Draga braćo svećenici!

Danas smo ovdje u središtu Isusova srca, u središtu otajstva njegove ljubavi prema nama. Zajedničko blagovanje kruha, u kojemu će Isus ostaviti svoje tijelo, i vina, u kojemu će predati svoju krv, okupilo je jednog izdajicu i jedanaestoricu koji će ga napustiti, jer se uzdaju u sebe i malo toga razumiju. Upravo iz tog uzvišenog čina proizlazi svećenički red kojemu pripadamo. “Mi nismo posvećeni sami za sebe, nego za Boga, za Crkvu i svijet. Taj dar svećeništva (…), čudo je ostvareno u nama, ali nije za nas. On je tu za Crkvu, drugim riječima da bude spašen svijet.”[1]

Suočavajući se zajedno s vama s brojnim iskušenjima i izazovima svećeničkog poziva danas, kao i s našim udaljavanjem od prve ljubavi, želim s vama promišljati o događaju Petrova zatajenja Isusa u četiri točke.

I. Gospodinova vjernost i naša krhkost.
Taj je događaj važan jer naglašava dvije stvari koje nas prate cijeli naš svećenički život. One su: naša slabost i sklonost grijehu te veličina i obilje Božje ljubavi i milosti prema nama čak i kada posrnemo na svome svećeničkom putu.
Evanđelja pred nas stavljaju snažan kontrast između Petrova pada i Isusova vjernog svjedočanstva. Isus je pred moćnim židovskim Sinedrijem priznao da je On Mesija i Sin Božji, a Petar je njega zatajio pred sluškinjom. Kada usporedimo Petrovu raniju ispovijest: “Ti si Krist – Pomazanik Božji” (Lk 9, 20), s ovom: “Ne znam ga, ženo”, pitamo se kako su toliko različita svjedočanstva mogla izaći iz istih usta u tako kratkom vremenu.
Božja riječ nas poučava da biti kršćaninom, a posebice biti svećenikom, podrazumijeva vjeru i trajno obraćenje (usp. Dj 20, 21). Obratiti se i vjerovati dvije su strane iste medalje. Obratiti se znači okrenuti se Bogu od grijeha (usp. 1 Sol 1, 9), dok vjera održava naš pogled trajno usmjerenim prema Bogu s povjerenjem u ono što je Krist učinio s obzirom na naš grijeh (usp. Ef 2, 8-10). Kada se okrenemo prema Bogu, to znači da se istovremeno udaljavamo od grijeha, baš kao što se okretanjem lica prema sjeveru naša leđa automatski okreću prema jugu.
Kao svećenici, pozvani smo svakodnevno obnavljati naš čin vjere te se neprestano kajati za svoje grijehe i propuste. Posvećenje kroz sveti red, zajedno s našim stečenim teološkim znanjem i pastoralnim iskustvom, ne predstavlja garanciju naše nepokolebljivosti i duhovne postojanosti. Upravo primjer apostola Petra koji je uživao posebnu povlasticu bliskosti s Kristom, hodajući s Njim, svjedočeći brojnim čudesima i slušajući Njegove pouke, te koji je jedini od učenika izrekao pravovjernu ispovijest vjere, služi nam kao duboka pouka. Unatoč svojoj prividnoj predanosti i razumijevanju, Petar je ipak pao u veliki grijeh.
Slično tome, suočavamo se s velikim skandalima među crkvenim ljudima o kojima se govorilo s poštovanjem kao o duhovnicima, propovjednicima ili crkvenim dostojanstvenicima. Možda smo i osobno osjetili razočaranje zbog pada u teški grijeh onih osoba koje smo smatrali svojim duhovnim uzorima. Takve padove često pokušavamo objasniti naglim duhovnim izgaranjem zbog intenzivnog pastoralnog rada. Međutim, prava istina je da ne postoji naglo duhovno izgaranje kao takvo. Zapravo, radi se o postupnom odvraćanju našeg unutarnjeg pogleda od Boga.

II. Postupno odvajanje od Isusa.
Ponekad i sami sebe možemo zavaravati prividom pobožnosti, onim što papa Franjo naziva duhovnom svjetovnošću: “kada dopustimo da nas opčine zavodljivosti prolaznog, prosječnost i navika, iskušenja moći i društvenog utjecaja.” Ona je suptilna i podmukla te je teško prepoznajemo jer se skriva iza dobra izgleda i religioznih motivacija, u kojima svećenik svoje svećeništvo “živi kao ulogu, a ne kao zbiljsku vezu s Bogom i braćom”.[2]

