“U nedjelju ujutro 16. svibnja 2004. i ja sam bio u crkvenom dvorištu Bazilike svetog Petra, među biskupima i svećenicima koji su koncelebrirali na misi tijekom koje je Ivan Pavao II. proglasio šest novih svetaca. Među njima i Annibala Mariju di Francija… Mnogi su došli, čak i iz naše biskupije, da budu nazočni svečanom obredu proglašenja svetim. Uz njih, imao sam milost službeno izraziti ‘glas’ Crkve Orije, koja je slavila Presveto Trojstvo jer je proslavilo ovog vjernog nasljedovatelja Krista.” Tako počinje pastoralno pismo koje sam nakon toga događaja poslao Crkvi Orije, kojoj sam te godine bio biskup. Napisao sam to jer je ta Crkva u Pugliji u prošlosti uživala u prisutnosti novog sveca, koji je onamo doveo siročad nakon razaranja izazvanih potresom u Messini. Dodao sam mu naslov dvostruka ljubav, a odabran je zato što je sveti Augustin obično tako nazivao ljubav prema Bogu i prema drugima, objašnjavajući da ona tvori “dva krila s kojima, u želji i nadi, letimo prema Gospodinu” (In Ps. 130 Enar., 12: PL 37, 1791).

Navještena biblijska čitanja dala su nam dva prekrasna glagola, koji bi se mogli vrlo dobro prilagoditi našoj dvojici svetaca: svetom Annibalu M. di Franciji i svetom Luigiju Orioneu. Oni bdiju i čuvaju (usp. Dj 20,28; Iv 17,11). Predmeti su različiti: u prvom slučaju to je pobuda svetog Pavla efeškim starješinama, a u drugom slučaju odnosi se pak na djelovanje koje Otac i Isus imaju za nas. Dva glagola, u svakom slučaju, imaju duboko značenje i to ne samo ako uzmemo u obzir ispunjenje pastoralnog poslanja dvojice svetaca, nego još više ako uzmemo u obzir put koji je Gospodin izabrao da ih spoji: pomaganje siromasima i siročadi koje im je otvoreno prigodom potresa u Messini 1908. godine.

Upravo se u vezi s tim, posljednjih dana često se spominje rečenica svetog Pavla: ljubav izgrađuje. Apostol je sigurno mislio na to u drugom kontekstu, ali uporaba tog grčkog glagola oikodomeó, koji doslovno znači graditi kuću, neizbježno je dovela moj um do razaranja uzrokovanog potresom i hitnosti ne samo materijalne nego i ljudske obnove: možemo samo zamisliti bol, obeshrabrenje, strah tih dana…

Ruka kojom se Gospodin poslužio za međusobni susret o. Annibala i Orionea potvrdio je i sveti Pio: sveci nikada nisu bili ostavljeni sami, nego su se “tajnovito tražili i tajanstveno našli”. I to je općinstvo svetih!

Doista, postoji izraz koji se na neki način može primijeniti na mnoge od njih, a nalazi se u djelu talijanskog pisca Luciana de Crescenza, u jednoj od njegovih knjiga koja je bila vrlo čitana čim je objavljena. Izraz glasi: “Mi smo anđeli sa samo jednim krilom i možemo letjeti samo ako smo zagrljeni”. Godinama kasnije monsinjor Antonio Bello učinio ga je svojim i tako se proširila u našoj crkvenoj sredini. Dođe mi da kažem da i sveci vrlo često za svoga zemaljskog života sklope svoja krila kako bi što bolje letjeli prema Gospodinu.

Karizma koju je Orione prepoznao u Sinovima Božje providnosti (svećenicima, braći koadjutorima i pustinjacima) apostolski je izražena u “suradnji u dovođenju malenih, siromaha i naroda Crkvi i Papi, kroz djela milosrđa”. Orioneova veza s Pijem X. datira još iz vremena dok je on bio patrijarh Venecije. Sljedećih godina njihovo poznanstvo je toliko ojačalo da ga je Papa želio imenovati opunomoćenim generalnim vikarom biskupije Messina kada ju je pogodio potres 1908., a potom i sljedećih godina.

Nakon tog razaranja trebalo je graditi i tu je došao susret s o. Annibalom. Poštovanje između njih dvojice dio je povijesti milosrđa. Kaže se, između ostaloga, da je Pio X. ostao jako začuđen kada je od Orionea saznao da o. Annibal u toj prigodi nije nikada tražio priloge, nego samo blagoslove i oproste. Zapravo, rekao je: “Papa se mora pobrinuti za cijeli svijet, stoga mu se ne smijemo obratiti za materijalne stvari, već samo za duhovne”. U međuvremenu, milosrđe se nastavilo graditi.

U homiliji za proglašenje blaženim (26. listopada 1980.) sveti Ivan Pavao II. nazvao je Orionea “divnim i sjajnim izrazom kršćanske ljubavi”; dodao je da se u životu “dao voditi samo i uvijek strogom logikom ljubavi” i ponovio je još jednom njegov program djelovanja: “Naša je politika veliko i božansko milosrđe koje čini dobro svima”. Deset godina kasnije (7. listopada 1990.) sveti Ivan Pavao II. ponovno je rekao za o. Annibala: “Gdje god je bilo potreba koje je trebalo zadovoljiti: djeca bez obitelji, djevojke u ozbiljnoj opasnosti, samostani kontemplativnih u materijalnim poteškoćama, on je bio prisutan odmah i s ljubavlju. Bio je svima otac i dobročinitelj; uvijek spreman platiti osobno, uz pomoć i potporu milosti.”

Ljubav izgrađuje. Poruka je to koju mi ​​– zahvalni Gospodinu koji nam je u svom milosrđu dao i Crkvi koja nam je gromkim glasom na nju ukazivala – želimo učiti od dvojice svetaca čije se dvadesete obljetnice kanonizacije spominjemo.