Župa Trešnjevka, Zagreb, 19. ožujka 2024.

Danas nas na ovo euharistijsko zajedništvo okuplja proslava svetkovine svetoga Josipa, zaručnika Blažene Djevice Marije. Nalazimo se u drugoj polovini korizmenog vremena, koje je obilježeno ljubičastom bojom liturgijskoga ruha. Ovo razdoblje kao da se privremeno prekida ovom svetkovinom, čija bijela boja ruha već naslućuje nadolazeću proslavu Kristove pobjede nad smrću. Uistinu, draga braćo i sestre, sveti Josip zauzima posebno mjesto u životima Isusa i Marije, posvetivši cijelo svoje biće službi Utjelovljene Božje Riječi i otajstvima našeg otkupljenja. U životu ovog sveca posebno upada u oči njegova šutnja. Sveto pismo ne bilježi nijednu njegovu riječ. To nas potiče da s većom pozornošću pristupimo njegovom životu, promatrajući ga kroz odraz koji je ostavio u životima našeg Gospodina i njegove Majke. U sva četiri evanđelja Josip je prikazan kao Isusov otac, a Isus je opisan kao „sin Josipov.“ Bog je htio da naš Spas, u svojoj nejakosti, ima čvrst oslonac, zaštitnika i uzor koji mu odražava sliku nebeskoga Oca. Matej ga u svome rodoslovlju naziva mužem Marije, od koje se rodio Isus. Stoga bih večeras želio zajedno s vama razmišljati upravo o značajkama svetoga Josipa, posebice o njegovoj šutnji i samozatajnosti, te o njegovoj ulozi oca, zaručnika i muža.

1. Josipova šutnja i samozatajnost. U vazmenom vremenu, slušamo nalog Uskrsloga Krista upućen apostolima: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.“ (Mk 16, 15). Večeras, s likom šutljivog svetog Josipa pred očima, možda se pitamo kako on može služiti kao uzor vjernicima kojima je Isus zapovjedio da propovijedaju. Poziva nas da naviještamo radosnu vijest spasenja, bilo to zgodno ili nezgodno (usp. 2 Tim 4, 2). Međutim, pažljivijim promišljanjem možemo zaključiti da se istinski apostolski život ne može odvijati bez usvajanja stava i pristupa kojim se sveti Josip odnosio prema zadatku koji mu je bio povjeren.

O tome nam svjedoče životi mnogih svetaca. Plodnost njihova apostolata, bez iznimke, bila je moguća i proistekla je isključivo iz nutarnje šutnje i samozatajnosti, bez kojih nema ni duhovnosti ni apostolskog života. Prisjetimo se samo svete male Terezije koja je molila da bude toliko neprimjetna da ni samome Isusu ne bi bila zaprekom da po njoj i u njezinu životu čini što hoće. Sjetimo se i Majke Terezije iz Kalkute koja je, za plodnost svoga apostolata među najsiromašnijima, bila spremna na život bez ikakve utjehe. Život svetog Josipa, kao i životi mnogih svetaca, pokazuju nam što znači u potpunosti ustupiti prostor Kristu i ispuniti se njime.

„Duhovni život koji nam Josip prikazuje nije put koji objašnjava, nego put koji prihvaća. Samo počevši od tog prihvaćanja, od tog pomirenja, može se naslutiti i veća priča, dublje značenje“.[1] Šutnja i samozatajnost odražavaju uravnoteženi duh čovjeka koji nema potrebu za samopotvrđivanjem, jer nisu vanjske okolnosti ono što ga čini jakim, već pouzdanje u Boga i vjera da je sve što On dopušta samo za naše dobro.

