Gal 6, 14-16: Mt 5, 13-16

Draga braćo i sestre!

1. Jučer je Betlehemsko svjetlo stiglo u Zagreb. Ako ikoje riječi u ovo vrijeme došašća mogu pokušati označiti ono što se je dogodilo među nama po Isusovom rođenju u Betlehemu, onda su to riječi Ivanova evanđelja: „Svjetlo u tami svijetli, i tama ga ne obuze“ (Iv 1,5).

Riječ je o tami, noći i svjetlu. Čini nam se kao da vidimo ispred sebe jaslice, gdje usred tame svijeta Betlehemska špilja svijetli.

Tame su sve ono što u svijetu predstavlja zbunjenost, pomanjkanje smisla, samodostatnost, pokušaj da se organizira život polazeći samo od nas samih, od naših nedostatnih snaga. No, to nas nastojanje često dovodi do gorčine i očaja, ili u najbolju ruku do prepuštanja bezvoljnosti, malodušnosti, do stavova da nije moguće ništa učiniti.

Tame su u nama i oko nas. One slabe nadu i volju za životom te nas ošamućuju sa blještavim ponudama i reklamama, ili strahovima i prijetnjama, a oduzimaju nam sposobnost da ozbiljno mislimo o temeljnom smislu našega života.

Takva je zbunjenost jako široka i mijenja se u odnosu na vrijeme, prostor i prigode u kojima živimo. I današnje je vrijeme ispunjeno tamom straha i nesigurnosti. Zarazu koju je prouzročio virus Covid 19 brzo i duboko mijenja naše odnose i život. Stoga vapimo za svjetlom odozgo: „Rosite nebesa i daždite nam Pravednika“, ponavljamo u došašću.

2. Dragi vjernici, potrebno nam je više svjetla. Upravo pod geslom „Više svjetla“ Krčka je biskupija na današnji dan prije godinu dana počela s obilježavanjem stote obljetnice smrti njezinog zauzetog pastira čiji je svetački život ostavio duboki trag, ne samo u njegovoj dijecezi na Kvarnerskim otocima, nego i po čitavoj Hrvatskoj, a prije toga i u njegovoj rodnoj domovini Sloveniji.

Na današnji dan prije točno sto godina, 14. prosinca 1920. godine, u 7 sati i 28 minuta, blago je u Gospodinu preminuo, u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu, sluga Božji dr. Antun Mahnić, biskup krčki. I to je razlog da smo se danas okupili na ovom misnom slavlju. Zbog potresom stradale zagrebačke katedrale nije nam sada moguće slaviti misu u našoj prvostolnici, a zbog zaraze korona virusa sabrani smo u ograničenom broju.

Naime, u nemirnim godinama neposredno nakon Prvog svjetskog rata, dok je otok Krk bio pod talijanskom okupacijom, a na međunarodnim razinama vodili su se pregovori i trgovalo se s hrvatskim teritorijem, biskup Mahnić kao prognanik silom je interniran i zatočen blizu Rima u Frascatiju, gdje je proboravio od travnja 1919. godine do veljače 1920. godine. U zatočeništvu je biskup počeo ozbiljnije pobolijevati te, vrativši se u svoje sjedište oslabljen i shrvan bolešću, zatražio je dozvolu za put prema Zagrebu zbog liječenja.

U srpnju 1920. stigao je u Zagreb, gdje je odsjeo kao gost nadbiskupa metropolita zagrebačkog dr. Antuna Bauera. Liječenje je nastavio u Varaždinskim Toplicama, ali se zdravstveno stanje nije popravljalo. Nakon toplica ponovno ga prima nadbiskup Bauer kao gosta u svoj Dvor. Iako se nadao i željno čekao povratak u svoj Biskupski dom u Krk, biskupu Mahniću je Nadbiskupski dvor u Zagrebu bio zadnja postaja ovozemnog života. Tu je i umro na današnji dan prije sto godina, navršivši 70 godina života.

Budući da su u to vrijeme političke prilike na Krku bile izrazito otežane, odlučeno je da se barem privremeno biskup Mahnić pokopa u Zagrebu. Velebni sprovod od Kaptola do Mirogoja bio je 18. prosinca 1920. godine. Mahnićevi posmrtni ostaci preneseni su 1929. godine iz kanoničke grobnice na Mirogoju u crkvu Franjevaca trećoredaca glagoljaša na Ksaver, a 2002. godine u krčku katedralu. Godine 2013. započet je biskupijski postupak za proglašenje blaženim i svetim sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića.

