„Treba da se rodite nanovo odozgor!“ (Iv 3,7b)

Dragi apostolski nuncije, dragi oci nad/biskupi i braćo svećenici,

Poštovane sestre redovnice i

dragi djelatnici HKM i HKR te ureda i ustanova u Tajništvu Hrvatske biskupske konferencije!

Kad slušamo o idealizmu prve kršćanske zajednice zadivljeni smo i željeli bismo slijediti njihov primjer. Kako bi bilo lijepo kad bismo svi dijelili ono što posjedujemo, brinuli jedni za druge, bili jednaki u novčanim i drugim materijalnim darovima i mogućnostima te rješenje svih naših briga i problema nalazili u Božjoj providnosti i ljubavi unutar zajednice. No, često se događa da nas upravo naše sposobnosti, darovi, službe, ideali, svjetonazori, očekivanja i nade dovode do napetosti i sukoba te nas udaljavaju jedne od drugih. Od drugih očekujemo podršku za naše stavove, promišljanja, poglede te postajemo zato prezahtjevni prema njima. Ustrajavamo na tome da bi se drugi trebali usklađivati s nama i povoditi za našim stavovima i razmišljanjima, koji se razlikuju od njihovih. Majstor smatra da je intelektualac previše nepraktičan, činovnik da je umjetnik previše osebujan, nadarena osoba se okreće samo svojim ambicijama, poslovan čovjek razmišlja poglavito o financijama i profitu, osoba koja se pokazuje kao sposoban lider i općeprihvaćeni autoritet postaje sklona tome da postupno postane manji ili veći diktator.

Papa Franjo je smatrao da za postizanje mira, suradnje, solidarnosti i društvene pravednosti unutar zajednice ne trebamo potiskivati svoje darove i karizme, nego da u poniznosti moramo prihvatiti da nitko ne posjeduje sve darove, da jedni druge doista trebamo, da jedni bez drugih ne možemo. Bila mu je veoma draga slika da smo svi na istoj lađi, potrebni jedni drugih i ovisni jedni o drugima, da se nitko ne može spasiti sam, nego da trebamo Boga i druge ljude. Svaka nadarena osoba treba ljude sa svim ostalim darovima. Različitost pogleda i stavova zato nisu nešto po sebi loše jer nam ne dopuštaju da gledamo samo u jednom smjeru, nego nas pozivaju da nam drugi upravo svojom različitošću prošire naše poglede i stavove, te da cjelovitije i bolje sagledavamo stvarnost i donosimo zato i mudrije odluke. Različita dobra i darove nismo primili samo za sebe, nego kako bismo ih radosno i velikodušno stavili na raspolaganje jedni drugima i dijelili ih s potrebnima. Nitko od nas nije otok i nitko se ne može sam spasiti, nego samo ako svoje darove podijelimo i dovedemo ih u ravnotežu s drugima. I zato je snažan naglasak u čitavom pontifikatu pape Franje stavljen na važnost dijaloga.

U Evangelii gaudium piše: „Dijalog nastaje iz poštovanja prema drugome, iz uvjerenja da nam drugi ima što reći; on pretpostavlja prostor koji ćemo u svojim srcima osloboditi za drugačija stajališta, mišljenja i prijedloge. Pravi dijalog podrazumijeva iskreno prihvaćanje, a ne apriorno osuđivanje. Potrebno je znati srušiti ograde, otvoriti vrata doma i ponuditi ljudsku toplinu.“

Time dolazimo do izvora koji pretpostavlja svaku otvorenost za dijalog, a to je čovjekova nutrina, odnosno srce. Tek kada prepoznamo drugoga kao brata i kada „u srcu ostavimo mjesta za brata“, stvaramo mogućnost ostvarenja dijaloga, iskrenog prihvaćanja dostojanstva, solidarnosti, ljubavi i mira. Iz tih uvjerenja je izrasla Papina osjetljivost za važnost sinodalnosti kao stila života Crkve te otud njegov pontifikat ekumenizma i međureligijskoga dijaloga i sva njegova nastojanja na tom planu..

I zato ako želimo biti vjerni Bogu, koji je u svome utjelovljenome Sinu Isusu Kristu rođenom od Marije Djevice izišao iz sebe i otvorio se za čovjeka i stvorenu stvarnost, onda je potrebno da i mi iziđemo iz sebe i otvorimo se za druge, da pođemo na  društvene, egzistencijalne, duhovne i crkvene periferije koje nam omogućuju cjelovitiji i potpuniji uvid u stvarnost. Koristeći sliku zatvorenih i zaključanih vrata srca nas pastoralnih djelatnika, Papa pokušava slikovito prikazati egzistencijalnu stvarnost same Crkve, odnosno upozoriti na problem nedostatka naše misijske duhovnosti, čiji je uzrok, kako kaže, u nedostatku vjere same Crkve. Temelj misijskog i evangelizacijskog poslanja je obnova susreta s Isusom Kristom koji nas preobražava i pomaže nam izići iz vlastite nesigurnosti, straha i zatvorenosti u individualizam. Na taj način, bez obzira na svijet oko nas, koji katkad širi razočaranje i nepovjerenje prema poruci evanđelja, Crkva ostaje vjerna svom kršćanskom identitetu. Ona je pozvana kroz gorljivost i radost naviještanja na misijski zanos i zajednički život. Realizam misionarskog naviještanja i služenja nas pastoralnih djelatnika on prepoznaje u teološkoj sintagmi misionari–učenici.