Mi, prečesto, draga braćo i sestre, potvrdu vlastite vrijednosti i sigurne budućnosti tražimo izvana: iz medija, od duhovnika, raznih vidovnjaka, i svih mogućih „prodavača magle“. Nemamo snage živjeti iznutra. Izazovi koje suvremena kultura stavlja pred nas su veliki. Nije lako probijati se u svijetu u kojem brzina, učinkovitost i sposobnost prilagođavanja promjenama postavljaju kriterije vrijednosti i uspjeha. Ako se poželimo povući, cijeli svijet nam je i dalje dostupan samo jednim klikom, baš kao što smo i mi dostupni svijetu. Ako se damo voditi isključivo time, ubrzo ćemo se naći oplijenjeni, pokradeni, lišeni zaštitite. Mnoge obitelji ne znaju što istinski znači intimnost vlastitoga doma; posao se nosi kući, svatko je u svom virtualnom svijetu; obiteljske veze slabe; postajemo stranci jedni drugima, nesposobni oduprijeti se malo većem naletu nevolje. Kako se zaštiti i sačuvati prostor duše u kojemu klija sjeme vječnosti? Kako zaštititi intimnost doma koja treba biti prostor izgradnje jakih osobnosti i u kojemu možemo naći utočište pred olujama ovoga svijeta?

Sveti Josip pokazuje nam kako to postići. On u svojoj šutnji prihvaća životne situacije onakvima kakve jesu, ali nije pasivan niti ravnodušan. Naprotiv, potrebna je iznimna budnost i dar jakosti Duha Svetoga da se prihvati ono što nismo birali i čemu se nismo nadali, baš kao što se to dogodilo u životu svetog Josipa. Ostao je jak i postojan jer je živio iz odnosa s Bogom, iz vjere. Potreban nam je „zdrav kršćanski realizam koji ne odbacuje ništa od onoga što postoji i u kojemu samo vjera daje značenje svakom događaju radosnom ili tužnom“.[2]

Stoga, draga braćo i sestre, vratimo zajedničku molitvu u naše obitelji. Vratimo trenutke susreta u kojima ćemo promatrati lica jedni drugih, a ne zaslone mobilnih telefona. Naučimo osluškivati tajne srca onih koji su nam dragi, izići im ususret u njihovim neizrečenim potrebama, promatrati ih u jedinstvenosti i dostojanstvu njihova bića. Tako će se bistriti pogled našega duha i vraćati se snaga za sve životne izazove.

2. Otac Isusov. „Biti otac znači uvesti dijete u iskustvo života, u stvarnost“.[3] Svetomu Josipu povjerena je zadaća uvesti dijete Isusa u iskustvo života, vjere, običaja i stvarnosti svoga izraelskog naroda. Papa Benedikt XVI. nije smatrao pretjeranim reći da je Isus „upravo od oca Josipa preuzeo – na ljudskoj razini – onu čvrstu nutrinu koja je pretpostavka autentične pravednosti, ‘veće pravednosti’, kojoj će on jednoga dana poučavati svoje učenike (usp. Mt. 5, 20).“[4]

Poznato je da djetetovo iskustvo oca određuje i njegov doživljaj nebeskog Oca. No, očinstvo je postalo tema kojom se ne bave samo dječji psiholozi, već sve više i crkveno učiteljstvo. Zašto? Zato što naše društvo pogađa kriza očinstva. Postali smo društvo u kojemu je lik oca postao skriven i odsutan. Obitelji osjećaju bolnu prazninu kada otac nije prisutan, a patnja je jednako duboka kada otac, iako fizički prisutan, duhom odluta daleko od njih. Kriza očinstva, dovodi i do krize braka, krize izbora i ustrajnosti u životnome pozivu. Papa Franjo ističe da se ocem ne rađa, već postaje, i to ne toliko činjenicom dolaska djeteta na svijet, već odgovornim preuzimanjem brige za njega.[5]

Iako suvremena društvena gibanja koja su često protivna životu, braku i obitelji stavljaju očeve pred velike izazove, ti se izazovi mogu promatrati kao prilike. Oni pružaju očevima šansu da u svojim obiteljima ojačaju svoje uloge kao sustvaratelji, podupiratelji i zaštitnici života. Samozatajnost svetog Josipa potvrđuje njegovu ulogu oca, pokazujući da je pravi otac onaj koji se u potpunosti dariva, do krajnje samozatajnosti. Slično sjemenu koje, bačeno na zemlju, ne donosi plod dok ne umre (usp. Iv 12, 24).

Dragi očevi, pozivam vas da hrabro prihvatite i živite svoje očinstvo. Vaša uloga kao duhovnih i tjelesnih zaštitnika te uzora za vašu djecu je nezamjenjiva i neprocjenjiva. Sveti Josip je bio zadužen hraniti Isusa kojega mi primamo u kruhu Euharistijske žrtve. Upravo je on u Isusu razvio sposobnost da osjeti okus Božje riječi, jer nije nam se hraniti samo kruhom, nego i svakom riječi što izlazi iz Božjih usta. Nije ga samo poučavao Božjim zapovijedima, već mu je primjerom pokazivao kako se one vrše.

