vjerom gledamo što oči ne vide. U Kristu, koji je prisutan među nama i u nama, punina je izražajnosti, milosti i radosti.

Nosimo svoje nakane, ali i tolike nakane svojih bližnjih koji se preporučuju u naše molitve. Na početku ovoga slavlja zahvalimo mu na daru milosrđa po kojemu smo dionici blizine koju nam ništa ne može oduzeti. Kajući se za grijehe, predajemo ih nebeskomu Ocu, ponizno molimo oproštenje.

Homilija

1. Kada je, prije devedeset godina, 22. veljače 1931. navečer, sveta Faustina u svojoj redovničkoj ćeliji imala viđenje, u kojemu je Isus od nje zatražio na naslika sliku Božjega Milosrđa, Gospodin je bio odjeven u bijelo ruho, kao što to pokazuje i našoj pobožnosti darovani Lik.Slavlje nedjelje Božjega milosrđa usko je povezano sa slavljem nedjelje koja od kršćanske starine nosi ime ‘bijela’ (in albis), bolje: svijetla, sjajna, blistava, po odjeći koju su od vazmene noći svoga krštenja nosili novokrštenici i na današnji dan tu odjeću odlagali. Ono što je po odjeći izvanjski vidljivo kao svijetlo, živi u njima snagom zaodjenutosti u Krista, Svjetla od Svjetla.

Tu poveznicu u liturgijskome kalendaru ne bi bilo dobro previdjeti. Ona je vrijedna razmatranja i produbljivanja raznih sadržaja koji mogu proizići iz te podudarnosti.

To je i meni bio poticaj da s vama podijelim pogled na Božje milosrđe imajući pred sobom razne predmete od platna koji su vezani uz središnje otajstvo naše vjere. Naime, brzo sam uvidio da se Božje milosrđe objavilo i s pomoću tekstilnih predmeta. Kao što nam istinu Evanđelja prenosi tekst, tako ju, slušajući Božju riječ i čitajući tekst, možemo naći i u tekstilu. Osjećamo blizinu pojmova: tekst, tekstura, tekstil. Sve proizlazi iz nekoga ‘tkanja’, povezanosti i isprepletenosti.

Uostalom, u našemu svakidašnjem životu, a to je vidljivo i u našoj liturgiji i u ozračju slavlja kršćanskih svetkovina i blagdana, gotovo da ne postoji trenutak s kojim nije povezano neki predmet od platna. U tome je iznimno bogata i raznovrsna naša kulturna, osobito pučka baština. Sjetimo se samo narodne nošnje, stolnjaka, posteljina, ručnika, podložaka, marama…; promotrimo u crkvi: oltarnike, misnice, albe, štole, korporale (tjelesnike), purifikatorije (čestičnjake), jastuke, barjake…

2. Nešto slično moglo bi se istaknuti i za neke druge materijale, ali danas, na Bijelu nedjelju, na Nedjelju o Božjemu milosrđu, ciljam na platnene predmete koji su na sebi ostavili trag vazmenoga otajstva; ciljam na ‘tkanine vazmene ljubavi’, na ‘tkanine Božjega milosrđa’.

Krećući od Velikoga četvrtka, nalazimo ubrus kojim se Isus opasuje i na kojemu – nakon što je oprao noge učenicima – očito ostaju tragovi opranosti i Isusove poniznosti, njegove prisutnosti pred učenicima: da ne gledaju samo put koji idu, umor i prašinu, nego i njega koji čisti, daje odmor i potvrđuje da je on ne samo pokazatelj puta, nego i Put (Istina i Život).

Taj je ubrus znak služenja i ljubavi. Ljubav obuhvaća naše živote, grli, čuva ih; ljubav ne dopušta da se udaljimo, podijelimo, izgubimo. Tko ljubi, ljubav ga čuva, poput zavoja koji drži obloge i učvršćuje tkivo. Ljubav prema drugima spasava i čisti naše živote…

3. Od Velikoga petka u pučkoj je predaji ostao Veronikin rubac, kojim je obrisan Isusov znoj, u koji je utisnuto Lice milosrđa.

U Evanđelju je pak ostao zapisan spomen na Isusovu odjeću na Kalvariji. Vojnici su uzeli njegove haljine, razdijelili ih na četiri dijela, a za donju haljinu, koja je bila „nešivena, otkana u komadu“, bacili su kocku (usp. Iv 19, 23-24).

Neka riječ, rečenica u nama rađa nove misli. Kada pročitam rečenicu da je svaki vojnik dobio dio odjeće, što je očito bila redovita praksa među izvršiteljima kazne razapinjanja, pomislim na povratak kući, kamo su odnijeli te tkanine natopljene krvlju.