3. Antun Mahnić rodio se 14. rujna 1850. godine u Sloveniji na sjevernom rubu goričkog Krasa. Za svećenika je zaređen 1874. godine. Nakon specijalizacije u Sv. pismu u Beču vršio je, između ostalog, i službu profesora u Bogosloviji u Gorici. Krčkim biskupom imenovan je 1896. godine. Biskup Mahnić, rodom iz Slovenije, od svojih 70 godina, koliko mu je bilo dano živjeti, njih gotovo dvadeset i četiri proveo je među Hrvatima.

Unatoč granicama što ih je u svojem naporima ispunjenom životu bio žrtva i nišan, lik biskupa Mahnića i danas sja veličinom čovjeka dinamična i neumorna, čovjeka uporna i izdržljiva, čovjeka vjere, nade i ljubavi, čovjeka koji je surađivao s Bogom za dobro ljudi.

Biskup Mahnić bio je vjernik koji se neprestano nadahnjivao na Riječi Božjoj. Kažu da je Sveto pismo tako poznavao da ga je napamet citirao, navodeći i odlomke i retke. Poslušan Duhu unosio je svjetlo Božje riječi u svakidašnji život. Hrabro se suprotstavio zamamnim frazama vremena u kojem je živio i pozivao na odstupanje od pomodarskih ideologija onodobnog liberalizma koji je i među kršćanima stvarao dobrovoljne sluge.

4. Da bi se suprotstavio liberalizmu misli i života, biskup Mahnić bio je s punim uvjerenjem propovjednik evanđeoskog radikalizma. I od mladih vjernika, svojih dragih prijatelja i od svoga klera i od katoličkih javnih djelatnika, zahtijevao je uvijek dosljedan, jasan i čvrst kršćanski stav. Želio je da u mislima, pisanju, životu i javnosti bude što više svjetla, jer kršćanin je pozvan biti svjetlost svijeta. Nije podnosio zagušljivu atmosferu koja truje, zato su ga nazivali „olujom“, ili „olujom s Jadrana“. Ali upravo kada oluja dođe, raščisti okoliš i ostavi čisto ozračje. Ljudi takvih stavova pošteni su i vole dijalog na temelju čistih računa, ne unose mržnju, ali traže jasnoću.

Dragi vjernici, Mahnić se nije mirio sa stanjem oko sebe, nije se prepuštao rezignaciji ponavljajući: nije moguće ništa promijeniti. On je razmatrao Riječ Božju, tražio inicijative, stvarao programe, prodorno gledao u budućnost, okupljao suradnike, posebno mlade vjernike i hrabro krčio nove staze. Nije nam namjera ni započeti s nabrajanjem silnih inicijativa što ih je pokrenuo i baštine koju je ostavio nama u Hrvatskoj, kao i prije u Sloveniji.

Budući da je Mahnić razvijao svoju apostolsku djelatnost nadaleko i izvan granica svoje Krčke biskupije, Providnost je htjela da i zadnje dane svoga života provede teško bolestan u Zagrebu i da ga u glavnom gradu Hrvatske, posebno katolička mladež kojoj se na zadivljujući način posvetio u svom apostolskom radu, otprati na počinak u Gospodinu. Upravo je u oporuci katoličkoj mladeži zaželio da budu dobra sol sebi i narodu. „Vi ste sol zemlje“ (Mt 5,13), naglašava nam današnje evanđelje.

5. Draga braćo i sestre, čuli smo riječi apostola Pavla: „A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu“ (Gal 6, 14). A Crkva se danas, na dan smrti sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića, u liturgiji spominje prezbitera sv. Ivana od Križa, u kojemu nam je Bog dao izvanrednu ljubav prema žrtvi i savršenoj samozataji, kako nam kaže Zborna molitva.

Biskup Mahnić rođen je 14. rujna 1850. godine, na blagdan Uzvišenja Svetoga Križa. Za biskupsko geslo izabrao je riječi „In Cruce salus – U Križu je spas“. Sluga Božji Antun Mahnić bio je asketa, čovjek duhovnosti, žrtve, radinosti i molitve. Otajstvo Križa propovijedao je svima: kleru, intelektualcima, puku. Shvatio je da Crkva mora živjeti otajstvo Križa da bi svjedočila vjernost svome Gospodinu i nadu Uskrsnuća. Rado je ponavljao: „Što nam je najteže, to nam je i najkorisnije“. A mladim vjernicima Mahnić poručuje: „Križ nije nikad bez ploda, ako ga prihvatimo pravom požrtvovnošću“.

To što je biskup Mahnić govorio katolicima svoga vremena nije ništa novo, nego je temelj Kristova evanđelja. Bog se ne zadovoljava polovičnošću. On hoće sve. Stoga zove čovjeka na veliki odaziv, jer je i čovjek Pavlovog, Stepinčevog i Mahnićevog vremena po Marijinom primjeru pozvan vršiti volju Božju. Amen.