Braćo i sestre, dragi bolesnici, poštovani liječnici, medicinske sestre i osoblje bolnice Sveti Duh,

okupili smo se na blagdan Majke Božje Lurdske kada obilježavamo i Dan bolesnika. Na ovome mjestu sve nas je povezala želja za ozdravljenjem i za ublažavanjem boli i patnje. Ovdje je patnja svima opipljiva, nada najpotrebnija, a ljudska potreba za blizinom i suosjećanjem najizraženija. Upravo ovdje riječ Božja objavljuje nam se na osobit način. Sveto pismo nije apstraktan govor, ne nudi nam sliku „uljepšana“ života, nego donosi istinit zapis ljudske boli, slabosti i tjeskobe, ali postaje i mjesto Božje najveće blizine.

Danas se želim zajedno s vama zaustaviti pred tajnom trpljenja: pred vašim ranama, pred vašom željom za iscjeljenjem, pred vašim strahovima, ali i pred kroničnim umorom i teretom liječnika, sestara i svih djelatnika ove bolnice. Sveti Ivan opisuje biblijsku scenu koja se odigrala kod kupališta Bethesda. Govori o mnoštvu bolesnika – slijepih, hromih, uzetih“ koji su tamo ležali (Iv 5,4). Ta slika kao da je uzeta iz svakodnevice jedne bolnice. Poruka je da Bog ne okreće pogled s takva mjesta, nego se zaustavlja i želi biti s nama usred naše nemoći i patnje.

1. Svijet ranjen patnjom

Sveto pismo bez uljepšavanja govori o bolesti, suzama, gubitku, progonstvu, smrti. Već na prvim stranicama Biblije čujemo kako je zemlja zbog grijeha predana propadanju i smrti, a na posljednjim stranicama Otkrivenja čitamo o velikim kušnjama i sudu. Između ta dva kraja pruža se duga povijest ljudskoga nadanja i ljudske patnje.

Za vas, dragi bolesnici, ovo je možda već konkretno iskustvo. Do jučer ste bili snažni, planirali ste i gradili, a danas samo želite ozdraviti.

Vi, dragi liječnici, uz osobna iskustva patnje proživljavate i iskustva drugih. Svakodnevno gledate kako su krhki ljudski planovi, kako se život može slomiti u jednoj noći, jednoj dijagnozi, jednom nalazu. Ovdje u bolnici živi se „biblijska istina“ da je svijet ranjen, da je naš život krhak, da vizije o trajnoj zemaljskoj sreći ne mogu izdržati susret s bolešću.

No, Sveto pismo ne izgovara tu istinu kako bi nas bacilo u očaj, nego kako bi otvorilo prostor za istinsku nadu. Tek kad priznamo da ovaj svijet nije raj, da naše tijelo nije vječno i da medicina nije svemoćna, spremni smo otvoriti se radosnoj vijesti, Bogu koji silazi u našu patnju, u bolnicu, u sobu, u čekaonicu, na odjel intenzivne i ne napušta nas.

2. Krist među bolesnima

Kupalište Bethesda nije slika samo bolnice kao mjesta koje okuplja velik broj bolesnih. To je također slika svijeta koji vapi u prvome redu za duhovnim ozdravljenjem. Majka Božja koju danas častimo kao Blaženu Djevicu Mariju Lurdsku svijet je podsjetila upravo na tu njegovu potrebu.

Došla je u susret jednoj siromašnoj djevojčici, Bernardici, čija krhkost predstavlja i krhkost naše ljudske naravi, kako bi joj navijestila prisutnost milosrdnoga Boga. Prve riječi Majke Božje malenoj Bernardici bile su poziv na molitvu za grešnike i na pokoru. Potom joj je pokazala mjesto gdje je potekao izvor vode koji i danas posjećuju mnogi žedni duhovnoga i tjelesnoga ozdravljenja. Marijina prisutnost kroz povijest ukazanja kojima je Crkva priznala autentičnost svjedoči da naš Bog nije „daleki satni mehanizam“, kako je volio reći papa Benedikt XVI., nego je to Bog koji ima srce, koji nas pohađa i suosjeća s nama. Krist se ne zaustavlja na ulazu u naš svijet patnje, on ulazi u njega do kraja.

Evanđelje opisuje Isusa kao onoga koji dotiče gubavce (Mt 8,3), uzima za ruku Petrovu punicu i ozdravlja je (Mk 1,31), dopušta da se bolesnici dotaknu skuta njegove haljine (Mk 6,56), stoji uz krevet Jairove kćeri i podiže je (Mk 5,41), plače nad Lazarom (Iv 11,35) i u dubini svoga bića osjeća tuđu bol (usp. Mk 1,41; Lk 7,13).