A učenik-misionar je svaki krštenik kojemu je središte Isus Krist, od kojeg dolazi poziv i poslanje prema periferijama i marginama. Papa piše: „Iziđimo, dakle, iziđimo i pružimo svima život Isusa Krista. Ponovit ću i ovdje za čitavu Crkvu (…) draža mi je Crkva koja je doživjela nezgodu, koja je ranjena i prljava zato što je izišla na ulice, nego Crkva koja je bolesna zbog zatvorenosti i komocije hvatanja za vlastite sigurnosti. Ne želim Crkvu koja je zabrinuta za to da bude središte, a naposljetku biva zatvorena u klupko opsesija i procedura.“

Zato je Papa govorio i sanjao o „Crkvi ‚izlaska‘“. Crkva je otvorenih vrata. „Izići prema drugima da bi se došlo do ljudskih periferija – veli on – ne znači bezglavo i besciljno trčati za svijetom… Štoviše, Crkva je pozvana da uvijek bude Očev otvoren dom.“ A u temelju govora o izlaženju prema periferijama stoji stvaranje čovjeka na sliku Božju i Božje izlaženje iz samoga sebe u Isusu Kristu da bi došao među nas (usp. Fil 2,6-8) i ponudio nam svoju ljubav i milosrđe.

Otud tolika njegova osjetljivost za ljudsko bratstvo, dokument Fratelli tutti o ljudskom bratstvu, briga za one koji žive na periferiji, te njegovo zauzimanje protiv ekonomije isključivanja, odbacivanja i socijalne nejednakosti.

Snažno je kroz čitav svoj pontifikat upozoravao na jedan čimbenik koji se pokazuje pogubnim za čitav naš kršćanski život i ljudsko društvo u cjelini, a to je, kako je on to rekao, duhovna svjetovnost. Naime, svijet za rješavanje svojih pitanja i problema ne treba Boga. Odbacivanje Boga u društvu na kraju ima za posljedicu i odbacivanje čovjeka, te se zbog toga gaze i temeljna, neotuđiva ljudska prava i ljudsko dostojanstvo. Isti je problem odbačenoga, zanemarenoga Boga, odnosno duhovne svjetovnosti, drži on, prisutan i u Crkvi. Napisao je: „Duhovna svjetovnost, skriva se iza privida pobožnosti ili čak ljubavi prema Crkvi, sastoji se u traženju ne Gospodinove slave, nego slave ljudske i osobne dobrobiti.“ Odatle i njegova trajna snažna kritika klerikalizma i karijerizma kod nas zaređenih služitelja u Crkvi te poziv da budemo „pastiri s mirisom ovaca“. Naša duhovna svjetovnost, veli on, ima „neusporedivo razornije učinke od bilo koje svjetovnosti koja je jednostavno moralne naravi.“

O tome, draga braćo i sestre, govori i Isus u današnjem evanđeoskom tekstu: „Treba da se rodite nanovo odozgor!“ (Iv 3,7b). Naš istinski susret s uskrslim Gospodinom uvijek postaje nova zadaća i novo poslanje. Uskrsnuće izaziva bitnu promjenu u životima onih koji ga susreću. Zajednica nas dovodi u ravnotežu i suradnju s drugima, donosi neobična iznenađenja, ali nam pomaže da ne izgubimo kontrolu nad vlastitim darovima te da oni budu na korist svima. Istina je da nije nimalo lako dopustiti da se naš najbolji dar nanovo rodi, odnosno preobrazi u nešto drugačije od naših očekivanja, da se na taj način mi sami nanovo rodimo i suobličimo Isusu Kristu utjelovljenom, raspetom i uskrslom. No, velika, snažna i bogata duhovna baština pape Franje nas potiče i poziva upravo na to: da se oslobodimo svojih unutarnjih otpora, da svoje darove dijelimo s darovima drugih te da i sebe i druge ponizno i raskajana oka promatrati samo kao ljude potrebne ljubavi, praštanja, nježnosti i milosrđa. I tada ćemo graditi i humanije društvo i više Kristovu Crkvu. Amen.