Uvod

Draga braćo prezbiteri, draga vjernička obitelji: ovdje prisutnih župljana župe sv. Ivana XXIII. i svih vas koji ste dionici zajedništva slavlja i molitve povezani s pomoću televizijskoga prijenosa.

Predvečerje je blagdana blaženoga Alojzija za koji se pripremamo trodnevnicom, da bismo sutra u našim crkvama, kapelama, biskupijskim, župnim, redovničkim i drugim zajednicama, a osobito ispred naše zagrebačke katedrale, prinijeli zahvalu Bogu i molili pomoć za naše obitelji, za ljude u potrebama, za naš narod i hrvatsku domovinu po zagovoru blaženoga Alojzija.

Ove su godine dani u tjednu posloženi onako kako su u svome nizu bili posloženi i godine 1960., kada je nadbiskup Stepinac preminuo. Kao što je prije šezdeset i jednu godinu dan njegova preminuća bila srijeda, tako je, dakle, i ove godine. Ta nas činjenica može dodatno oraspoložiti da bismo u ‘svojim’ danima vidjeli djelovanje Duha Svetoga; da bismo ‘svoje’ dane živjeli kao dane s Bogom i kao poziv na svetost u svakidašnjici, znajući da se Gospodin po ljudima proslavlja svakoga dana te da ne klonemo pred poteškoćama, nego osjetimo pratnju i zagrljaj svetih.

I večeras, kako to susrećemo u svakoj liturgijskoj molitvi i slavlju, Božja riječ povezuje božansko i ljudsko, vremenito i vječno. Bog nas je stvorio da bismo zauvijek živjeli s njime; Krist je radi nas pobijedio smrt i darovao nam Duha na oproštenje grijeha. Iskreno se pokajmo i zazovimo Božje milosrđe.

Homilija

Liturgijska čitanja:

Post 1,20 – 2,4a; Ps 8, 4-9; Mk 7,1-13

1. „I vidje Bog da je dobro.“ Ta se rečenica u Božjoj riječi o Stvaranju svijeta, podijeljenom po danima, ponavlja za svaki dan, a šestoga dana, kada je stvoren čovjek, dolazi do usklika po kojemu se vidi da stvaranje čovjeka nije samo, ‘dobro’, na hebrejskome ‘tov’, nego je tov meod – veoma dobro. Tomu što „bijaše veoma dobro“, stvorenomu čovjeku, Stvoritelj je darovao istodobno veličanstven i zastrašujuć dar – slobodu. U toj slobodi čovjek može biti Božjim suradnikom, gradeći ono što je veoma dobro, ali jednako tako da se on može od Boga, svoga Stvoritelja, udaljiti, razarati stvorenost, a i sebe dovesti do uništenja.

I psalam (Ps 8) koji smo pjevali kaže da je čovjek stvoren – kako je prevedeno na hrvatski – „malo manjim od anđela“, odnosno – što je bliže izvorniku – stvoren je „malo manjim od Boga“. Nema većega djela; ništa na svijetu nije usporedivo s čovjekom.

Evanđelje nam pak danas govori o tradiciji, o vjerskim običajima onoga vremena te o farizejima koji su marljivo poučavali ljude i prenosili te običaje, nerijetko odvojene od života do nerazumljivosti, zbog gubitka ili promjene naglasaka u značenju. Ni u našemu vremenu nije strana pojava da se nešto prenosi, obdržava, nudi kao vrijednost, a da se pritom ne pokušava doći do razloga zbog kojega je nešto nastalo.

Vjerski običaji uvijek su izražaj neke povezanosti vjernika i Boga. Zato ih danas treba poznavati u njihovu temeljnom smislu. Jer, ako se taj smisao izgubi, oni običaji, propisi, koji su bili sigurnost, snaga spomena, smjerokaz i uporište, u određenome vremenu postaju opterećenjem.

2. Tako je bilo i s pranjem ruku, koje nije imalo samo higijenske razloge, nego duboko duhovne. S pomoću njega ljudi su očitovali poštivanje Zakona, čistoću koja je shvaćana nužnom za primanje Božjega blagoslova. Vjernici su odgajani propisima o čistoći, da bi se otvorio put do Boga i do pomirenosti s njime. No, umjesto da budu vrelo mira, neki su propisi postali izvorom nemira i ropstva. Za siromahe je praktički bilo nemoguće obdržavati stotine propisa i predaja. Zbog toga su nazivani – kako je u Evanđelju po Ivanu zapisano – svjetinom, neznalicama i prokletima koji ne poznaju Zakona (usp. Iv 7, 49).

