Draga braćo i sestre, dragi ređenici,
danas stojimo pred svetim trenutkom u kojemu Crkva rađa nove službenike oltara. U ovome obredu ređenja, u kojemu ljudska riječ biva odjenuta Božjom snagom, događa se otajstvo milosrđa (usp. 2Kor 4, 1). Crkva, majka i učiteljica, danas na ove svoje sinove polaže ruke kako bi ih Krist po Duhu Svetomu oblikovao na sliku onoga koji „nije došao biti služen, nego služiti i život svoj dati kao otkupninu za mnoge“ (Mt 20, 28).

U svetome redu đakonata, Crkva ne promovira nove činovnike, nego rađa nove svjedoke služenja. U njima želi učiniti vidljivom božansku logiku koju svijet uvijek iznova zaboravlja, a koja govori da prava veličina nije u uzdizanju iznad drugih, nego u prigibanju nad drugima; da vlast nije dominacija, nego služenje; da moć nije u posjedovanju, nego u darivanju.

Evanđelist Ivan, koji uvijek ide do teološke srži gesta o kojima piše, u izvještaju o posljednjoj večeri ne opisuje ustanovljenje Euharistije, nego čin služenja. Za Ivana, Euharistije ne može biti bez služenja, jer tko se hrani Kristom, taj mora i živjeti kao što je živio Krist; tko blaguje Tijelo Gospodnje, mora biti spreman prignuti se i oprati noge bratu.

Dragi ređenici, u Isusovu činu pranja nogu nalazi se slika vašega poslanja. Đakon bi trebao biti živi primjer Kristova služenja, služenja Boga koji pere noge, briše krv i suze i vida rane čovječanstva. Ubrus kojim se Krist opasao postaje vaš simbol i vaša duhovna odora. On nije tkan od platna, nego od ljubavi; nije ukrašen zlatom, nego biserima suosjećanja. On nije znak časti, nego dar ostvarena života. Taj ubrus na križnome putu poprima oblik Veronikina rupca, a u Kristovu grobu, oblik ubrusa koji je bio na glavi Isusovoj, a potom „napose svijen na jednome mjestu” (Iv 20, 7) kao znak pobjede nad smrću.

1. Ubrus služenja
Evanđelist Ivan bilježi kako Isus „usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan“ (Iv 13, 4-5). Taj trenutak, u kojem se vječna Riječ prigiba pred smrtnim čovjekom, prizor je koji mijenja svijet. Bog, koji je stvorio svemir, dotiče prašinu ljudskih nogu. Krist pere noge učenicima kako bi isprao oholost iz ljudskoga srca.

Isus tom gestom, tihom, ali snažnom, utemeljuje novu teologiju autoriteta u kojoj se veličina ne mjeri visinom prijestolja, nego dubinom prigibanja. Bog nam otkriva kako poniznost nije negacija dostojanstva, nego put prema njegovu ostvarenju.

Sve što su proroci najavljivali, što je Zakon nalagao i što se psalmima molilo, sada se ispunja u toj jednostavnoj gesti. Bog ne dolazi s munjama i gromovima kao na Sinaju. Dolazi s posudom vode i s ubrusom u ruci. To je sakramentalna gesta Božjega milosrđa. Beskonačni se spušta ka konačnome, Sveti ka grešnome, Gospodar k sluzi. U toj gesti Boga koji se ne boji „umanjiti“ kako bi čovjeka učinio velikim ogleda se čitava povijest spasenja.

Ubrus kojim se Isus opasuje postaje znak ljubavi koja uvodi u zajedništvo. On ne pere samo noge, nego srce; ne uklanja samo prašinu, nego grijeh koji nas dijeli od Boga. Ubrus u Kristovim rukama postaje slika njegove službe otkupljenja. On, koji zna „da mu je Otac sve predao u ruke“ (Iv 13,3) ne koristi te ruke kako bi vladao, nego kako bi služio. Upravo tu leži teološki preokret: Božja svemoć pokazuje kako se očituje u svemoći ljubavi.

Bog koji se opasuje ubrusom pokazuje da sveta vlast u Crkvi nije vlast nad drugima, nego vlast za druge. Ubrus je simbol služenja ljubavi koja ne traži svoju plaću, nego spasenje onoga komu se daruje. Isus time postavlja normu svakoga kršćanskog autoriteta: tko želi vladati, neka služi; tko želi voditi, neka se sagiba nad drugim; tko želi biti prvi, neka se stavi među posljednje.

Dragi ređenici, ovdje počinje vaš đakonski put: u pogledu prema Bogu i u sagibanju nad čovjekom. Služenje bratu jest čin uzdizanja pred Ocem. Đakon je onaj koji poput Isusa ustaje od stola slave i spušta se do dna ljudske bijede. Sveti Pavao u Poslanici Filipljanima opisuje to otajstvo Kristova samoponiženja: “On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’, uzevši lik sluge” (Fil 2,6-7). To je program svakoga đakona.

