Homilija biskupa Štironje na početku VI. hrvatskog iseljeničkog kongresa

Poštovani sudionici VI. Hrvatskog iseljeničkog kongresa,

dragi Božji narode, braćo i sestre u Kristu!

Hodočasnička Davidova pjesma, kako se naziva Psalam 133., odmah u prvim recima kaže: „Gle kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti.“ Taj Psalam od svega nekoliko redaka završava: „Ondje Gospodin daje svoj blagoslov i život dovijeka.“

Poruka je jasna. Tamo gdje se živi zajedništvo s Bogom i međusobno zajedništvo, tamo je blagostanje i blagoslov Živoga Boga. Tamo gdje nema blagoslova, sve je izgubljeno. Narod koji živi svoje zajedništvo, sretan je i blagoslovljen narod.

Zajedništvo bi trebala biti najčešća tema kojom se ljudi bave i važna briga, bez obzira kojemu narodu, kulturi, religiji, političkoj stranci ili radnom kolektivu ljudi pripadaju. Zajedništvo je najljepša osobina bilo koje skupine, osobito obitelji, te temeljne stanice svakoga društva. Zato Crkva toliko naglašava obiteljsko zajedništvo i sve svoje snage koristi da se sačuva svetost obiteljskog gnijezda, zajedništvo muža i žene i njihova potomstva.

Slušajući riječi Sirahove knjige, iz koje je uzeto prvo liturgijsko čitanje (Sir 4,11-19), mogli bismo reći da su mudri ljudi koji grade zajedništvo i zalažu se da im ono bude što snažnije i jače. Mudri su ljudi oni koji grade temelje svoje zemlje i svoga naroda, svoje obitelji, na zajedništvu, tom čvrstu temelju svake obitelji. „Mudrost odgaja sinove svoje“ (Sir 4,11). Mudro živjeti zapravo znači graditi zajedništvo s Bogom i živjeti u međusobnu zajedništvu.

Hrvatsko zajedništvo zorno se zrcali u stvarnosti Hrvatske inozemne pastve koja je barem dio onoga čime se bavi Hrvatski iseljenički kongres. Duhovno i kulturno, vjersko i narodno, živi je pleter hrvatskog iseljenika i vjernika koji je sačuvao svoju vjeru i kulturu, održao se u tuđini, zahvaljujući Crkvi koja ih je okupljala poput kvočke koja okuplja svoje piliće. Crkva je od samih početaka, kao brižna Majka, pratila te i danas prati svoju djecu. Ta duhovna briga i pratnja Crkve u Hrvata zasigurno je važna poveznica i most s ljudima koji su morali ili htjeli nekamo otići tražeći djelić neba gdje će pronaći svoju sreću i svoju slobodu i normalne uvjete za život.

Pozdravljam ideju organizatora da VI. Hrvatski iseljenički kongres započne misnim slavljem. Time se odaje priznanje ne samo zajedništvu nego i izvoru snage koje hrani zajedništvo. Zajedništvo teško ide bez posebne milosne snage, a to je molitva i sakramenti, ono što nam sveta Crkva nudi. Još snažniji i važniji izvor zajedništva je Presveta Euharistija koja je izvor i vrhunac zajedničkoga života u Kristu.

Grčka riječ koinonia to najbolje označava. To je izraz koji označava vezu s Bogom kojega je Isus objavio te vezu kršćana koji se okupljaju u Isusovo ime. Isus i vjera u Gospodina čvrsta je veza koja povezuje i ujedinjuje ljude koji hode prema istom cilju.

Crkva je bila najsigurnije mjesto gdje su se naši iseljenici okupljali, a Euharistija najuzvišeniji smisao i cilj radi kojega se okupljalo. To je bilo mjesto, i još uvijek je, gdje su mnogi nalazili snagu za daljnje korake, dobivali informacije i pomoć, jednostavno jačali svoju vjeru, nadu i ljubav. Oni koji su to našli u tuđini, našli su sebe i oazu mira za sebe i za svoju djecu.

Kao svećenik u iseljeništvu, tj. kao dušobrižnik u Kanadi ili misionar u Africi, mogu i osobno posvjedočiti važnost duhovne povezanosti među ljudima kao i onu povezanost s Domovinom.

Sjećam se brojnih majki i očeva, mladića i djevojaka u iseljeništvu koji su mi s ponosom i suzama u očima pokazivali molitvenike, krunice i  Biblije koje su ponijeli iz rodnog doma. Te na oko bezvrijedne knjižice i razni nabožni predmeti bili su odašiljač i prijemnik pozitivne energije kojom se snažila vjera i nada, ljubav prema Bogu, Crkvi i Domovini. Tako se čuvao i obnavljao most između novoga i staroga doma, između rodne i radne domovine, tako se obnavljalo obiteljsko zajedništvo onih u starom kraju i u novoj zemlji.

Sveto evanđelje koje smo čuli (Mt 7,21-29), govori o gradnji kuće na stijeni i gradnji kuće na pijesku. Isus ovom slikom poziva svoje učenike na mudro korištenje svojih snaga koje su izvorno dar Stvoritelja. Zanimljivo je da Isus gradnju kuće uspoređuje sa slušanjem odnosno vršenjem Božje Riječi. Graditi kuću na stijeni znači slušati i vršiti Božju Riječ i Božje zapovjedi među kojima je prva i najveća ljubav.

Mudar je čovjek onaj koji je otvoren Božjoj mudrosti. Na stijeni gradi onaj koji živi u ljubavi s Bogom i s braćom ljudima, onaj tko gradi svoje zajedništvo vršeći svakodnevne sitne dužnosti koje čine život. Sve ono što se gradi na vlastitomu egoizmu, slaveći vlastito „ja“, bez ikoga, ravno je gradnji kuće na pijesku. Samo je pitanje kada će zapljuštati kiša i tu kuću na pijesku odnijeti u nepovrat. Samo ono što se gradi na temeljima mudrosti Božje, to ostaje zauvijek. Sve činimo u zajedništvu pa i onda kada dođu nesporazumi i krize. Đavao ne voli naše zajedništvo, on voli sukobe, razdore i laži i sve će dati da ljude razdijeli.

Isus nas poziva da mudro i razumno živimo i gradimo svoje zajedništvo. Nije li razlog ovoga VI. Hrvatskog iseljeničkog kongresa upravo ovo: Graditi zajedništvo u svim pravcima, graditi mostove po kojima će se moći brže i sigurnije kretati ljudi koji vjeruju jedni drugima, koji se vole i nadaju boljemu i sigurnijemu sutra, uvijek uprtih očiju u Presveto Trojstvo to savršeno zajedništvo Oca i Sina i Duha Svetoga. Zajedništvo na koje nas poziva Isus ne završava u jednom narodu nego se pretače prema drugima i drugačijima, prema drugim narodima, sve na temelju Kristove zapovijedi ljubavi koja nas povezuje u jedno: Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim… a bližnjega kao sebe samoga (Mt 22, 37-38). Neka i ovo naše molitveno i misno zajedništvo bude zalog za novi zajednički zalet Hrvatskoga naroda i Crkve u Hrvata za bolje sutra. Amen.