Liturgijska čitanja: Otk 11, 19a; 12, 1-6a.10ab; 1 Kor 15, 20-27a; Lk 1, 39-56  

1. Draga braćo i sestre!

Radosna vijest života u Isusu Kristu, svjedoči nam veličinu i dostojanstvo čovjeka – svakog čovjeka. Naše uzvišeno dostojanstvo slike Božje ne ograničava se samo na zemaljski život, nego svoju puninu ostvaruje u vječnosti. Za nebo smo stvoreni! U svijetlu Radosne vijesti svi smo članovi jedne velike obitelji. U tom obiteljskom zajedništvu pozvani smo osobitu pažnju usmjeravati prema ugroženima, potrebnima, malenima i starijima. Sveto pismo osobito o starijim osobama govori s poštovanjem i uvažavanjem. Sjetimo se samo starca Šimuna, starice – proročice Ane te iz kršćanske tradicije roditelja Isusove i naše Majke Marije, djeda i bake maloga Isusa, Joakima i Ane.

2. Današnje evanđelje svetkovine Uznesenja Marijina na Nebo u središte pažnje stavlja zrele, starije osobe. Mlada djevojka Marija ide u pohod Elizabeti i Zahariji, osobama starije životne dobi i bez potomstva. Gospodin je uslišao njihovu molitvu obradovavši ih potomstvom. Marijin pohod Elizabeti i Zahariji, osobama iz kruga poznanika ili rodbine, govori o dobrom odgoju male Marije. Ona, sama, bez poziva, prepoznaje potrebu biti blizu u radostima i poteškoćama osobama starije životne dobi. Naravni roditeljski i kućni odgoj djevojke Marije obogaćen je i nadnaravnim darom koji je čini da i sama obdarena – „puna milosti“ – bude dar drugima. Ljudska gesta zemaljskog pohoda rađa radost i u Elizabeti i u Mariji. Radost je to koja već ovdje na zemlji uzdiže i do Neba – do Boga.

3. Elizabeta, nadahnuta Duhom Božjim, spoznaje Marijinu ulogu i veličinu u povijesti spasenja jer ona u svome krilu nosi naviještenu i utjelovljenu Radosnu vijest života. Pozdravljajući nju, slavi Gospodina: „…blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?“ (Lk 1, 43). Iskrena radost uvijek je obostrana. Marija, također, zbog radosti drugih, u svojoj radosti stavlja Gospodina u središte života: „Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje…“ (Lk 1, 46-48). Iskrena radost otklanja oholost, sebičnost, umišljenost i već na zemlji daje predokus Neba – vodi do Boga. Posvjedočiše to ovih dana i naši olimpijci, koji u svojoj radosti Boga vide u središtu svoga života i uspjeha.

4. Braćo i sestre! Toliki u našoj sredini, obiteljskoj i društvenoj, često su negdje na rubu događanja te s pravom zaslužuju i očekuju da već ovdje na zemlji osjete predokus radosti Neba. To su današnji starci Šimuni, starice Ane, Joakimi, Elizabete, Zaharije… naši djedovi i bake, osobe starije dobi. Njihova radost Neba na zemlji ovisi o njihovoj djeci, unucima i svima nama. Zato pozdravljam sve djedove, bake i osobe starije životne dobi ovdje na hodočašću Gospi Sinjskoj kao i sve u njihovom domu i u domovima. Upravo ove godine na blagdan Svijećnice, na spomendan starca Šimuna i starice – proročice Ane, papa Franjo najavio je ustanovu svjetskog Dana djedova, baka i osoba starije životne dobi.

5. Ovaj svjetski Dan želi biti snažni poticaj za svakodnevno vrednovanje i uvažavanje dostojanstva djeda, bake i starijih osoba, kako u obitelji tako i u društvu. Sijede kose, ali mudre glave, bogatstvo su obitelji i društva, a ne teret. Dan se slavi na četvrtu nedjelju srpnja, najbližu uz blagdan svetih Joakima i Ane. Prvi put smo ga slavili ove godine te je potrebno da s vremenom ovaj Dan uđe u sve naše dane i godine u domove i društvo. Sinovi i kćeri smo, ne samo svojih roditelja, nego i ovoga vremena u kojem se često u prvi plan stavlja profit, tržište, konzumerizam, umjetne i nametnute potrebe gdje sve ima svoju cijenu pa tako i ono što je neprocjenjivo i sveto. Ljudska pohlepa, sebičnost i samodostatnost narušava odnose u društvu do te mjere da ugrožava čovjeka u njegovu dostojanstvu, osobito najslabije i najnezaštićenije, prije svega djecu i starije, početak i kraj života.

