Poštovani predsjedniče Hrvatskoga sabora, predsjedniče Vlade i svi predstavnici državne vlasti, draga braćo i sestre!

Ovaj Dan državnosti slavimo u godini proslave 1100. obljetnice krunjenja kralja Tomislava i Prvoga splitskog crkvenog sabora. U tim događajima nalazimo prve oblike zborovanja i zajedničkog donošenja odluka važnih za narod i državu, kao i kršćanske temelje hrvatske državnosti koju danas obilježavamo.

Ova je godina ujedno godina velikoga Redovitog jubileja Crkve i izbora novoga pape Lava XIV. te nemalih političkih preslagivanja na globalnoj razini koja pokazuju krhkost i snagu demokracije, kao i slabe i jake točke makro i mikro politika europskih država, među kojima je i Republika Hrvatska. Iz svega kao narod i kao pojedinci možemo puno naučiti. Ova crkva u središtu Markova trga, u čijoj se neposrednoj blizini stoljećima oblikovala sudbina našega naroda, brižno čuva povijest i tiho nas poziva da u svim događanjima ne zaboravimo svoj pogled uzdignuti k Božjem Prijestolju.

Ovdje smo, kao i svake godine, kako bismo Bogu zahvalili na daru slobode i državnosti koju je Hrvatska, nakon gotovo devet stoljeća, ponovo stekla krvlju naših branitelja i mudrošću političara. Očuvanje vjere i nacionalnoga identiteta tijekom dugih stoljeća pod tuđom vlašću znak je da nisu državne granice ni državne institucije ono što nam je jamčilo opstojnost. To su prije svega naša kršćanska vjera, jezik i kultura koji su nas i oblikovali kao naciju. Povijest nas uči da država i njezine institucije ne mogu zamijeniti naciju, kao što ne mogu zamijeniti ni obitelj iz jednostavnog razloga što su i obitelj i nacija naravna društva, a ne plod jednostavna dogovora.[1]

Stoga bih u ovoj prigodi želio podsjetiti na riječi blaženoga kardinala Alojzija Stepinca koji je s pravom istaknuo da je katolička vjera „prvo i najveće dobro hrvatskog naroda, kao što svjedoči bjelodano čitava povijest naša“.[2] To dobro valja čuvati, a danas smo potaknuti na promišljanje o razlozima te svete obveze. Oni se ne nalaze u nostalgiji za prošlim vremenima, nego u vapaju sadašnjosti i čežnji za budućnošću. Ne nalaze se u želji za povratkom na nekadašnje oblike institucionalne suradnje države i Crkve, nego u istini o Bogu i čovjeku koju Kristova Crkva sveto čuva i vjerno prenosi.

1. Položaj s kojeg nije dopušteno pobjeći
Riječi današnjega Evanđelja jasno kazuju da u svijetu koji je osudio Boga ne prepoznavši njegovu otkupiteljsku ljubav, položaj vjernih Kristu nije nimalo privlačan. Isus svojima najavljuje suze i žalost, dok se svijet bude veselio. No, jamči im radost njegove prisutnosti i zaštitu Duha Branitelja. Poznata Poslanica Diognetu o tome paradoksu stalno prisutnom u životu kršćana u svijetu svjedoči riječima: „Ubijaju ih, a oni oživljavaju. Siromasi su, a obogaćuju mnoge. U svemu oskudijevaju, a svime obiluju. Sramote ih, a oni i u sramoti doživljavaju slavu. Izruguju im dobar glas, a svjedoče o njihovoj pravednosti. Vrijeđaju ih, a oni blagoslivljaju. […] Mrzitelji ne mogu iznijeti razloga zbog kojeg su im neprijatelji.“[3] Način na koji kršćani žive pisac Poslanice kaže da je „izvanredan i po jednodušnom mišljenju svih nevjerojatan“. Nabrojivši i druge značajke po kojima je život kršćana jedinstven zaključuje: „Bog ih je postavio na takav položaj s kojega im nije dopušteno pobjeći.“