Pripovijest o Petrovu zatajenju opisuje taj suptilan duhovni pad i uči nas kako ga izbjeći. Na primjeru svetoga Petra možemo uočiti nekoliko faza koje su dovele do njegova udaljavanja od Gospodina:
1. Odbijanje pokoriti se Božjoj riječi. Samo nekoliko sati prije Isusove najave da će Sotona iskušati Petra, on ponosno tvrdi da će slijediti Isusa, ako treba i u tamnicu i u smrt (usp. Lk 22, 33). Međutim, odbacio je Isusove riječi, smatrajući ih preteškima za prihvaćanje. Nije se prepoznavao u njima, iako su bile upućene izravno njemu.
Često se dogodi da i mi učinimo isto što i Petar. Više vjerujemo sami sebi, nego Božjoj riječi. U Svetome pismu i crkvenome nauku nalaze se zahtjevni dijelovi za koje, svjesno ili nesvjesno, smatramo da nas se ne tiču. Ne prepoznajemo se u Božjoj riječi koja nam je svakodnevno upućena, ne razmišljamo o njoj niti je prihvaćamo, već pokušavamo upravljati njome.
Da bismo se zaštitili od selektivnog tumačenja Božje riječi, potrebno je iskreno posvetiti pažnju Božjoj volji u našim životima. Božja riječ u svojoj punini govori nam o Bogu i o nama samima. Stoga ju je važno u cijelosti prihvatiti i takvu prenositi vjernicima.
2. Nesuočavanje s vlastitom ohološću. Evanđelja otkrivaju da je Petar također bio uvjeren da je bolji i vjerniji od ostalih učenika: “Ako se i svi sablazne, ja neću!” (Mk 14, 29). Bio je slijep na svoju oholost i samopouzdanje. Preveliko oslanjanje na sebe može nas dovesti do iskušenja koja bi bilo mudrije izbjeći
Nama je svećenicima lako upasti u zamku oholosti. Tome pogoduju i suvremene teorije o potrebi samopoštovanja, samopotvrđivanja i samoostvarenja, koje se svode na egocentrično kruženje oko sebe. Međutim, Sveto pismo nas uči suprotno. Potiče nas da budemo ponizni i da druge smatramo važnijima od sebe (usp. 1 Pt 5, 5; Fil 2, 3).
3. Vanjske i nutarnje kušnje. Sotona je zaiskao da prorešeta Petra kao pšenicu, ali Petar nije bio svjestan te opasnosti, unatoč Isusovu upozorenju (usp. Lk 22, 31-33). Kasnije je u svojoj poslanici napisao: “Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre” (1 Pt 5, 8). Da pravi lav slobodno hoda našim ulicama, vjerojatno bismo se kretali s mnogo više opreza, nego inače! No, tako lako ignoriramo protivnika naših duša, živeći kao da ne postoji.
Petar nije bio neosjetljiv samo na vanjske neprijatelje, već je i duhovno otupio. Isus ga je zajedno s drugim učenicima upozorio: “Bdijte i molite da ne padnete u napast. Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo” (Mk 14, 38).
Kad god svećenik ima ozbiljnih problema, najčešće kreću od njegova duhovnog života. Naša osobna molitvena povezanost s Gospodinom, korijen je koji podržava stablo naše vjere. Ako nam nedostaje čvrsta ukorijenjenost u Gospodinu koja se hrani redovitim vremenima osobne molitve i razmišljanja o Božjoj riječi, naše stablo vjere će pasti kada oluje iskušenja udare u njegove krošnje.
4. Reagiranje po tijelu. Zbog izostanka duhovne budnosti, Petar reagira na tjelesan način. Kada nastupi progon, poseže za mačem, zatim bježi u strahu i Isusa prati izdaleka.
Uistinu, kada se ne prepoznajemo u Božjoj riječi, kada se ne suočavamo sa svojom ohološću, kada smo izloženi Sotoninim napadima, kada smo duhovno pospani ili lijeni, na krize odgovaramo po tijelu, a ne u skladu s Božjim Duhom. Život svećenika zahtijeva duhovne odgovore, osobito u vremenima kušnje. No, redovito počinjemo mahati mačem, izgovaramo riječi ili poduzimamo radnje koje pokazuju nedostatak vjere i pouzdanja u Boga.
Petrovo trostruko zatajenje započinje malim nijekanjem, ali postupno narasta do velikih razmjera. Na kraju, hrabri apostol otvoreno poriče da poznaje svoga Spasitelja i Gospodina. Ono što na početku izgleda bezazleno i kao dobra namjera, s vremenom i udaljavanjem od Isusa rezultira velikim i jasnim padom.
Bogu hvala, priča tu ne završava. Iz Petrova primjera učimo o djelovanju Božje milosti koja ga izbavlja iz toga teškog stanja.III. Put obnove odnosa s Gospodinom.
Put obnove Petrova odnosa s Gospodinom uključuje dva ključna trenutka: oglašavanje pijetla, koje ga je podsjetilo na Isusove riječi, te susret s Isusovim pogledom. Zamislite samo kakav je to pogled morao biti! Kada se osjećamo krivima, obično izbjegavamo gledati u oči. Petar je vjerojatno pokušavao izbjeći susret s Gospodinom, da svjetina ne bi opazila da je jedan od njegovih, ali Isus je ipak privukao njegovu pažnju. Učinio je to diskretno, ne izdajući ga, ali ipak odlučno, kako bi Petru razotkrio njegovu istinsku prirodu i izbavio ga iz tame grijeha. Kad su im se pogledi sreli, Petar je bio duboko dirnut, preplavljen pokajanjem i velikom tugom zbog svojih postupaka. Izašao je i gorko zaplakao (usp. Lk 22, 62).
Taj put obnove Petrova odnosa s Gospodinom obuhvaća nekoliko važnih koraka koji su ga doveli do spoznaje grijeha i do pokajanja.
1. Prisjećanje na Božju riječ. “A Petar se spomenu riječi Gospodinove” (Lk 22, 61). Svako pokajanje počinje kada se sjetimo Riječi Gospodnje. Što Gospodin kaže o onome što sam učinio? Ljudi mogu umanjiti moj grijeh, a i sami ga možemo umanjivati slijedeći logiku svijeta. Međutim, Božja riječ je konačni autoritet. Ona nas suočava licem u lice s našom stvarnošću.
2. Spoznaja i žalost zbog grijeha. Isus se nije obratio Petru ljutito već sućutno, izražavajući žalost zbog njegova grijeha. Isusov tihi glas i njegovo patničko lice duboko su se urezali u Petrovu dušu, probadajući ga poput mača, što ga je potaklo na gorki plač. Petra je teško i oštro osudila njegova vlastita savjest. Povratak k Bogu pretpostavlja i ozdravljenje slike koju imamo o njemu. Trebamo se ugledati na “sućut s kojom On gleda na našu ranjenu ljudskost, na besplatnost kojom je ponudio na križu svoj život za nas.”[3]

