“Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi.” (Iv 15,9). Razmislimo na nekoliko trenutaka o ovim riječima svetog evanđelja koje smo zajedno slušali. Razmislimo o njima jer upravo u njima možemo pronaći ključ za ulazak u život ove mlade žene Pine Suriano, čije se dvadesete obljetnice beatifikacije danas prisjećamo. Te Isusove riječi, kako sam rekao, mogu nam pomoći jer se sjećam ovog komentara svetog Augustina: “Ovdje je izvorište naših dobrih djela! A kako bismo mogli ljubiti ako mi prvi nismo bili ljubljeni?” (In Jo. ev. tract. 82, 2: PL 35, 1843).

Tako se, drage sestre i braćo, pojavljuje kombinacija u koju možemo uokviriti zemaljski život Blaženice: Božja ljubav, otkrivena i spoznata sa zahvalnošću, i milosrđe kojim se ta ljubav uzvraća. Kome? Svakako Bogu, ali kako? Dobročinstvom prema drugima! Naime, sveti Ivan nas upozorava kada piše: “Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti. I ovu zapovijed imamo od njega:
Tko ljubi Boga, da ljubi i brata svoga” (1Iv 4,20-21). Kad su u kanonskom postupku za beatifikaciju  svjedoci govorili o Pini Suriano, govorili su da je bila zaljubljena u Boga, a s druge strane, snažno su isticali i njezino milosrđe prema drugima.

“Drugi su bili dio njezina života”, govorili su, a ta predanost koštala ju je mnogo patnje čak i od majke, koja je za nju sanjala o lijepom braku i zbog toga joj se suprotstavljala u izboru zvanja za posvećeni život. Čak i kad je saznala da Pina brine o nekim djevojkama koje boluju od tuberkuloze, prijetila joj je uvredama. U selu je pak prisutnost mlade Pine bila priželjkivana poput zrake sunca u oluji. Zbog svega ovoga, razmišljajući o blaženoj Pini Suriano i pripremajući se za ovaj euharistijski susret, pomislio sam na onaj izraz koji je papa Franjo napisao u svojoj apostolskoj pobudnici Gaudete et exsultate: “svetost u susjedstvu, onih koji žive blizu nas i odraz su prisutnosti Božje” (br. 7).

Izraz je vrlo snažan jer nam pomaže prepoznati svetost u svakodnevnom životu, u odnosima, u susretima, u zajedništvu. Kad sam bio dječak, doživio sam iskustvo koje se danas gotovo više ne viđa i nezamisliv je u našim gradovima: u ljetnim večerima obitelji su donosile stolice pred svoja otvorena vrata i postavljale su ih na pločnik ili na rub puta i bili smo zajedno, razgovarali smo, pričali priče, dijelili probleme i poteškoće… “Susjed” je označavao i “otvorena vrata”, odnosno vrata posjeta, dobrodošlice, međusobnog darivanja; vrata gdje se povjeravaju i problemi, poteškoće, nedaće… Evo, predragi, na što me podsjeća vaša Blaženica.

Gdje je i kako sve to činila? Prije svega u kontekstu župe. Župna stvarnost je – barem po mom mišljenju – jedna od najljepših i najdragocjenijih stvari koje je naša Crkva izabrala za svoje pastoralno djelovanje! Znam dobro da su “zvona smrti” često zvonila i još uvijek zvone za “župu”. Ipak, to je autentičan izvor za kršćanski život. Takozvana “župna civilizacija” je svakako gotova i župa više nije jedino mjesto gdje se može živjeti vjera. Stoga, iako nužna, nije, međutim, samodostatna. Nadalje, današnja vrtoglava ljudska pokretljivost te kvantitativna i kvalitativna pluralnost životnih konteksta zasigurno nas tjeraju da gledamo izvan župe, u potrazi za drugim kontekstima u kojima čovjek također živi, ​​ljubi i trpi, radi i odmara, uspostavlja kulturne, društvene i gospodarske odnose.

Ovo govorim pred vašim biskupom, kojemu od srca zahvaljujem na ovom pozivu, koji sam i prihvatio s ciljem ponovnog susreta s njim. On je bio moj dugogodišnji dragocjeni i dobar suradnik. Stoga sam siguran da dijeli moje uvjerenje da i u našem vremenu župa ima važne vrijednosti koje treba čuvati i promicati. Ako ništa drugo tu je! Vrlo dobar i još uvijek aktivan, iako devedesetogodišnji, talijanski teolog, Severino Dianich, napisao je: “Kršćanin je mogao proživjeti uzbudljiva i apsolutno odlučujuća iskustva za svoju kršćansku povijest u grupi, u udruzi, u zajednici ili u redovničkoj zajednici, no prekid takvog iskustva sam po sebi ne znači niti napuštanje niti slabljenje odnosa s Crkvom. On uvijek ima pravo pronaći svoje mjesto i svoj crkveni život u zajednici svoga područja, gdje se od njega, za prihvaćanje, neće tražiti ništa osim ispovijedanja katoličke vjere. Lako je shvatiti da se nalazimo u prisutnosti temeljne vrijednosti za crkveno postojanje; krajnje jamstvo kršćanske slobode” (u Aa.Vv., Parrocchia e pastorale parrocchiale, EDB, 1986., str. 80).

Blažena Pina Suriano živjela je u župi i tamo je, hvala Bogu, našla dobre svećenike, koji su je znali pratiti i duhovno voditi; tamo je našla Katoličku akciju kao bratsko mjesto za rast na putu svetosti; tamo je pronašla Konferenciju svetog Vinka preko koje je, osobito u ratnom razdoblju, mogla pomoći mnogim ljudima. Baš kao što to nije ni kršćanin, tako nije ni jedan svetac sam. Svetost je uvijek “kraj vrata”, uvijek nalazimo kod njega “otvorena vrata”.

Dopustite mi još jedno posljednje razmišljanje. Iz Prve poslanice svetog Petra čuli smo ove riječi: “Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja” (1Pt 1,6). Svjedoci navode da je Pina Suriano često govorila: “Želim živjeti pateći, želim patiti pjevajući.” Izraz se može činiti čudnim, ali ima duboku istinu. Oni koji se obvezuju na ljubav i koji prihvate da ljube ne mogu ne uzeti u obzir i patnju. Svatko tko iskreno ljubi doživljava ovu istinu.

Veliki naučitelj Crkve, sveti Toma Akvinski, rekao je da je milosrđe uvijek jako radosno i da je dostupno u najvišem stupnju; zbog toga sve što činimo, pa čak i ono što trpimo iz ljubavi također postaje ugodno (usp. De virtutibus, q. 2 a. 1 co.).

U ovom našem razdoblju, koje je netko nazvao “dobom tužnih strasti” (Miguel Benasayag), model blažene Pine Suriano pomaže nam pronaći i provesti različite projekte koji se otvaraju onome što drugi, osobito u pedagoškom i odgojnom polju nazivaju “radosnim strastima” (Mariagrazia Contini). Bit će to posebnije bude li se to temeljilo na milosrđu.