Draga braćo i sestre!

Danas slavimo apostolske prvake, svete Petra i Pavla. Sveti je Petar ujedno zaštitnik ove župe i naslovnik crkve. Ono što ovu dvojicu apostola veže jest ispovijedanje vjere u Isusa Krista, koju su svaki na svoj način zapečatili krvlju za Neronova progonstva u Rimu. Petar je razapet naglavačke jer se smatrao nedostojnim biti raspet kao njegov Učitelj. Taj doživljaj vlastite nedostojnosti Petar je očitovao i kod čudesnog ulova ribe, na početku svoga hoda za Gospodinom, kada je izrekao riječi: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine“ (Lk 5, 8). Čini se da je ta poniznost bila oznaka Petrova karaktera, no između jednog i drugog događaja, početka nasljedovanja i smrti zbog nasljedovanja, Petar je prošao put vjere na kojemu je posrtao i rastao.

Slično je bilo i s apostolom Pavlom. Potpuno drukčijega karaktera, naravi, naobrazbe i poziva, jednako je morao proći razočaranje samim sobom, rušenje svijeta koji je sam izgradio, da bi Gospodin mogao načiniti nešto novo. Iako prvotno progonitelj kršćana, poduprt Stjepanovom molitvom (usp. Dj 7, 58) i Barnabinim posredovanjem (usp. Dj 9, 23), Pavao je bio primljen u Crkvu. Apostoli su u njegovu obraćenju prepoznali iznenađujuće Božje zamisli i prihvatili su ga kao apostola, jednakoga sebi.

Iz života ove dvojice velikana duha možemo pratiti određene zakonitosti rasta u vjeri utemeljenoj na osobi Isusa Krista, ali i naslutiti širinu i uzvišenost poslanja Crkve. Upravo je danas potrebno dozvati u svijest spasenjsku univerzalnost Isusa Krista i s njome povezanu ulogu Crkve u današnjem svijetu. Sveti Petar i Pavao nisu se ustezali usred poganskog i mnogobožačkog svijeta posvjedočiti da osim u Isusu Kristu „nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti” (Dj 4, 12). Danas želim s vama razmišljati o životu ove dvojice svetaca u tri točke.

1. Petrovo svjedočanstvo o Isusu
U recima Evanđelja koje nam je naviješteno nalazi se Petrovo svjedočanstvo o Isusu koje označava ključan trenutak u životu Isusa Krista. Prije nego što je krenuo prema Jeruzalemu, gdje je znao da će umrijeti, Isus je postavio važno pitanje svojim učenicima. Njegov cilj bio je otkriti jesu li učenici prepoznali njegov pravi identitet. Pravi odgovor imao je moć promijeniti sve. Ako nisu prepoznali njegovu istinsku prirodu, njegov trud bi mogao izgledati uzaludno. Međutim, ako su shvatili, značilo bi da je uspio zapaliti neugasivu vatru u njihovim srcima.

Isus je, ne postavljajući pitanje izravno, pitajući učenike za mišljenje ljudi o njemu, saznao da ga neki smatraju Ivanom Krstiteljem, Ilijom ili Jeremijom. Ti odgovori su značili da ljudi vide Isusa kao velikog proroka i preteču Mesije, jer Ilija i Jeremija su smatrani ključnim figurama u dolasku Mesije. Nakon što je čuo mišljenja mnoštva, Isus je postavio ključno pitanje svojim učenicima: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ (Mt 16, 15). Nastala je tišina dok su učenici razmišljali, a Petar je tada izrekao svoju veliku ispovijest: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.“ (Mt 16, 16). Isusu je srce posebno zaigralo kada ga je Petar prepoznao kao Krista i Sina Božjeg. U tom trenutku Isus je bio uvjeren da je na pravom putu. To je Isusu dalo sigurnost da barem jedan učenik razumije njegovu pravu prirodu i poslanje.

U današnjem tekstu možemo uočiti dvije ključne istine:
1. Petrovo svjedočanstvo pokazuje da ljudske kategorije, pa čak i one najuzvišenije, nisu dostatne za opisivanje Isusa Krista. Kada ljudi uspoređuju Isusa s Ilijom, Jeremijom ili prorocima, vjeruju da mu iskazuju najveću počast. Iako su to velika priznanja, ona nisu dovoljno velika jer nijedan ljudski opis ne može potpuno obuhvatiti Isusovu veličinu. Petar je jasno naglasio da nijedna ljudska kategorija ne može adekvatno opisati Isusa.