Bog je, draga braćo i sestre, protagonist naše povijesti i sila koja pokreće ovaj svijet. On nas je postavio na uzvišen položaj onih koji se diče Kristovim Imenom kako bi i usred ratova, progona, mržnje, prijezira, gladi, nemorala, pogaženog dostojanstva, njegova prisutnost ostala vidljiva po načinu na koji živimo. U zoru naše državnosti prije 1100 godina posvjedočena je neraskidiva veza hrvatskoga naroda s Katoličkom Crkvom i Petrovom Stolicom. Ovogodišnje obilježavanje nama važnih obljetnica snažno naglašava tu povezanost. Zašto nam je to važno? Upravo zato što kao vjernici znamo da nam nije dopušteno odstupiti s položaja koji svoju uzvišenost duguje Kristu, njegovim zaslugama i njegovim obećanjima. Prvenstvo njegova poziva zahtijeva da svoj svakodnevni život i svoj društveni angažman oblikujemo po njemu koji je za sebe rekao da je Put, Istina i Život (usp. Iv 14,6). Povijest je pokazala da suglasje između duše naroda te zakona i institucija vodi k prosperitetu i procvatu kulture. No naša povijest još snažnije svjedoči da duša naroda koji ostaje vjeran Bogu nadživljava i nepovoljnije društvene kontekste. Tijekom dugih devet stoljeća pod tuđinskom vlašću nisu nas održale granice ili političke ustanove, nego prije svega vjernost kršćanskoj viziji obiteljskog i društvenog života.

Nesporno je da u modernom društvenom i političkom kontekstu nije moguć niti potreban povratak na nadiđene oblike državnosti i suradnje. No potrebno je da kao vjernici neprestano dozivamo u svijest zadaću koja nam je povjerena, zadaću koju nam nije moguće zaobići. „Što je duša u tijelu to su kršćani u svijetu“; „duša drži na okupu cijelo tijelo“ – veli poslanica Diognetu. Nije nam moguće odstupiti s toga uzvišenog položaja, unatoč svemu čemu možemo biti izloženi, jednostavno zato što bi u tom slučaju hrvatski narod izgubio dušu. Isusova pobjeda je neopoziva osuda moći Zloga nad svijetom. Iako ovu Kristovu pobjedu često živimo usred progonstava i protivnih vjetrova, nije nam dopušteno odstupiti. Ako drugi i odbacuju još nerođenu djecu, mi to ne smijemo činiti; ako su drugi nevjerni svojim ženidbenim drugovima ili provode život u požudama, nama to mora biti strano; ako drugi nadu polažu isključivo u moć i bogatstvo, nama to nije dopušteno; ako netko nasiljem odgovara na nasilje, to ne smije biti i naš način. A zašto? Zato što Bog po nama ljubi svijet i jer bi se svijet raspao bez te ljubavi.

U Kristu se susreću Božja objava i čovjekova čežnja za smislom, pravednošću i mirom. Ako narod izgubi Krista iz središta svoga života, tada gubi i duhovni kompas. Božji poziv svijetu da u Kristu pronađe pravi smjer, istinu o Bogu i o čovjeku te izvor vječnoga života upućen je svima. On je jedini Put koji ne vara, jedina Istina koja ostaje, jedini Život koji ne prestaje. Prema riječima svetoga Augustina: „I mi, kamo idemo, ako ne k njemu? I kuda idemo ako ne po njemu?“[4] Te su riječi duboko usađene i u povijest našega naroda. U hrvatskoj povijesti Krist je bio nadahnuće i izvor hrabrosti tolikim naraštajima koji su u njegovoj muci pronalazili snagu za vlastite kušnje, a u njegovu uskrsnuću nadu da žrtva nije uzaludna.

U srcu toga nadahnuća stoji križ, temeljni simbol kršćanske vjere, ali i jedan od prepoznatljivih znakova identiteta hrvatskoga naroda. Kroz stoljeća, a i danas, križ je prisutan na našim crkvama, u domovima, na zastavama i na grobovima naših branitelja. Križ nije samo znak patnje, nego znak pobjede života nad smrću, istine nad laži, vjernosti nad izdajom. Zato svaki pokušaj da se križ izbaci iz javnoga prostora, iz povijesnoga pamćenja ili današnje društvene zbilje, ne predstavlja tek ideološki stav, to je povreda ne samo osjećaja većine katolika, nego i čin prezira prema hrvatskoj povijesti i kulturnom identitetu hrvatskog naroda. Jer narod koji zaboravi križ zaboravlja ne samo svoju vjeru, nego i vlastite korijene, vlastite junake i vlastiti hod kroz povijest. Taj križ je i danas osovina povijesti i temelj nade, kako Crkve, tako i hrvatske domovine.