6. Nažalost, te ugroze opasnije od COVIDA – 19 u nekim sredinama čak su i legalizirane, a virus te zaraze prijeti i maloj zajednici – obitelji te društvu u cjelini. Potrebna nam je mudrost i hrabrost suprotstavljanja toj kulturi odbacivanja, isključivosti i degradacije čovjeka: vrijediš dok privređuješ, dok si koristan, dok si mlad i zdrav, inače postaješ teret, otpad, suvišan i beskoristan. Naše društvo, kao i svijet, ne može ići naprijed, ne može biti humano bez vrednovanja i zaštite ljudskog života od začeća do prirodne smrti. Za humaniju budućnost potreban je savez generacija, savez obrane i zaštite osobe. Potreban nam je Marijin primjer.

Marija u pohodu Elizabeti radosno kliče Bogu: „Milosrđe je njegovo od koljena do koljena nad onima što se njega boje“ (Lk 1, 50). Potrebit nam je Božji blagoslov i savez generacija koji je upisan u Dekalog u četvrtoj zapovjedi: „Poštuj oca i majku da dugo živiš i da ti dobro bude na zemlji“. To se odnosi, ne samo na poštivanje djece prema roditeljima, nego i roditelja prema svojim roditeljima, djedu i baki. Dragi roditelji, onako kako se vi odnosite prema svome ocu i majci, tako će se sutra, ako ne već i danas, odnositi vaša djeca prema vama. Za savez života i zdravlje svih koljena potrebno je međusobno poštovanje, uvažavanje i zahvalnost svih: unuka, roditelja, djedova i baka.

7. Djed i baka kad dožive pohod svojih s ponosom grle i stavljaju unuke na svoja koljena. Za njih je već bila zlatna medalja rođenja unukâ, radost do Neba. Dok su za unuke, njihova koljena poput kraljevskog prijestolja na kojima se osjećaju prihvaćeni, voljeni kao prinčevi i princeze, sigurni, zaštićeni i blagoslovljeni. Ove generacije i ova koljena dobro se razumiju. Izražava to i pjesma „O nono, dobri moj nono“: „Toliko predivnih priča, pričat si zna, tu sam upoznala svit, a bila sam mala… Sve manje ljudi znam ča nalik su na te, ali sriće o kojoj si priča i ljubavi za te uvik bit će u srcu mom“. Djeca rado slušaju djeda i baku jer im ne pričaju bajke nego iskreno iskustvo svoga života. Unuci u njima vide sebe i svoju budućnost. Ruski obraćenik, glavni lik u filmu Otok, Pjotr Mamonov, koji je i sam je doživio radost biti djed, tumačeći zašto se unuci i djed i baka najbolje razumiju reče: „Jedni i drugi blizu su Nebu, unuci – dar – tek došli od Neba, a djed i baka sve su bliži Nebu. Nebo je prava domovina i više nas povezuje nego zemlja“. Pohod djece – unuka – najbolja je terapija za zdravlje djeda i bake u njihovoj starosti, nemoći, osamljenosti, isključenosti iz života obitelji i društva.

8. Djed i baka su isto tako terapija i zdrav odgoj za djecu u njihovu rastu i razvoju. Oni ne predaju u školi informatiku – informatičku pismenost, ali mogu dati svojim unucima ono što nedostaje tom predmetu: odgoj za informatičku pismenost! Mogu im prenijeti životnu mudrost i ljubav da ne završe u zajednicama i klinikama odvikavanja od prevelike navezanosti i zarobljenosti triju korisnih ali i opasnih ekrana – televizije, mobitela i računala. Nažalost, ovi ekrani danas im zamjenjuju, ne samo djeda i baku, nego i oca i majku.

9. Braćo i sestre! U godini prvog svjetskog Dana djeda, bake i starijih osoba, a na dan Marijina pohoda starijim osobama i svetkovine Uznesenja na Nebo, zaustavimo se na riječima Majke Marije: „Milosrđe je njegovo od koljena do koljena nad onima što se njega boje“. Nismo li mi, Adamovi i Evini unuci, pokušali rastaviti ovaj milosrdni savez koljenâ do te mjere da se čak nemilosrdno usuđujemo uništavati ova koljena unukâ i djedova i baka?! Kako drugačije nazvati slučaj nasilja prije rođenja, na početku života – abortus – nego potučena mlada koljena! Kako li nazvati pojavu eutanazije, nasilje pri kraju života nego pretučena umorna koljena?! Bez spomenutih koljena nema hoda, nema budućnosti, nema čovjeka i nema humanosti! To se sve čini u ime humanosti i napretka čovjeka i društva. Tvrdi se da je sve to legalno i normalno. Dopustite mi spomenuti riječi jednog uvaženog psihoterapeuta i liječnika koji reče: „Naš problem (u društvu) nisu psihički bolesnici. Naš problem su normalni ljudi“ (Manfred Lütz).