2. Petrovo svjedočanstvo poučava nas da naše shvaćanje Isusa Krista mora biti osobno. Isusovo pitanje „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ zahtijeva od svakoga pojedinca osobni odgovor. Naše znanje o Isusu ne smije biti samo preneseno od drugih. Možemo poznavati svu kristologiju i teološka djela o Isusu, ali to ne znači da smo kršćani. Kršćanstvo se ne temelji na teoretskom znanju, već na osobnom poznavanju Isusa. Isus traži od svakoga od nas osobni sud, pitajući svakog pojedinca: „Ti, baš ti, što misliš o meni?“ (usp. W. Barclay, The Gospel of Matthew, sv. 2). Sv. Pavao ne kaže: „znam što sam povjerovao“, nego „znam komu sam povjerovao“ (2 Tim 1, 12). Kršćanstvo nije recitiranje vjere; ono znači poznavanje Isusove osobe.

Važno je primijetiti da Petar priznaje više od onoga što je doista shvatio o Isusovu identitetu. Još ne razumije u potpunosti Isusovo poslanje, ali je otvoren duhovnom razumijevanju otajstva Isusove osobe. Ono polazi od Isusa, a ne od naše ograničene svakodnevnice. Stoga, jer je otvoren u vjeri, Petrovo razumijevanje raste, a s njegovim i ono ostale Dvanaestorice. Isus stoga ide korak dalje i navješćuje im da će biti ubijen i da će uskrsnuti (usp. Mt 16, 21). Učenici napreduju u vjeri kada se oslanjaju na Božje riječi, kad ih uspiju čuti iz perspektive Božjih obećanja. Petar ovdje, kao i kod čudesnog ulova ribe, ne razumije sve, ali osjeti Božju svetost i svoju malenost. To mu je dovoljno da vjeruje.

Ni mi, dragi vjernici, ne razumijemo uvijek ni odmah sve što nam Bog želi priopćiti o sebi, bilo da je riječ o pokladu vjere koji sveta Crkva vjerno čuva i prenosi, bilo da je riječ o našim osobnim životima. Potrebna nam je Petrova poniznost i jednostavnost duha. Samo tako možemo rasti u vjeri i razumijevanju njezinih otajstava.

2. Isusove izjave o Petru
Isus Petra naziva blaženim jer je ponizni primatelj Božje objave: „Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima.“ (Mt 16, 17). Učenici se pozivaju prihvatiti Isusov identitet i poslanje pod Božjim, a ne svojim uvjetima. Petrova ispovijest Isusa kao Krista, Sina Boga živoga, svakako je temeljna, ali je puno više od onoga što su apostoli tada mogli shvatiti. Događaj Pedesetnice i silaska Duha Svetoga osposobit će ih za navještaj te istine u njezinoj punini.

Druga Isusova izjava Petru započinje riječima: „A ja tebi kažem, ti si Petar – Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.“ (Mt 16, 18). Isus Petru najavljuje da će imati temeljnu ulogu u uspostavi Kristove Crkve. Petrovo poslanje je omogućiti ljudima pristup zajednici vjernika, a to poslanje posebno uključuje njegovo propovijedanje evanđelja. Petar, reprezentativni učenik koji daje prvu osobnu izjavu o Mesijinom identitetu, onaj je koji u knjizi Djela apostolskih otvara vrata kraljevstva Židovima na Pedesetnicu (usp. Dj 2), potom Samarijancima (usp. Dj 8) i konačno poganima (usp. Dj 10). No, sve se to neće dogoditi preko noći. Škola vjere u kojoj je Petar rastao nije trijumfalni marš, već putovanje posuto patnjom i ljubavlju, kušnjama i vjernošću koja se svakodnevno obnavlja. Petar će biti spreman za svoje poslanje tek kad shvati istinu o sebi kao grešniku koji vjeruje i kad suzama okaje svoja zatajenja. Bio je to dug put za Petra koji ga je učinio pouzdanim svjedokom Kristovih patnja, ali i dionikom slave koja se ima očitovati (usp. 1 Pt 5, 1). U trenutku kada je napisao te riječi, Petar je već bio starac, pri kraju života koji će zapečatiti mučeništvom.