Napredak moderne Hrvatske uvelike ovisi o životu nas vjernika, o usklađenosti vjere koju ispovijedamo i djela koja činimo, ali i o spremnosti da branimo ono što nam je sveto i do čega nam je stalo. Odstupiti nam od te zadaće nije dopušteno.

2. Crkva, grad na gori
Intimno zajedništvo vjernika s Kristom jamstvo je njihova svjedočenja vjere. Ono također vodi do dubljeg razumijevanja otajstva Crkve koja je svijetu ponuđena kao sveopći sakrament spasenja.

U prvim istupima pape Lava XIV. jasno se očituje želja da svijetu predstavi Crkvu koja nije povijesna relikvija, nego je živo Tijelo Kristovo, mjesto susreta Božje milosti i čovjekove stvarnosti, kvasac pomirenja za cijeli svijet. Papa sve ljude poziva: „Gledajte Krista! Približite mu se! Prihvatite njegovu Riječ koja prosvjetljuje i tješi! Čujte njegov poziv na ljubav kako bismo postali njegova jedinstvena obitelj: u jednome Kristu – jedno smo“.[5] Govoreći Diplomatskom zboru o miru, pravednosti i istini, smatrao je važnim reći da „u kršćanskoj perspektivi, istina nije apstraktni princip, nego susret s osobom Isusa Krista koji živi u zajednici vjernika“.[6] Ta zajednica vjernika jest Crkva, Narod Božji koji je, kako naučava Drugi vatikanski sabor, „za sav ljudski rod vrlo jaka klica jedinstva, nade i spasa“, „zajednica života, ljubavi i istine“, „sredstvo otkupljenja sviju“ (LG, 9).

Čini li se preuzetnim i suvišnim istaknuti takvu ulogu Crkve u sadašnjem trenutku hrvatske povijesti? Prepoznaje li se dovoljno potencijal koji sadrži povijesna privrženost Crkvi hrvatskoga čovjeka i blizina Crkve svakom čovjeku, građaninu ili pridošlici u našoj domovini?

Crkva nije sama sebi svrha niti je samo jedna institucija među mnoštvom drugih, ona je Tijelo Kristovo (usp. 1Kor 12,27), prostor u kojemu Krist nastavlja svoje spasiteljsko djelo u svijetu.

Crkva je pozvana biti „dom i škola zajedništva“[7], a to zajedništvo nije plod administrativnih napora, nego dar Duha Svetoga koji je Krist ostavio Crkvi. U hrvatskom kontekstu, to zajedništvo osobito se očitovalo u teškim povijesnim trenutcima kada je Crkva bila jedini oslonac narodu.

Stoga, istaknuti važnost Crkve u suvremenoj Hrvatskoj nije preuzetnost, nego čin vjernosti poslanju koje je od Boga primila. Zar bismo se trebali sramiti što je Crkva u Hrvatskoj bila i ostaje čuvarica identiteta naroda, njegovih svetinja, jezika i kompas savjesti njezinih građana? Zar bismo danas trebali skrivati da je Crkva oblikovala savjest naroda i čuvala njegovu nadu, bila uz narod u progonstvima, u logorima i ratovima? Nije li to posvjedočeno u životima tolikih pastira, osobito blaženog kardinala Alojzija Stepinca i sluge Božjega kardinala Franje Kuharića?

Blaženi je Stepinac u tamnici, bez mogućnosti da govori s narodom, postao simbol Crkve koja trpi, moli i čuva vjernost. Cijeli njegov život svjedoči da poslanje Crkve nije u službi politike, nego u službi savjesti i dobra duša. Kardinal Kuharić, u osvit slobode, uporno je ponavljao da je Crkva pozvana biti „savjest naroda“, i da se „samo istinom može graditi budućnost“. Njihov primjer pokazuje da Crkva, i kada je bez moći, nije bez utjecaja, jer ne živi svojom snagom, nego snagom onoga koji ju je postavio za svjetionik narodima.