3. Zaručnik i muž. Josipova uloga oca usko je povezana s onom zaručnika i muža. „Vjenčana ljubav Marije i Josipa sva je usmjerena k miru što ga Bog daje ljudima, miljenicima njegovim“.[6] Kada je odlučio napustiti trudnu zaručnicu kako je ne bi izvrgao kamenovanju, anđeo intervenira i traži od njega da bude muž kojega je Bog izabrao za Majku svoga Sina. Nadnaravna intervencija ne bi se dogodila da Josipova odluka sama po sebi nije bila pravedna. Bila je odraz njegova kreposna života i ljubavi prema svojoj zaručnici. Prihvaćao ju je u njezinu dostojanstvu, bez imalo sumnje i osude. U njegovu srcu i u umu vladala je oluja. Bilo bi razumljivo da je izgubio tlo pod nogama i burno reagirao, ali to se nije dogodilo. Nije na druge projicirao svoju nevolju: ni na hram, ni na zakone, ni na obitelj. Smirenost Josipova duha dopustila je da osobe i institucije promatra u njihovu dostojanstvu. Zbog toga mu se perspektiva proširila. Preuzima odgovornost. Zato što je sukob svladao u sebi i dao prostora drugome, ni Bog ga nije ostavio bez nadahnuća koje ga je usmjerilo prema dubljem suradništvu s Istinom. Pokazao mu je i u snovima što mu je činiti.

Što ovaj sveti par danas poručuje našim zaručnicima i supružnicima? Svjedočimo krizi ženidbe, a zaručništvo, koje bi trebalo biti razdoblje priprave na ženidbu i dublje razumijevanje otajstva ženidbe, gotovo da i ne postoji. Sakrament ženidbe često se ne doživljava u svojoj punini daru koji supružnike čini djelotvornim znakom i sredstvom Božje ljubavi, po uzoru na Krista koji je ljubio Crkvu i sebe predao za nju. Nerijetko se veze mladih ljudi iscrpljuju kroz dugotrajna razdoblja bez odluke o ženidbi, ili pak ženidba postaje neadekvatan pokušaj spašavanja veze.

Samo duboko uzajamno poštovanje, koje ne gleda na svoje, već na dobro drugoga, otvara prostor Bogu u našim odnosima. Kada svatko traži samo svoje, neće uspjeti pronaći ni sebe ni drugoga. Bez spremnosti na darivanje, svaka, pa i najmanja žrtva, čini se neprihvatljivom.

Društveni i kulturni trendovi, koji snažno utječu na kršćanske obitelji s raznih strana, takvi su da im je teško odoljeti bez duboke svijesti o blagu koje kršćanski supružnici nose u glinenim posudama. Slabi smo sami po sebi, ali Bog, koji je vječnim savezom ljubavi založio samoga sebe za nas, jak je. On je jači od svakoga zla i iskušenja koje nam život može donijeti.

Dragi supružnici i mladi koji se spremate za ženidbu, budite svjesni koliko vas Crkva i ovaj svijet pun nemira trebaju, upravo po vašem ženidbenom i obiteljskom zajedništvu. Učite u školi nazaretske obitelji. Sigurno će biti poteškoća i dubokih kriza. Neke od njih svatko nosi sa sobom i iz vlastitih obitelji. Ali, ne bojte se! Nema nevolje koja se ne može svladati kad Boga primimo u svoje živote, kad se otvorimo bezuvjetnom darivanju u dubokom poštovanju u ljubavi. Čak i ako dođe do lomova, Crkva je majka u čijem krilu možete pronaći pomoć i snagu.

Molimo svetog Josipa da nas nauči mudrosti svoje samozatajnosti, očinstva i suradništva s Bogom u zajedništvu s Marijom. Neka njegov zagovor prati naše očeve, majke, naše obitelji. Također, molimo za milost oproštenja kada se, i kao vjernici i kao Crkva, nismo pokazali dostojni povjerenih nam zadaća.

Sveti Josipe, zaštitniče naše Domovine i naših obitelji, moli za nas.