Treća Isusova izjava je o ključevima kraljevstva nebeskoga koje daje Petru; o vezivanju i odrješivanju na zemlji i na nebu (usp. Mt 16, 17). U rabinskoj literaturi moć „vezivanja i odrješivanja“ opisuje autoritet rabina u poučavanju i disciplini da proglase što je zabranjeno ili dopušteno i tako nametnu ili uklone obvezu doktrinarnom odlukom.

Dragi vjernici, Crkva naučava da su papa i biskupi, „po božanskoj ustanovi naslijedili apostole kao pastiri Crkve; tko njih sluša, sluša Krista, a tko njih prezire, prezire Krista i Onoga koji je Krista poslao“ (LG 22). Razumljivo je da riječima ovog nauka Crkve ne možemo pristupiti samo s ljudske točke gledišta. Ako se držimo katolicima, moramo polaziti od „da“, od pristanka vjere, da bismo potom bili sposobni „iznijeti razloge svoje sigurnosti“ (Josemaría Escrivá, Brazda, 572).

3. Pavlov život u Kristu
Pavlov susret s Isusom na putu u Damask radikalno je promijenio smjer njegova života. Njegovo obraćenje potresno je svjedočanstvo o tome koliko Isus može utjecati na nečiji život.

Pavao ni prije svoga obraćenja nije bio čovjek daleko od Boga i njegova Zakona. Naprotiv, bio je fanatično odan Zakonu. Međutim, u svjetlu susreta s Kristom, shvatio je da je time nastojao izgraditi sebe, vlastitu pravednost i da je sa svom tom pravdom živio za sebe.

Novi smjer svoga života nakon obraćenja izrazio je riječima koje nalazimo u Poslanici Galaćanima: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sad živim u tijelu, živim po vjeri u Sina Božjega, koji me ljubio i predao samoga sebe za mene“ (Gal 2, 20). Pavao, dakle, više ne živi za sebe, za vlastitu pravednost. On živi od Krista i s Kristom u potpunom darivanju sebe. Upravo je to izlaženje iz sebe nešto što neizostavno dolazi s vjerom. Pred Kristovim križem, krajnjim izrazom njegova davanja sebe, nema nikoga tko se može pohvaliti sobom i vlastitom pravednošću.

Pavlovo učenje o vjeri upotpunjeno je njegovim učenjem o prožimanju Krista i kršćanina te on ide toliko daleko da opisuje naše patnje kao „Kristove patnje u nama“ (2 Kor 1, 5), tako da „umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje“ (2 Kor 4, 10). Za Pavla je karakteristično to mistično zajedništvo s Kristom koje on opisuje prijedlogom „u“. Svjestan je svoje prošlosti, ali ljubav kojom izgara za Krista dovest će ga do toga da kaže da ne živi više on nego Krist u njemu. To iskustvo poistovjećivanja s Kristovom osobom spada u vrhunce kršćanske mistike i nalazimo ga u životima svetaca. Njihova čežnja da ne čine ništa što nije Bogu ugodno biva nagrađena zajedništvom s Onim koji je postao jednim od nas kako bismo imali život u izobilju.

Draga braćo i sestre, Crkvi je Gospodin naš povjerio poklad vjere da uz pomoć Duha Svetoga objavljenu istinu sveto čuva, dublje istražuje, vjerno naviješta i tumači te da evanđelje propovijeda svima. Dio njezina nauka je i božansko porijeklo vlasti Rimskog Prvosvećenika u kojem traje služba koju je Gospodin povjerio Petru i koja se prenosi na njegove nasljednike, kao i porijeklo vlasti biskupa, nasljednika apostola. Ono što Crkva naučava o nasljedstvu svetih apostola u službi je mira, ljubavi i jedinstva Božjega naroda. Pozvani smo stoga, baš poput svetih Petra i Pavla, otajstvu Crkve pristupati u vjeri, polazeći od Božje riječi i zamisli, a ne od naših ograničenih ljudskih prosudbi. Samo tako ćemo rasti kao zajednica vjernika i pomoći jedni drugima da budemo ono na što smo pozvani, svatko u svome poslanju i sa svojim odgovornostima. Neka nas sve prati zagovor svetih apostola Petra i Pavla i neka nam svima padne u dio od njihova Duha i silne ljubavi prema Gospodinu koju su zapečatili mučeništvom. Amen.