Dragi ređenici, kada se sagibate ne gubite dostojanstvo, nego ga ostvarujte u punini. Samo onaj koji pred Bogom stoji u svijesti dostojanstva koje mu je darovano, u stanju je prignuti se pred čovjekom u činu služenja. U vašim rukama voda i ubrus postaju sredstva milosti jer njima dotičete tijelo i dušu udova Crkve koja se u slici ubrusa i sama zaodijeva odjećom služenja.

Kad za koji trenutak odjenete dalmatiku, znajte da ona nosi boje poslušnosti, niti poniznosti i šavove milosrđa. Gestom stavljanja svojih ruku u nadbiskupove ruke, zapravo ih predajete Crkvi na službu Bogu i ljudima. Upravo tu se očituje bit đakonata, darivanje cijeloga sebe u službu ljubavi. Put koji započinjete danas traje do vašega posljednjeg daha. Tko jednom stavi ubrus Kristova služenja više ga nikada ne skida. To je vaš štit i vaša odora, vaš križ i vaša kruna.

2. Rubac suosjećanja
Dragi ređenici, sveti red đakonata poziv je da ubrusu vašega služenja dodate i simboliku Veronikina rupca. O toj ženi i njezinu rupcu ne govore evanđelja, ali govori pobožna predaja. U našoj je vjerničkoj svijesti Veronika hrabra žena čije ime vera icona, „istinita ikona“, označava isto što i lik na rupcu koji se uz nju vezuje, istinsku sliku Kristova lica. Bilo da je riječ o stvarnoj osobi ili slici, za nas je važno prepoznati kako se istinska slika Kristova lica odražava na licima onih koji znaju gledati srcem i nalaze načina izraziti suosjećanje, gestom nježnosti oduprijeti se nasilju i „općem mišljenju“ izraženom u povicima mnoštva.

Na križnom putu, kad su udarci i poruge gušili tišinu, kad su se mnogi sklanjali kako ne bi bili prepoznati, jedna žena bez imena, bez položaja, bez sigurnosti izlazi iz mase. Ne govori mnogo i ne raspravlja. Ne drži propovijed. Samo pruža rubac i briše krvav znoj. Ta nježna, tiha, ljudska gesta suosjećanja nešto je bez čega nema autentičnoga kršćanstva.

Veronikin rubac govori o onima koji Božje lice prepoznaju srcem na licima patnika. On govori o svima koji usred drame ljudske povijesti čeznu za Kristovim licem. Veronikin rubac jest rubac suosjećanja koji nije sentimentalan, nego otkupiteljski. To je suosjećanje koje ne bježi od patnje, nego joj prilazi. To je ljubav koja ne mijenja tijek povijesti, ali mijenja čovjeka koji ljubi. Upravo to je duboki smisao đakonata. Danas ne primate ovaj sveti red zato da biste ostavili trag u svijetu, nego kako biste svijetu otkrivali trag Božjega lica. Suosjećanje ne dokida križ, ali ga pretvara u mjesto susreta s Bogom.

U Veronikinu rupcu možemo prepoznati i sliku Crkve. Crkva je ta žena koja izlazi iz mase, približava se patnicima, onima koje su na rubu društva, ne bi li obrisala njihova lica i na njima učinila vidljivim dostojanstvo djece Božje. Crkva nije publika koja promatra križ, nego ruka koja dotiče lice Raspetoga. Đakon je, po svome poslanju, najizravniji produžetak te ruke. On uime Crkve dodiruje ono što svijet odbacuje; saginje se onamo kamo drugi ne gledaju.

Dragi ređenici, vaša služba nije samo liturgijska, ona je služba suosjećanja. Kada budete dijelili pričest bolesniku, kada budete držali ruku umirućem, kada budete posjećivali osamljene, kada budete posluživali siromahe, sjetite se Veronike. Svaka kap znoja na vašem licu, svaka suza, svaki čin ljubavi kojim se darujete postaje novi otisak Božjega lica u svijetu.

Geste suosjećanja ne zaboravljaju se. Utiskuju se u dušu, baš kao i Kristovo lice. Tko je jednom osjetio toplinu ruke koja uklanja teret, taj je sreo Boga. Tko je jednom bio utješen, zna da je Krist živ. Đakon je pozvan upravo na to, biti živa ikona Božjega suosjećanja. A srce dotaknuto suosjećanjem jest početak novoga svijeta.