Kritika koja prigovara da se učenici ne pridržavaju predaje starih zapravo je upućena Isusu koji im to dopušta. A Isus govori o nedosljednosti svojih protivnika, govori o previđanju smisla, navodeći opomenu od proroka Izaije: „Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene.“ (Iz 29, 13) Drugim riječima: sve vam je poznato, ali ste izgubili smisao; riječi i geste ispraznili ste od njihova značenja i sadržaja.

U svome su srcu daleko od Boga i time daleko od čistoće. A u Isusu Kristu otvoren je novi put, put ljubavi koja pročišćuje, put čistoće srca koja je u svojoj srži povezanost s Bogom. Nitko i ništa, nikakav idol ne može zamijeniti Boga.

Vidimo, braćo i sestre, da je cijeli današnji navještaj Božje riječi usredotočen na odnos Stvoritelja i stvorenja, na istinsku povezanost Boga i čovjeka. Tako primjereno za susret s Bogom u svetosti nadbiskupa Stepinca.

3. U slavljima Gospodina u blaženicima i svecima osvrćemo se na ono što su pojedini ljudi – nošeni, vođeni, jačani vjerom u Krista – govorili i činili, odražavajući Božju prisutnost i njegovo djelo.

Ali, što to znači za nas; zbog i radi čega je to za nas važno? Govore li ti primjeri našemu vremenu? U slučaju mnogih svetaca koji su u prošlosti privlačili svojim uzorom, taj je odjek danas slab, ne zahvaća, ne prepoznajemo ga dovoljno podudarnim sa svojim životnim okolnostima; na te primjere nema osvrta i ne režu u živo tkivo ni sadašnjega crkvenog trenutka ni društvenih okolnosti… S nadbiskupom Stepincem očito nije tako.

Jedan od odgovora na pitanje o aktualnosti blaženoga Alojzija jasno je vidljiv u današnjoj Božjoj riječi, u istini o Bogu stvoritelju i o ljudskoj stvorenosti na Božju sliku. To je najdublji sloj na kojemu su se našle sukobljene sve ideologije, svi totalitarizmi i kršćansko svjedočanstvo kojim je svjedočio naš Blaženik.

4. Lako je provjeriti da svaki totalitarizam u svojoj biti nosi neprihvaćanje Boga, a time ni čovjeka kao njegove slike, kao nešto što nema mjeru u prolaznosti, kao nešto čime čovjek ne raspolaže. To povlači razne posljedice u odnosu prema otajstvu života, u našim odnosima prema bližnjima i stvorenomu svijetu, prema našemu podrijetlu, ograničenostima i konačnosti, te – što je najvažnije – prema vječnosti.

Kada se siđe do najdubljega sloja, koji je razumljiv svakomu čovjeku, kod nadbiskupa Stepinca dolazi se do Stvoritelja.

Optužbe koje na površini imaju izrazito naglašene ideološke političke predznake, u svojoj su srži pitanje prihvaćanja ili neprihvaćanje ljudske stvorenosti i odnosa prema Bogu. Na to se nadograđuje kršćanska Objava spasenja u Isusu Kristu te narav i djelovanje Crkve. Jer s čime je blaženi Alojzije na prvoj razini suočavao totalitarizme i kako ih je nazivao? Čime se suprotstavljao gaženju drugih ljudi, nepoštivanju dostojanstva siromašnih i malenih, rasizmu i drugim zlostavljanjima, fašističkom, nacističkom i komunističkomu teroru?

Zvao ih je „bezbožnim teorijama i ideologijama“. Zato je mogao reći, imajući pred očima početne biblijske stranice, da „stvarno postoji samo jedna rasa, a to je Božja rasa. Njezin rodni list nalazi se u Knjizi postanka, kad je Božja ruka iz gliba zemaljskoga sazdala prvog čovjeka i udahnula mu životni dah“ (25. listopada 1942.); mogao je isticati da i „poklonik najluđeg materijalizma, i onda, kada najviše grmi protiv Boga, osjeća u dubini svoje duše značenje riječi – ad maiora natus sum“ – rođen sam za nešto više (14. ožujka 1943.); mogao je braniti načela vječnoga Božjeg zakona govoreći: „Mi nismo niti želimo biti bilo čija politička trublja, koja prilagođuje svoj glas časovitim željama i potrebama pojedinih stranaka ili pojedinaca.“ (31. listopada 1943.)

5. Više je puta sažimao stavove Crkve govoreći da ne može priznati društveni sustav, odnosno ‘sistem’, kako je govorio, koji „seljaku otima zemlju“, „obrtniku kućicu“, „radniku i čovjeku općenito, njegovu dušu“; sistem „koji bi negirao obitelj“, tu „Božju instituciju i temeljnu stanicu svakoga naroda“; sistem koji bi htio negirati „Stvoritelja svijeta, a ispovijedanje vjere u Boga svesti unutar četiri zida“, „koji bi htio već maloj djeci zapriječiti poznavanje Boga“.