Čitajući Evanđelje, gotovo na svakoj njegovoj stranici susrećemo bolesne i nevoljne ili iskustvo ljudskoga pada i patnje. Ono nam ne dopušta zaboraviti da je ljudska patnja dio puta, ali i da je Isus uvijek s nama, u našoj sredini. U Kristu na križu sam Bog preuzeo je ono što nama najteže pada: strah, osamljenost, osjećaj napuštenosti, tjelesnu bol, poniženje, ovisnost o drugima.

Draga braćo i sestre, raspeti Krist, Bog koji vas ljubi, s vama je u vašim bolesničkim sobama, u vašoj nemoći. Nije prisutan kao „posjetitelj“ koji će brzo otići, nego kao netko tko je ušao u samu jezgru ljudske boli preobrazivši je snagom Uskrsnuća. Bog ne želi patnju i nije stvorio smrt. Ali je s nama krenuo putem patnje i smrti kako bi nas vratio Životu koji nam želi. Ponekad nije najvažnije fizičko ozdravljenje. Mnoštvo je primjera onih koji proživljavaju ekstremne fizičke boli, a lica su im preobražena mirom i nadom. Iskustvo Božje blizine usred boli i trpljenja svjedoči da vaše bolesničke sobe mogu postati mjesta prinosa najveće žrtve, da vaša nemoć može postati molitva, a vaša trpljenja, sjedinjena s Kristovim, mogu postati dar spasenja za druge.

Dragi liječnici i sestre, svaki put kad ulazite u bolesničku sobu, u nekom smislu ulazite u „sveti prostor“ gdje Bog već djeluje. Vi ulazite u „kapelicu“ boli, na prostor Kalvarije na kojoj Krist nosi Križ svakoga bolesnika. Kad nježno, strpljivo, pažljivo pristupate, vi zapravo činite ono što je činio Gospodin: približavate se tajni Božjega milosrđa. Tu se vaša profesija pretvara u poziv, u služenje samome Kristu kao što je i rekao: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.“

3. Nada koja se rađa usred bolesti

Znamo da je ljudsko tijelo krhko, da se planovi lome, da lijekovi ponekad ne djeluju, a neizvjesnost ne prestaje brzo. Zbog toga učimo živjeti u strpljivosti, trijezno i sabrano, vedra lica.

Što to znači za vas? Znači odvažnost Bogu reći: „Gospodine, bojimo se. Gospodine, boli nas. Gospodine, umorni smo.“ Znači prestati se pitati: „Zašto baš ja?“ i započeti s pitanjem: „Gospodine, kako dalje s Tobom proći kroz ovo?“ Znači otkriti da vaša vrijednost nije u vitalnosti ni u učinkovitosti, nego u tome da ste ljubljena Božja djeca – i onda kad vam bolest priječi djelovanje.

Kršćanin je pozvan živjeti paradoks: radovati se u svijetu upravo zato što svijet nije njegov. Vaša bolest može postati škola te radosti: više ne očekujete dobra od svijeta, nego se učite zahvalnosti za stvari koje niste ni primjećivali kao Božje darove. Jedan posjet, jedan osmijeh, jedan malo bolji nalaz, jedna noć u kojoj ste uspjeli bolje spavati, jedna tiha molitva – sve to postaju dragocjeni koraci ozdravljenja duše.

Vaša patnja, sjedinjena s Kristovom, nije pasivno trpljenje. Ona može postati apostolat. Možete reći Isusu: „Ovu bol darujem za svoju obitelj. Ovaj strah prikazujem za svoje liječnike. Ovu nemoć prinosim za Crkvu, za sve koji trpe, za one koji su izgubili vjeru.“ I tako vaši bolesnički kreveti, vaše sobe i vaša tišina postaju „duhovna operacijska dvorana“ u kojoj Bog liječi svijet po vašem trpljenju, sjedinjenom s trpljenjem njegova Sina.

4. Poziv na služenje i svetost

Dragi medicinski djelatnici, vaš je poziv jedinstven. Pozvani ste nositi znanje i kompetenciju, ali i ljudskost i poniznost. Sveučilišna diploma i specijalizacija daju vam moć: moć odlučivanja, moć djelovanja, moć intervencije. Ali istodobno vas izlažu iskušenju da povjerujete kako sve ovisi o vama, da ste vi ti koji „morate“ spasiti, koji ne smijete pogriješiti, koji ste odgovorni za svaki ishod.