3. Ubrus milosrđa
Nakon služenja i suosjećanja, ubrus Uskrsloga postaje znak dovršene ljubavi, milosrđa koje pobjeđuje smrt. To treće platno, ubrus koji je Krist povjerio vama, označava nastavak njegova zemaljskoga hoda. To je ubrus milosrđa koji vam Krist povjerava kao pečat povjerenja svoga Srca. Ubrus milosrđa jest ubrus pobjede uskrsnoga jutra. Upravo evanđelist Ivan spominje taj “ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu” (Iv 20,7). To je ubrus koji svjedoči da ljubav koja se sagiba, koja izražava nježno suosjećanje i milosrđe nikada ne umire. Ubrus milosrđa jest platno Uskrsloga na kojemu Bog ispisuje lice novoga čovjeka.

Ubrus milosrđa život je koji se daruje. To je ubrus kojim ćete brisati suze na bolničkom krevetu, kad riječi ne budu dovoljne, a prisutnost bude jedina utjeha. To je ubrus kojim ćete skidati blato s nogu hodočasnika koji su posrnuli na putu života. To je ubrus kojim ćete pokrivati ramena onih koji se stide svoga pada i skrivaju pred vlastitim križem. Ubrus milosrđa jest gesta duše koja božanskom milošću liječi najdublje rane. To je stvarnost koja nadilazi ljudske snage, ali postaje moguća snagom Kristova uskrsnuća.

Krist danas taj ubrus polaže na vaša ramena. To je ubrus koji traži hrabrost jer milosrđe nije jeftina dobrota, nego ljubav koja plaća vlastitim životom. To je ubrus koji upija znoj i suze, troši se u službi, ali nikada ne gubi boju ljubavi. Vaša služba ne završava okončanjem ovoga slavlja, ona tek tada započinje. Ubrus služenja, rubac suosjećanja i ubrus milosrđa, tri su tkanja koja tvore vašu duhovnu odjeću u kojoj ste pozvani hoditi, sve dok vam je Gospodin, na kraju puta, ne zamijeni bijelom haljinom slave.

Na Veliki četvrtak Isus se opasuje ubrusom. Na Veliki petak Veronika jednim drugim ubrusom dotiče Kristovo lice, a na Uskrs, na pragu praznoga groba, učenici nalaze ubrus koji je znak pobjede nad smrću. Tri ubrusa, tri geste, tri evanđeoske istine koje sažimaju cjelokupno otajstvo ljubavi: ubrus služenja kojim je opasan Bog koji se saginje pred čovjekom; rubac suosjećanja, kojim čovjek dotiče Božje srce i prima otisak njegova lica; ubrus milosrđa, kojim se svijetu, po uskrsnuću, daruje Crkva, sakrament spasenja i počelo jedinstva. Ubrus koji je na početku bio znak poniznosti, na Uskrs postaje znak uskrsne nade jer ništa što je učinjeno iz ljubavi ne nestaje.

Dragi ređenici, svijet u koji vas se danas šalje slavi one koji zapovijedaju, a Crkva je pozvana častiti one koji služe. Dok svijet traži da mu se kliče, Crkva rađa one koji su spremni služiti u poniznosti. U vremenu u kojemu se veliča moć, Crkva pred oči svijeta stavlja prigibanje koje rađa zajedništvo. To je istinska revolucija koju Isus donosi. Mogli bismo je nazvati revolucijom ubrusa jer onaj koji se opasao ubrusom preokrenuo je svjetski poredak i pokazao kako vlast nad drugima bez ljubavi postaje tiranija, a služenje drugima iz ljubavi postaje princip zajedništva.

To je objava Božje logike po kojoj veličina ne počiva u visini časti, nego u dubini služenja; logike po kojoj se pravi autoritet ne mjeri snagom mišice, nego toplinom srca; logike po kojoj će, kako reče sam Krist, biti ponižen onaj koji se uzvisuje, a uzvišen koji se ponizuje (usp. Mt 23, 12). U toj se logici rađa đakonska duša jer ona je škola služenja u kojoj je Učitelj sam Bog, a udžbenik je ubrus. I mi, braćo i sestre, u svojim služenjima i malim gestama suosjećanja nosimo isti Kristov ubrus milosrđa.

Kad, dragi ređenici, osjetite težinu tuđe patnje, kad vaše ruke postanu umorne, a srce ogoljeno, sjetite se ovoga dana. Sjetite se ubrusa kojim se Krist opasao, u koji je svoje lice utisnuo i koji nam je ostavio kao znak pobjede. Neka vaš život bude čist od oholosti, jer služenje ne traži pljesak; blag u doticaju, jer ljubav ne ranjava; snažan u ljubavi, jer samo hrabri znaju biti nježni.

Neka vas Krist opasani ubrusom nauči što znači biti đakon, ljubiti do kraja (Iv 13,1) i služiti bez računa i uvjeta jer samo onaj tko se zna opasati ubrusom služenja bit će zaogrnut odjećom slave. Amen.