Nije li vrijedno, braćo i sestre, zapamtiti njegove riječi iz vremena najjačih ratnih sukoba; riječi koje bi se danas kao vodilja mogle naći u raznim ustanovama; riječi koje trebaju prožimati svaku civilizaciju: „Mi smo za poredak koji je napisan ne na raspadljivom papiru nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga.“ (31. listopada 1943.)

Bilo bi sasvim dolično da blaženi Alojzije Stepinac bude čvrsti oslonac vrijednosnoga sustava našega hrvatskog društva, da se njegove riječi i njegov život nađu široko zastupljeni u odgoju i obrazovanju djece i mladih; njemu nije tek mjesto u udžbenicima, nego je on sam ‘udžbenik življenja’.

Bilo bi dolično da se ponosimo što možemo reći da kao Crkva i narod imamo čovjeka ispunjena hrabrošću i ljubavlju, kojemu je teško naći usporedbu u tadašnjemu vrtlogu zla. Međutim, umjesto toga, svjedočimo obnavljanju rasadišta neistina o njemu.

6. Danas je, čini se, svima poznato što znači izraz fake news. Prevodi se kao ‘lažna vijest’. No, ona je više od toga, a to se lako vidi na odnosu prema blaženomu Alojziju. Ne radi se samo o ‘neistinitoj obavijesti’, nego o ‘stvorenoj vijesti’ (engleska riječ fake dolazi od latinskoga glagola facere = napraviti; ili od njemačkoga fegen = očistiti, ulaštiti); radi se o ‘ispoliranoj vijesti’, o laži oblikovanoj s određenom svrhom. To čine ideologije na putu prema totalitarizmu ili u njegovoj zaštiti. Smijemo ju zvati ‘programiranom laži’, ‘projektom laži’, onako kako je Blaženik definirao komunizam – utjelovljena laž.

S time se i danas susrećemo, jer Stepinac i dalje govori, čujan je, može ga se osjetiti kao branu neistini. Zato se, glede njega i ne radi o nastojanju utvrđivanja povijesne istine, nego o sprječavanju da ona dođe na vidjelo. Odatle toliki napori da se održe laži o njemu i prenesu u razna područja, ključna za suvremeni život našega društva, od obrazovanja i znanosti preko politike do kulture.

Znamo da je prihvaćanje Stepinca u onome što on uistinu jest zahtjevno. Jer, prihvatiti Stepinca znači prihvatiti poštivanje otajstva Stvaranja i otajstva ljudskoga života od začeća; to znači poštivati Gospodina u slobodi savjesti, u zauzetosti za bližnje, u govoru koji ne sadrži psovku, u obitelji i braku muškarca i žene, u danu Gospodnjemu, u donošenju zakona koji teže pravednosti, koji cijene radnika i njegov rad; u građenju kulture koja čezne i koja se raduje dobroti i ljepoti…

Prihvatiti Stepinca znači usvojiti načelo istinitosti o našoj prošlosti, načelo po kojemu treba provjeriti neodržive naplavine komunističke historiografije koje su zatrovale i još uvijek truju i mute pogled prema budućnosti.

Prihvatiti Stepinca znači prepoznati ideologije prema kojima treba zanijekati narav i odrednice ljudskosti; dati ih na izbor; ideologije koje uvijek žele ‘preodgajati čovjeka’, izlažući ga prohtjevima trenutnih moćnika.

Jer sve ideologije totalitarizma, kako one s kojima se susretao blaženi Alojzije, tako i nove, koje su dobile drukčija, naizgled ‘učenija’, ‘znanstvenija’, ‘humanija’ i ‘naprednija’ imena, u dubokoj su suprotnosti s biblijskom istinom i lako ih je prepoznati, osobito ako ih se osvijetli svjetlom evanđelja.

Braćo i sestre, nitko tko vidi i poštuje vezu između čovjeka i Boga, njegova Stvoritelja, ne može prihvatiti ili opravdavati zlostavljanje drugoga; promicati nepravde, ponižavanja, oduzimanje slobode pojedincu i narodu. Nitko tko vjeruje u Kristovu žrtvu i njegovo uskrsnuće ne može biti sebičan i neosjetljiv na patnju drugoga. A svatko tko je rastao u istini Božje ljubavi, one koja je na križu darovala svoga Sina, u sebi nosi Radosnu vijest da smo djelo koje „bijaše veoma dobro“.

Pomozi nam, Gospodine, da nam srce ne bude daleko od tebe!

Amen.