10. „Milosrđe je njegovo od koljena do koljena…“! Kako logički shvatiti i normalno razumjeti ovo naše nemilosrdno postupanje prema dostojanstvu ljudske osobe, potučenosti i pretučenosti koljenâ, nehumanih odnosa prema daru života, uzvišenosti osobe, prema osobi – slici Božjoj?! Kad se udaljimo od Boga sve je to nažalost moguće! Čovječe, nije ti dozvoljeno i ne možeš činiti sve ono što ti se prohtije i što ti je moguće! Tehnika rastavljena od etike je nemilosrdna, a znanost bez morala opasna! Čovječe, nisi i ne možeš biti gospodar života, ni vlastitoga ni tuđega! Gdje god je ugrožen život na svom početku i na kraju, u opasnosti je također da bude ugrožen i u sredini, u aktivnoj dobi. Ugrožen nehumanim posljedicama: siromaštvom, iskorištavanjem, bezakonjem, nepoštenjem, korupcijom, nepravdom, sebičnošću, pohlepom… Inače ne bi nam upravo toliki mladi i čitave obitelji napuštale dom i Domovinu. Naša Domovina sve više se prepoznaje u liku Elizabete koja tek u zreloj dobi dobiva potomstvo, jedno dijete. U strukturi našega društva postotak starosti je veći od mladosti, a smrt brojnija od rađanja života.

11. Doista, potrebni smo Marijina pohoda koji nosi i budi život, upućuje nas jedne na druge u savezu generacija. Potrebni smo pohodâ, zajedništva i solidarnosti nositeljâ odgovornih uloga u našem društvu. Potrebni smo duhovnih mostova zajedništva u različitosti, daleko više od tako važnih mostova koji povezuju teritorije. Samo zajedništvo dom gradi, a nesloga ruši. Ovu mudrost svjedoče nam naši djedovi i bake, a njihovi unuci upravo ovo očekuju od svojih roditelja. Marijin pohod poziva nas da imamo vremena i pažnje za potrebne kako bi svi osjetili i doživjeli, uza sve poteškoće i križeve na putu zemaljskog života, predokus Neba na zemlji. Majka Marija, svojim životom i primjerom prethodi nam na putu zemaljskog života i usmjerava nas ostvarenju nebeskog života. Majka nas odgaja kako bi smo već ovdje osjetili radost života koja nas otvara i uzvisuje do konačnog našeg odredišta – uznesenja na Nebo. Naš život nije rezultat nekog kaosa nego smo stvoreni iz ljubavi na sliku Božju. Stvoreni, ne na smrt, nego za život u Isusu Kristu – originalu naše slike koji je naša nada – prvina usnulih. Majka Marija koja je najdublje povezana s utjelovljenom Božjom Riječi i najdublje sjedinjena s njegovim križem, uznesenjem postaje prva sudionica Njegove slave uskrsnuća, jer kako Predslovlje Svetkovine kaže: „Ti nisi dao da trune u grobu ona koja je iz svoga krila rodila utjelovljenog Sina tvoga, začetnika svakog života“ (RM). U ovoj vjeri i nadi, dok živimo i putujemo, s pažnjom i zahvalnošću odnosimo se prema djedu, baki i starijim osobama. Ni mi, ni naši djedovi i bake, nismo idealni, često se ne razumijemo, ali gdje vlada povjerenje i ljubav moguć je predokus radosti Neba.

„Bako, jesi li bila sretna u svom braku i životu“? Upita jedan unuk, teolog, svoju baku uz slavlje njezina jubileja. A ona mudro, ljudski i vjernički iskreno kao još veći teolog od njega reče: „Da, donekle već ovdje, a ostatak i puninu očekujem u Nebu“. Sve je tu rečeno. Sva istina i sva realnost našega svakodnevlja. Naših osobnih, bračnih, obiteljskih i društvenih poteškoća, materijalne i duhovne naravi, nerazumijevanje generacija i istina da nema radosti i ljubavi bez žrtve.

12. Majko Marijo, ti koja si proživjela sve etape zemaljskog života: djetinjstvo, mladenaštvo, djevojaštvo, majčinstvo i stariju dob, prati nas svoje: djecu, mlade, roditelje, djedove, bake i sve osobe starije dobi, da na putu zemaljskog zajedništva, na kraju našega hodočašća, s tobom Majko, u zajedništvu nebesnika i mi doživimo ostatak i puninu nebeske radosti.

Braćo i sestre, na dobro vam došao pohod Majke Marije! Štoviše, na dobro vam došlo Uznesenje Blažene Djevice Marije na Nebo i naše u nadi! Amen!