Homilija nadbiskupa Hranića na svetkovinu sv. Terezije Avilske u Požegi

Prispodobu o svadbi kraljeva sina Isus je ispripovjedio u Jeruzalemskom hramu tijekom rasprave sa svećeničkim glavarima i narodnim starješinama i uputio ju je njima. Odnosi među njih i Isusa su napeti. Razlozi te napetosti su Isusov izgon trgovaca iz hrama, nekoliko izlječenja bolesnika te poklici mnoštva Isusu „Hosana Sinu Davidovu“. To je svećeničke i narodne prvake uznemirilo. Pitali su se odakle Isusu vlast da on iz hrama izbacuje one kojima su oni dopustili da budu u njemu; kojom moći on liječi te što o sebi misli kada dopušta da mu mnoštvo kliče kao Mesiji „Hosana Sinu Davidovu“. I sve se to događalo u hramu, kojega oni drže svojim, za kojega su oni odgovorni, a u kojemu se Isus ponaša kao u svome domu. 

Na njihovo pitanje o vlasti kojom čini i govori, Isus im pripovijeda tri prispodobe. Dvije smo slušali proteklih nedjelja: o reakcijama dvojice sinova koje otac šalje u vinograd i o vinogradarima ubojicama te ovu današnju o uzvanicima na svadbenu gozbu. One su jasan odgovor svećeničkim glavarima i narodnim starješinama da Isus govori i čini kao utjelovljeni Božji Sin, no Isus osjeća da mu iz nerazumijevanja te odbojnosti njegovih sugovornika prijeti čak i krajnje nasilje. U današnjoj prispodobi je i ta Isusova slutnja ugrađena u sliku svadbe i svadbenoga ruha, s jedne, te zlostavljanja, ubijanja te neprimjerenog ruha za svadbu, s druge strane. 

Kraljevstvo nebesko, spasenje, u današnjoj Isusovoj prispodobi, naliči pripremi svadbe. Svadba je inače proslava života, ljubavi dvoje mladih ljudi te slavlje zajedništva. Svatovska svečanost otvara srca ljudima koji se ondje nađu i olakšava ljudsko približavanje. Nitko se od uzvanika ne mora truditi niti oko pripreme hrane niti oko uređenja prostora za svečanost. Domaćin brine o svemu. Svatko tko je pozvan može doći na slavlje i biti dionik slavlja. Od pozvanih se očekuje tek da se odazovu i dođu spremni, tako da svojom prisutnošću pridonesu svečanosti. Svečanost, naime, ne čine jela i prostor. Svečanost čine uzvanici. Svadbena svečanost je moguća ako uzvanici ostave svoje poslove i odvoje vrijeme te se rado i svjesno odazovu na svečanost.

No, u Isusovoj priči, pozvani na svadbu se ne odazivaju. Svatko ide svojim putem, ispričavaju se svojim poslovima i obvezama te ne dolaze. 

Isus opisuje kraljevu bol. Tu je bol osjetio svatko tko se potrudio organizirati i prirediti neku svečanost i doživio odbijanje; svatko tko je uložio svoj trud i sredstva, a doživio ravnodušnost ili prezir. Kralj je priredio svadbu svomu sinu, a uzvanici se nisu odazvali. Bol odbijanja još je dublja jer uzvanici ne samo da ne prihvaćaju poziv, nego su čak zlostavljali i ubili i kraljeve sluge, koji su išli podsjetiti ih na kraljev poziv. Slika je oštra. U nju Isus smješta stoljetna iskustva upornog odbijanja Božjeg poziva i ravnodušnost svoga židovskog naroda. U toj slici se lako prepoznaje i odnos između Isusa, te svećeničkih i narodnih glavara i starješina. Židovski je narod na čelu sa svojim svećeničkim glavarima i narodnim starješinama bio prvi pozvan, ali nije prihvatio Božji poziv. Štoviše, svećenički poglavari i narodni starješine, su spremni posegnuti za nasiljem kako bi se riješili i Isusa – utjelovljenoga Sina Božjega kao zaručnika, i njegovih apostola te slugu koji pozivaju na svadbu. 

