Mnogo puta se tijekom molitve psalma ponavljao i redak koji se pjevao prije navještaja evanđelja: “Pravednik će cvasti kao palma i rasti kao cedar libanonski” (Ps 92,13). Palma ima jednu osobinu: deblo joj je dugo i golo, ali se uzdiže prema nebu i na samom vrhu daje svoje plodove nomadima koji hodaju pustinjom. Takav mora biti i pravednik: izvor mira i života za svoju braću kad hodaju po pustinjama, odnosno u životnim teškoćama. Zatim, braćo i sestre, tu je i druga usporedba koja govori o “libanonskom cedru” i meni je najdraža. Za mene, koji dolazim ovdje iz Rima, ova slika ima vrlo poseban učinak. Cedar blista zbog svoje veličanstvenosti, zbog zelene raskoši svog lišća i zbog kvalitete svoga drva. U kršćanstvu prikazuje vjernika koji je dobro ukorijenjen u Božju kuću, a to je Crkva, da se ozeleni kako bi pružio pomoć svojoj braći.

U tom svjetlu vidimo i lik novoga blaženika Stephana Douaihya. Bio je patrijarh Maronitske Crkve više od trideset godina u vrlo teškim godinama: zbog izvanjskog progona i unutarnjeg neslaganja. Možemo reći kako tijekom svih tih godina neće upoznati ni jedan mirni vedar dan. Zbog toga se dogodilo da je nekoliko puta bio prisiljen napustiti patrijaršijsku stolicu kako bi našao utočište na sigurnijim mjestima, ali mnogo puta i u teškim uvjetima. Koliko je u tome bio sličan život našeg blaženika životu apostola Pavla. Zapravo, sve je živio kao poziv kako bi sudjelovao u Kristovim patnjama (usp. Kol 1,24). Zbog toga je mogao reći onima koji su ga maltretirali i progonili: “Opraštam vam što ste mi učinili i spreman sam više trpjeti za ljubav Gospodinovu koji je za mene trpio i umro“.

Time je nasljedovao lik dobrog pastira iz Evanđelja, koji ima Isusa za uzor i kao referentnu točku. Upravo smo čuli njegove riječi: “Ja sam pastir dobri. Dobri pastir život svoj polaže za ovce” (Iv 10,11). Sveti Pavao VI. rekao je za ovu sliku Isusa: “Kakva jednostavna, izražajna, privlačna, utješna slika. Kakva lijepa, velika i herojska slika, ako pomislimo da je Isus rekao da je dobar pastir zbog činjenice da daje svoj život za svoje stado; to jest, on posvećuje svoju ljubav, svoju najveću ljubav, svome stadu, to jest čovječanstvu, svakome od nas” (Audijencija, 25. travnja 1966.). Predragi, razmislimo o tome na nekoliko trenutaka.

Lik koji je Isus naznačio nije samo lik pastira, nego je to lik “dobroga pastira”. Možda bismo trebali razmisliti o ovoj izjavi na trenutak. Što Gospodin misli? Je li ovaj dodatak bio potreban? Mislim da je tako, budući da je prorok Ezekiel već govorio o pastirima koji su, umjesto da pasu ovce, pasli sami sebe, pa su umjesto da se stave u službu ovcama, stavili ovce sebi u službu. Kako je sve ovo još uvijek aktualno! Više puta, pa tako i danas, u povijesti naših naroda svjedočimo nedostojnim spektaklima odgovornih ljudi koji, umjesto da budu u službi općeg dobra, misle na vlastitu dobrobit.

Isus govori o “dobrom” pastiru i to već možemo razumjeti u zdravom razumu koji dobrotu vidi kao moralnu kvalitetu koja želi dobro drugima i nastoji im ga što više dati. Dobar si kada u svom srcu njeguješ namjeru da činiš dobro i onda to doista činiš kroz odgovarajuće izbore i ponašanja, ponašajući se s dubokim poštovanjem prema drugima. I to bi već bilo puno za razumijevanje dobrote, ali Isus ide još dalje: dobar je onaj pastir koji daje život za ovce.

Takav je bio Isus i takvog ga je naš Blaženik nasljedovao. Njegov je lik doista lik dobroga Pastira koji trpi sa svojim stadom i čini sve da ono raste, brani ga i štiti. Njegov je oklop bio onaj koji je opisao sveti Pavao: oko bokova, istina; obučen u oklop pravde; noge potpasane spremnošću za evanđelje mira; štit vjere u ruci, kaciga spasenja na glavi, u ruci mač Duha, to jest riječ Božju (usp. Ef 6,14-17).

Ali bio je i razborit, pa čak i diplomatski. Poznato je njegovo pismo francuskom kralju Luju XIV. u kojem objašnjava svu patnju naroda i moli da ga primi pod svoju zaštitu. Dakle, ovdje za svoju Crkvu i za svoj narod, doveden do krajnjeg siromaštva, naš Blaženik postaje prosjak za pomoć.

Ali postoji još jedan aspekt na koji bih, prije nego što zaključim, želio podsjetiti kod našeg Blaženika; aspekt je to koji je danas vrlo aktualan u Crkvi i to je onaj ekumenski. On je činio i ekumensko milosrđe potaknut snažnim osjećajem katoliciteta Crkve kojeg je živjela u svim kontekstima – kako je prije spomenuto – često u otežanim odnosima s drugim kršćanskim vjeroispovijestima i islamom.

Primjeri koji nam od njega dolaze su oni koji se tiču ​​pastoralne ljubavi, ljubavi prema svojoj Crkvi, osjećaja katoličkog bratstva. Molimo stoga Gospodina, po zagovoru blaženoga Stephana, da i mi na taj način možemo živjeti crkveno, da budemo prijatelji i braća u Kristu Gospodinu našemu. Amen.