To su znakovi onoga što je Bog po svome Sinu učinio za nas. On nam se predao. Nama nije ostavio sam komad tkanine, nego svoje tijelo i krv, svoj život u zajedništvu s Bogom.

On se lomi za nas, tako da – s jedne strane – nitko ne ostane bez (u)dijela, a – s druge strane – da ostane sačuvana cjelina, kao što pjevamo euharistijskomu Kristu: „Kad ga lomiš nije dio, nije kriška nego cio ljudima se predaje“.

4. Od Velike subote, od vazmene noći, ostaju tkanine, ostaje platno u koje je Josip povio Isusovo mrtvo tijelo (usp. Mt 27, 59). Ta platna, povoje, uskrsnoga jutra žene (Marija Magdalena, Marija Jakovljeva i Saloma) i apostoli nalaze posložene u grobu.

Dok su prethodne tkanine, ubrus i Isusov odjeća izvršili svoju svrhu i na sebi imali tragove neurednosti, povoji su posloženi. Uskrs poslaguje, ponovno unosi red; još i više – Uskrs obnavlja!

Od povoja koji upućuju na Kristov ukop, kršćanska je predaja sačuvala tri iznimna platna: pogrebno platno, zvano ‘Torinsko platno’ (Italija) na kojemu se nazire cijelo tijelo i lik Raspetoga; zatim pogrebni pokrov za lice, zvan ‘Sudarij iz Ovieda’ (Španjolska); te lik, ‘Sveto lice’ iz Manoppella (Italija).

Zašto ih spominjem? Premda su ti predmeti pod povećalom istraživača i znanstvenika sa svih znanstvenih područja, privlači me jedna zanimljivost koja može biti duhovni poticaj. Naime, netko se dosjetio pa je likove s triju tkanina stavio jedan ponad drugoga, čime se dobilo stanovito nadopunjavanje, pridonoseći cjelovitosti lika za koji se drži da je Kristov.

Tako gledamo sebe, braćo i sestre. Svatko od nas u svome životu, u svome srcu i na licu, nosi Kristov lik, naslikan Duhom Svetim. Mi smo dionici, dijelovi Krista uskrsloga koji se u cjelini očituje u Crkvi. stavljeni zajedno najbolje odražavamo Kristovo lice, Lice milosrđa; darove po kojima je prisutan i vidljiv Krist u svijetu.

5. Tri vrste platna koja se razlikuju po svojoj uporabi, ali i po tome čime su natopljena. Prvo je ubrus, ručnik natopljen vodom, znakom čistoće; drugo je Isusova odjeća, natopljena krvlju, znojem, porugom i pljuvačkom, znakovima muke; treće su pogrebni povoji, platna natopljena  miomirisom, znakom života i vječnosti.

Tri očitovanja milosrđa, tri sakramenta ljubavi: voda, krv i Duh, kao obilježja sakramenata, ponajprije kršćanske inicijacije, ali i našega poziva, da pomireni s Bogom, naviještamo i svjedočimo milosrđe, da budemo milosrdni kao što je milosrdan naš nebeski Otac.

I dok Sveta Faustina u opisu slike na vrlo sažet način povezuje baš to troje. Ona piše da „blijeda zraka označava vodu koja opravdava duše; crvena zraka označava krv koja je život duša (…). Blago onomu tko bude živio u njihovoj sjeni. (Dnevnik, 299). A što bi bila (S)sjena, braćo i sestre, ako ne Duh Sveti, Sila Svevišnjega koja je „osjenila“ Blaženu Djevicu Mariju.

Naši su životi natopljeni istom vodom, krvlju, Duhom, otkupljenjem. Na Crkvi, na otajstvanome Kristovu tijelu, koje smo mi, vidljivi su tragovi Kristove muke, jer Krist trpi u nama, a mi nadopunjamo njegovu muku. Ali, vidljiv je i život uskrslih, snaga Duha Svetoga. I svatko tko, poput apostola Tome, želi ne samo vidjeti nego i dodirnuti Krista živoga, može to učiniti dodirujući Božje milosrđe po našim djelima milosrđa.

Sveti Pavao piše: „Zaodjenite se dakle – kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni – u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost… Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi! A povrh svega – ljubav! To je sveza savršenstva.“ (Kol 3, 12-14) Predivna je spoznaja da, povezani ljubavlju, očitujemo da smo mi, po Kristu, slika nevidljivoga Boga, da smo iz smrti prešli u život, jer ljubimo braću i sestre.

Amen.