Crkva poziva na autentično zajedništvo koje nadilazi ideološke podjele i kulturne prijepore. Nije li nam ta Crkva potrebna danas kada se države i njihove institucije, ali i globalni savezi, pokazuju nemoćnima pred globalnim izazovima koji prijete miru, ekonomskoj stabilnosti, obitelji, svijetu rada i prirodnom okolišu? Ta potreba još jednom podsjeća na veličinu i znakovitost žrtve blaženoga Alojzija Stepinca. Prinos njegova života za očuvanje zajedništva s Petrovim nasljednicima i mira čiste savjesti budi u nama nadu da Bog ne napušta svoj narod i da ostaje vjeran svojim obećanjima.

3. Probuditi snagu vjere
Kršćanstvo u hrvatskom narodu nije samo prošlost; ono je aktualna zbilja, poziv i mogućnost. Kroz stoljeća, ono je bilo izvor obrazovanja, umjetnosti, prava i znanosti, ali iznad svega, moralne orijentacije i nade. Ono to može biti i danas.

Dok smo devedesetih godina prošloga stoljeća puni zanosa klicali „Sloboda, sloboda!“, možda nismo slutili kakve će nas kušnje snaći u miru. Danas, tri desetljeća poslije, moramo se suočiti s bolnom istinom da kao narod nazadujemo brojčano, duhovno i moralno. Globalni trendovi sekularizma, zatvorenosti životu i migracija zatekli su nas nespremnima. Razni skandali potresaju naše društvo; psovka i govor mržnje postali su uobičajeni u javnom prostoru; mladi gube ideale, a mnogi biraju put manjeg otpora. Često se širi duh beznađa, malodušnosti.

Oduprimo se, dragi vjernici, mentalitetu beznađa i straha, a širimo mentalitet velikodušnosti koja rađa nadom. Upravo u ovome društvenom trenutku prepunom izazova kao vjernici pozvani smo živjeti izvanrednim i svijetu nevjerojatnim životom. Biti sol zemlje. Samo tako će Hrvatska ponovo postati poželjna za ostanak i povratak njezinih sinova i kćeri. „Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze“ (Mt 5,13).

U Hrvatskoj je danas potrebna prisutnost istinskih vjernika u svim sferama društva: u znanosti, politici, gospodarstvu, umjetnosti, školstvu. Potrebno je probuditi potencijal koji imamo u svojoj vjeri, ponizno, ali radosno i odlučno. Ne da bismo se postavili iznad drugih, nego zbog onoga što smo pozvani biti svijetu usred paradoksa kojima ćemo biti izloženi.

U današnjoj Hrvatskoj važno je ponovo uskladiti slobodu i odgovornost, napredak i pravednost, ekonomiju i etiku. Potrebna nam je kultura života, dijaloga i nade. Potrebna nam je vjera koja se utjelovljuje u djelima milosrđa, u poštovanju slabijih i rubnih, u hrabrom svjedočenju istine. Ako obnovimo povjerenje u Boga i jedni u druge, tada ćemo i kao Crkva i kao narod ponovo zasjati.

Zamislimo Hrvatsku u kojoj svako dijete ima pravo na život i ljubav; Hrvatsku u kojoj brak i obitelj uživaju stvarnu zaštitu i poštovanje; Hrvatsku u kojoj se poštenje isplati; Hrvatsku u kojoj se svakom čovjeku, bez obzira na porijeklo, status ili vjeru, priznaje dostojanstvo i pravo na istinu; Hrvatsku u kojoj su škole sigurna mjesta odgoja i rasta u odgovornosti.

To je Hrvatska koja crpi snagu iz svoje kršćanske baštine, ne kao iz muzejskoga izloška, nego kao iz živoga izvora. To je Hrvatska koja zna tko je, kamo ide i čime se ravna. To je Hrvatska u kojoj Blažena Djevica Marija, koju štujemo kao Kraljicu Hrvata, nije samo povijesna zaštitnica, nego Majka naroda koji se svakodnevno trudi živjeti evanđelje. Takva Hrvatska bit će ne samo vjerna svojoj prošlosti, nego i blagoslovljena u svojoj budućnosti.

Neka ova proslava Dana državnosti u crkvi sv. Marka bude poticaj na zahvalnost, ali i na odluku da Hrvatsku ne gradimo samo zakonima i strategijama, nego najprije molitvom, postom, djelima milosrđa, poštenjem, solidarnošću i evanđeoskom ljubavlju. Amen.