Današnji dan bolesnika i blagdan Majke Božje Lurdske nose poruku: vaša stručnost je dar, ali vi niste Spasitelj. Vi ste služitelji jednog jedinog Liječnika duše i tijela. Vi radite s onim što je Bog „položio“ u naravne zakone, u lijekove, u ljudsku genetiku, u terapije, u napredak znanosti: ali srce, konačni smisao, vječnost, „čas“ u koji netko od nas treba poći k Bogu, nisu u vašim rukama.

Što to znači konkretno? S jedne strane, pozvani ste dati sve od sebe: neprestano učiti, biti svjesni odgovornosti, pošteni, savjesni, boriti se za život i zdravlje svakog bolesnika, poštovati život od začeća do prirodne smrti. S druge strane, pozvani ste znati prihvatiti granice medicine, priznati pred Bogom: „Gospodine, učinio sam sve što sam mogao; sad je u Tvojim rukama.“

Prava je hrabrost ići ravno kroz život ne bježeći od dužnosti ni pred boli ni pred radošću, nego zadržati čvrsta načela bez upadanja u formalizam. Za vas to znači ne zatvarati se u profesionalnu hladnoću, ne braniti se od tuđe boli cinizmom, ali i ne izgorjeti u samospasiteljskoj logici.

Liječnički poziv postaje put svetosti kad u svakom bolesniku počnete gledati Kristovo lice. Kad ne promatrate samo „slučaj“ nego osobu; kad ne „postupate“, nego ulažete pažnju i ljubav; kad u molitvi, makar kratko, predate Bogu svoje bolesnike, svoje ruke, svoje odluke i svoj umor. Tako vaš posao postaje svakodnevna liturgija milosrđa.

Draga braćo i sestre, na današnji blagdan Majke Božje Lurdske, želio bih da ponesete glavnu poruku Evanđelja: Bog je u vašoj sredini. Sveto pismo ne skriva ni patnju ni suze, ali u njih upisuje Božju prisutnost, Božju riječ, Božju vjernost. Naizgled „tmurna“ slika ljudske povijesti ne služi tome da nas gurne u depresiju, nego da nas oslobodi od lažnih nada i nauči tražiti pravu, vječnu nadu u Bogu.

Svi smo pozvani vjerovati da trpljenje nije besmisleni dodatak životu, nego da u Bogu može postati najplodniji dio vašega životnog hoda. Možda sada ne možete raditi ono što ste radili, ali možete ljubiti, možete se povjeriti, možete sve svoje boli staviti na oltar Kristove žrtve, možete postati „srce molitve“ za svoju obitelj, za svoje liječnike, za Crkvu i za svijet.

Dragi liječnici, sestre i svi medicinski djelatnici, pozvani ste biti produžene ruke Božjega milosrđa. Vi ste možda nekima jedina lica koja im se smiješe, jedini glas koji ih zove imenom, jedina ruka koja nježno dodiruje njihove rane. Kada to činite s poštovanjem; kad strpljivo podnosite zahtjevne pacijente, Bogu prinosite vrlo dragocjene žrtve. Kad ostajete vjerni etičkim načelima i savjesti usprkos pritiscima, postajete svjetlo u sustavu koji lako zaboravi da je čovjek više od „slučaja“.

I zato, neka ova bolnica danas postane „mali Lourdes“: mjesto gdje se patnja ne skriva, nego iznosi pred Boga; mjesto gdje se medicina i vjera ne suprotstavljaju, nego zajedno služe čovjeku; mjesto gdje su bolesnici srce zajednice, a liječnici i osoblje njezine ruke.

Zamolimo Majku Božju Lurdsku da svakome od vas, bolesnima i onima koji ih liječe, izmoli ono što je najpotrebnije. Bolesnima, vjeru koja daje snagu i duhovno zdravlje usred neizvjesnosti fizičke boli, strpljivost u terapijama, unutarnji mir u predanju u Božje ruke. Liječnicima i osoblju, mudrost u odlukama, milosrđe u susretima, ustrajnost u umoru, radost u pozivu.

Na kraju, svatko od nas može u tišini srca učiniti jedan jednostavan čin vjere: predati Isusu svoju bolest ili svoj umor, svoju nemoć ili svoju službu i dopustiti mu da bude s nama upravo ondje gdje nas najviše boli i gdje smo najranjiviji.

Ako danas u ovoj bolnici netko povjeruje da Bog nije daleko, nego je upravo uz njegov bolesnički krevet, tada se već dogodilo čudo – tiho, skriveno, ali stvarno.