Kada znamo da smo voljeni, nema potrebe skrivati svoj grijeh, tražiti izgovore ili ga racionalizirati i opravdavati. Važno je znati da je najveća Sotonina prijevara uvjerenje da nam je Bog suparnik, a ne saveznik.
Istinska žalost zbog grijeha javlja se kada shvatimo da smo sagriješili protiv ljubavi, protiv Spasitelja koji nas je volio do smrti i trpio zbog naših grijeha. Ono što osjećamo kao kaznu za naše grijehe je pogled na Isusovo patničko lice, a ne Isusov gnjev; duboka tuga u njegovim očima dira našu dušu, a ne njegova srdžba. No, mi se najčešće ne kajemo iz ljubavi, već zbog posljedica koje trpimo zbog grijeha. To čini naša obraćenja nestalnima i površnima.
3. Prihvaćanje Kristove žrtve. Krist je u potpunosti preuzeo kaznu koju zaslužujemo, a ta nas svijest otvara istinskoj poniznosti. Ne možemo sami sebi osigurati spasenje. Možemo jedino prihvatiti Kristovu žrtvu, dovršenu na križu, gdje je Isus zavapio: “Gotovo je” (Iv 19, 30).
Kristov pogled, pun ljubavi, izlio je na Petra obilje milosti. Petar se prisjetio Gospodinovih riječi koje su uključivale činjenicu da će mu oprostiti i da će ga obnoviti (usp. Lk 22, 32). Doista, Božja milost je čudesna kad odabire Petra, ali i nas, znajući dobro da ćemo ga iznevjeriti i zatajiti! Čak iako nismo teško sagriješili, Božja nas je milost pretekla. Zato svi imamo razloga zahvaljivati Bogu i slaviti ga, biti ponizni, kajati se i zazivati Božje milosrđe.IV. Ponizna odvažnost.
Iz Petrova primjera možemo naučiti i to da proces njegova iscjeljenja završava povjeravanjem odgovorne službe. Gospodin je dopustio kušnju, zatim se Petar suočava sa svojom grješnošću da bi, obnovljen Gospodinovom milošću, konačno postao sposoban preuzeti zadaću prvenstva među apostolima. Na Dan Pedesetnice, upravo je Petar bio taj koji je stao pred mnoštvom u Jeruzalemu, pred istim ljudima koji su bili svjedoci njegova zatajenja. Sada ga hrabro predstavlja kao Spasitelja i Gospodina, uskrsnula od mrtvih. Odbacio je svoju oholost koja mu inače ne bi dopustila da se ponovno pojavi u Jeruzalemu. Sada je za Petra važno ono što Bog misli i traži od njega, važno mu je ono što je Božje, a ne ono što je ljudsko.
Isus je riječima: “Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću” (Lk 22, 32) Petru nagovijestio izdaju i gorke suze, ali i to da će zbog njih biti u stanju više pomoći svojoj braći kad ih zadesi takva sudbina. Ako nas sramota neuspjeha i iskustvo nevjere otvore Bogu, na dobrom smo putu.
Zato, draga braćo svećenici, čuvajmo svoja srca. Izvanjske okolnosti i naše slabosti nikada ne smijemo koristiti kao opravdanje za grijeh. Od nas će se tražiti račun. Međutim, te okolnosti, ma koliko teške bile, ne bi trebale biti razlog za obeshrabrenje. Ako se kajemo, Boga ljubimo i nastojimo živjeti po njegovoj riječi, ako se svaki dan u njoj tražimo i pronalazimo, malo pomalo usvojit ćemo i pravi svećenički duh: “učiniti se slugama naroda Božjega, a ne gospodarima, prati noge svojoj braći, a ne ih gaziti svojim nogama”, kako nas poučava papa Franjo.[4]