No, svadbeno slavlje će se ipak održati, premda na njemu neće sudjelovati oni kojima je najprije bio upućen poziv. No, na svadbu se ne može doći bilo kako. Od uzvanika se očekuje da dođu pripravni. Kralj nije promijenio pravila svadbe. I novi uzvanici se moraju pripraviti za svadbu. 

To vrijedi i za život Crkve, pa tako i za Karmelsku zajednicu u koju je ušla Terezija. U samostanu u Avili u kojega je ušla kao djevojka bilo je od 120-180 sestara. No, sestre su ondje živjele u osrednjosti. Ozračje u njemu nije poticalo na savršenost i svetost. Ako je koja od sestara ipak htjela ozbiljniji redovnički život, molitvu i stegu, činila je to sama, na vlastitu inicijativu, uz rizik da bude ismijana, šikanirana i onemogućavana od ostalih sestara koje su poput židovskih svećeničkih glavara i narodnih starješina navikle na određeni stil života i ponašanja u samostanu i kojima su na živce išle one sestre koje su htjele nešto drugo i drugačije te poput Isusa svojim postupcima i riječima izazivale sredinu u kojoj su se našle. I Terezija se nakon početnog oduševljenja i plivanja protiv struje, pomirila – iako u srcu nezadovoljna – s osrednjošću, nedosljednošću, mlakošću, provođenjem vremena u ispraznim razgovorima, ogovaranjima i nevažnim poslovima te sa sjenama i slabostima samostanskih navika. No, nakon 18 godina takvoga samostanskoga života probudila ju je Božja milost. Osjetila je nutarnji poziv da se izdigne iznad uobičajenog načina samostanskog života te da krene drugim, boljim i savršenijim putem. Došla je do iskustva i zaključka da ju Bog više ne želi gledati u ispraznim razgovorima sa sestrama i s ljudima koji su dolazili na razonodu i zabavu u samostan, nego da se treba posvetiti molitvi, odnosno da treba razgovarati s Bogom i s njegovim anđelima, da treba svoje srce uskladiti s Kristovim srcem i redovnički život prožeti duhom Evanđelja. 

Donijela je odluku o radikalnoj i energičnoj reformi života u Karmelu. Bilo joj je tada 40 godina. Postupno, uz mnogo poteškoća, uspjela je urediti jednu kuću i u njoj okupiti skupinu sestara spremnih za drugačiji redovnički život. Uvela je strogu klauzuru s rešetkom, intenzivan molitveni život i šutnju kroz najveći dio dana. Rodio se tako novi Karmel, rodila se prva zajednica klauzurnih sestara bosonogih karmelićanki, koje su najveći dio dana provodile u sabranosti, šutnji i osobnoj te zajedničkoj molitvi te se posvetile osluškivanju Božje riječi. Tu je provela pet godina i piše da su joj tih 5 godina u Karmelu sv. Josipa u Avili najljepše i najplodnije godine života. Nije više bilo poteškoće i zapreke koja bi je zaustavila. Nakon prvog, posvetila se osnivanju i drugog takvog Karmela. Osnivanje novih reformiranih Karmela bio je njezin život kroz posljednje 22 godine životnoga hoda. I tako je iznutra provodila reformu Karmelskog reda te obnavljala Crkvu. Naslućujući sve izvanjske kušnje i protivštine koje su čekale Crkvu i kršćanstvo u nadolazećem vremenu, smatrala je da su najveća opasnost za Crkvu oni koji se poput svećeničkih glavara i starješina pitaju tko je prvi i tko je velik u očima ljudi te se poput površnih svećenika, redovnika i redovnica, obučenih u posebno odijelo na van očituju kao Božje sluge i prijatelji, a potajno ga iznutra izdaju, tako da Gospodin među njima ne nalazi gotovo nikoga na koga bi se mogao osloniti. Svećeničkim glavarima i narodnim starješinama te mnogim crkvenim ljudima je neshvatljivo i velika tajna da biti malen i ponizan može nekoga učiniti velikim i prvim među drugima ljudima. Sv. Terezija uči da je taj apsurd ili ludost put Evanđelja. 

