Svetost potiče na susret

Dragi prijatelji, u jednom tekstu Izidor Seviljskog komentira tekst koji smo slušali iz knjige proroka Ezekiela: “Voda izvirala ispod praga Doma… Ova voda ukazuje na krštenje, a to je voda koja gasi žeđ i krijepi sve žedne”. Međutim, tome Izidor pridodaje još jednu i dublju simboliku: s obzirom na to da proročanska vizija govori o vodi koja teče s desne strane hrama, to je, tumači on, otvoreni bok raspetoga Krista iz kojega, kao nam piše četvrti evanđelist, “poteče krv i voda” (Iv 19,34; usp. De fide catholica XXIV, 5: PL 83, 5319). U ovom pozivanju na smrt i uskrsnuće Gospodinovo  razumijemo i značenje naviještenog evanđeoskog odlomka: “Ti da ćeš ga u tri dana podići? No on je govorio o hramu svoga tijela” (Iv 2,21).

Na današnji dan s cijelom Crkvom slavimo obljetnicu posvete Lateranske bazilike, koja se tradicionalno naziva “Crkvom majkom” Rima i cijeloga katoličkog svijeta; činimo to i kao znak ljubavi i sjedinjenja s Petrovom stolicom. Međutim, pitamo se: “Je li to hram od kamena kojeg poštujemo jer monumentalan i lijep?” Odgovor je: ne! Svako liturgijsko slavlje posvete crkve podsjeća nas na izjavu svetoga Pavla: “Vi ste hram Božji (1Kor 3,16-17). Svi zajedno prepoznajemo se kao Crkva, a pojedinačno kao kršteni.

Ovu sliku hrama, iz kojeg izvire bujica vode koja oživljava, obnavlja i donosi mnogo ploda, tako lijepo upućuje na novoga blaženika Joséa Torresa Padillu. Bio je uvijek vjeran svećenik, koji je svoju službu živio u dubokom jedinstvu s Gospodinom, koji je bio njegova unutarnja snaga, ali je bio i svećenik spreman darovati sebe, izaći iz sebe i ići s ljubavlju prema drugima, poput vode koja teče iz hrama i tako utječe na rast svih vrsta voćaka. Takav je bio i naš Blaženik. S obzirom na to, čini mi se da možemo reći da se kod njega na poseban način ističe jedinstvo života ili, ako se želimo poslužiti Ignacijevom formulom, kontemplativni bitak na djelu.

Svjedočenje u procesu za beatifikaciju i kanonizaciju zabilježilo je, na primjer, da je blaženi José uspio spojiti molitvu i studij: “proveo je dva sata proučavajući i tri sata meditirajući o onome što je proučavao i tako je uspio dati dubinu svom životu”. Drugi svjedok je izjavio da je, iako strog prema sebi, ipak bio pun dobrote prema drugima, osobito prema najsiromašnijima. Ovo me podsjeća na ono što papa Franjo piše u pobudnici Gaudete et exsultate: “Biti svet ne znači sijati očima u pretpostavljenom zanosu. Sveti Ivan Pavao II. rekao je da ako smo doista ponovno krenuli od kontemplacije Krista, morat ćemo to moći vidjeti prije svega u licima onih s kojima se on sam htio poistovjetiti… U tom pozivu da ga prepoznamo u siromašnima i patnicima, otkriva se sâmo srce Krista, njegovi najdublji osjećaji i izbori, kojima se svaki svetac nastoji suobličiti” (br. 96).

Tako je bilo i s našim blaženikom. Mnogi su, naime, govorili o njegovoj pažnji prema drugima i njegovom milosrđu: tako je plaćao studij onima koji su htjeli postati svećenici, a nisu imali sredstava za uzdržavanje, dok je on sam imao samo jednu pokrpanu reverendu; davao je miraz djevojkama, a ako su bile u opasnosti, tražio je obitelj koja bi ih primila… Također, svjedoci su izjavili i da je, dok je bio profesor u sjemeništu, ne samo živio u siromaštvu, nego neumorno trčao po četvrtima grada, posebno u Triani, brinući se za siromašne i bolesne. U to se vrijeme, zbog siromaštva, delinkvencije i društvene atmosfere koja se tamo osjećala, ta četvrt smatrala “pogrešnom stranom” rijeke Guadalquivir, ali blaženi José nije se bojao otići tamo. Ulazio je u domove najsiromašnijih, čistio ih, uređivao im krevete… Za njega se govorilo da je “neka vrsta lihvara s lošim fondom”, ” neobičan kanonik koji za prijatelje ima skitnice i ulične prodavače”.

Međutim, među njegovim glavnim obvezama bilo je duhovno vodstvo, a iznad svega je to poslanje proširilo njegov glas svetosti. Upravo zbog toga je i prozvan “el Santero” jer je uspio zaraziti druge svojom svetošću. Među onima koji su imali koristi od njegova vodstva bila je sveta Angela de la Cruz, koju je podržao u njezinoj misiji osnivanja Instituta sestara od Križa. S tim u vezi jedan je svjedok izjavio da je remek-djelo naše Blaženice upravo duhovno vodstvo ovog Blaženika. Zbog toga se smatra suosnivačem Instituta. Istina je i u ovom slučaju da su sveci poput detektora svetosti ljudi s kojima čak i povremeno dolaze u kontakt.

Predragi, ovo mi omogućuje konačno razmišljanje: svetost nas potiče na susret. Isusova molitva: “Neka svi budu jedno; kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni budu u nama…” (Iv 17,21) je, kako je jednom rekao papa Franjo, “matrica” ​​veze između nas kršćana: “ako smo intimno umetnuti u tu matricu, u ovu goruću peć ljubavi, tada možemo uistinu postati jedno srce i jedna duša, jer Božja ljubav spaljuje našu sebičnost, naše predrasude, naše unutarnje i vanjske podjele”. Međutim, odmah je dodao da ovaj pokret koji vodi od Boga do braće dovršava onaj drugi koji ide od braće do Boga: “Iskustvo bratskog zajedništva vodi me do zajedništva s Bogom, biti sjedinjen s Bogom vodi nas ovoj vezi s Bogom koji je naš Otac” (Audijencija od 30. listopada 2013.).

Neka ta sigurnost, draga braćo i sestre, bude dar koji svi mi – osobito Crkva u Sevilli – primamo od milosti ove beatifikacije.