Postala je žena molitve i kontemplacije Božje riječi kojoj nije bilo teško ništa učiniti za Boga. Poučavala je druge različitim vrstama molitve i postala svetica, obnoviteljica Karmelskoga reda, spisateljica i mističarka. Govorila je: tko ima uza se Isusa kao prijatelja taj može sve učiniti i sve podnijeti – jer nam Isus pomaže i jača nas. On je pravi i iskreni prijatelj koji nas nikada ne ostavlja. Nutarnji mir ćeš uživati samo onda ako ti bude jedina želja da gledaš Boga, jedini strah da ga ne izgubiš, jedina žalost što ga još ne uživaš i jedino veselje sve što te k njemu vodi. Samo Bog je u sebi dostatno velik da ispuni prostranstva ljudskoga srca.

Radi osnivanja novih samostana i reforme postojećih krstarila je čitavom Španjolskom. Božja providnost joj je na životni put poslala mladog Ivana od Križa, kojega je oduševila i s kojim je započela reformu i muške grane Karmelskoga reda. Smatrala je i vjerovala da Gospodin sve poziva na svoju svadbenu gozbu, no da i među Bogu posvećenim osobama ima gluhih i tvrdih srca, nespremnih na vlastito obraćenje i za bilo kakvu promjenu u životu Crkve, potpuno gluhih za Isusovu riječ, koji su zato kočničari njezina kršćanskog rasta i evanđeoske obnove, da su zato odlučujuća nutarnja obnova, obraćenje i molitva jer iz molitve i obraćenja i sva druga sredstva dobivaju svoju snagu i jakost. Zato je Terezija u borbi za Krista i Crkvu do kraja života osnivala reformirane samostane (osnovala ih je ukupno 18) u kojima će njezine sestre moliti i na taj se način boriti za kraljevstvo Božje, a jednako tako i obnovljene zajednice braće karmelićana.

Draga braćo i sestre, evanđeoska Isusova prispodoba može dobro poslužiti kao zrcalo u kojemu i svatko od nas može postati Isusovim sugovornikom: Svatko je od nas pozvan u život i na svečanost koju priprema nebeski Otac. On je sve pripremio, a ja trebam poput sv. Terezije u samostanu ostaviti svoju komotnost, svoje navike, ili kako kaže današnja evanđeoska prispodoba, ostaviti svoju njivu, svoju trgovinu, trgnuti se i uložiti trud te se spreman pojaviti na svadbi. Imam sposobnosti i mogao bih pridonositi ozbiljnosti i kvaliteti života te boljitku i Crkve i društvene sredine: odgovornošću, zauzimanjem za opće dobro, angažmanom u župnoj zajednici, u nekom vjerničkom društvu ili udruzi civilnoga društva, ili pak kroz političko djelovanje. 

Današnja Božja riječ te primjer te izazov sv. Terezije od Isusa – crkvene naučiteljice i nebeske zaštitnice ove katedrale, župne zajednice, Grada i Katoličke gimnazije – predstavljaju izazov i pitanje svakome od nas: Ušutkavam li Božji poziv koji unatoč mojim bjegovima ipak dopire do mene i do moje savjesti? I računam li s tim da svojim postupcima i ponašanjem mogu prokockati poziv na svadbu ili nespreman biti izbačen s nje?

Neka nam svima nadahnuće budu riječi koje je sv. Terezija zapisala i čuvala u svome časoslovu: „Neka te ništa ne zbuni. Ništa ne uplaši! Sve prolazi; Bog se ne mijenja – (on) ostaje uvijek isti. Strpljivost sve postiže. Tko posjeduje Boga, tome ništa ne nedostaje; Bog je jedini posve dostatan!“. Amen.