Sredinom trećega stoljeća, kad je živio sveti Tripun, državna vlast Rimskoga carstva priznavala je mnogobožački vjerski sustav, koji je imao mnogo oblika izričaja na razini kulta i na razini materijalne kulture. Među njima je možda najpoznatiji bio „panteon“, hram u Rimu, čiji popularni naziv u doslovnom prijevodu znači „svim bogovima“: prošlim, sadašnjim i budućim. Tim božanstvima, kojima su davali različita imena, a među njih na neki način je bivao ubrojen i vladajući car, iskazivali su također neki javni oblik štovanja. Vrlo često je to bilo simboličnim ubacivanjem nekoliko zrnaca tamjana u vatru ispred lika koji je prikazivao određeno božanstvo. I kao da im to obilje u broju nije bilo dosta, pa su u nekim krajevima prakticirali i kult prema nepoznatom Bogu. Kao na primjer u pokumirenoj Ateni, o čemu svjedoče Djela apostolska koja bilježe riječi iz propovijedi apostola Pavla: „Atenjani! U svemu ste, vidim, nekako veoma bogoljubni. Doista, prolazeći i promatrajući vaše svetinje nađoh i žrtvenik s natpisom: Nepoznatom Bogu“ (Dj 17,22-23).

U tom sustavu i društvenom okruženju kršćanstvo je u pravnom smislu bilo nedopušteni kult, a lojalnost prema tom religijskom ustroju i prema državnoj vlasti, oličenoj u „božanskom“ liku cara, očitovala se javnim činima štovanja. Prema tadašnjem zakonu, kult prema geniju živućega cara bio je propisan kao obveza za sve njegove podložnike. A otpor prema carskom kultu i nepoštivanje postojećih zakona o obvezatnom štovanju njegova „božanstva“ bio je težak delikt uvrede njegova veličanstva, dok je nepoštivanje bogova bilo jednako opasna uvrede božanstva.

I.

Naspram službenom kultu carstva kršćanstvo je ispovijedalo i propovijedalo vjeru u jednoga Boga, kojemu su se kršćanski vjernici klanjali i iskazivali mu štovanje i druge oblike pobožnosti. Svoju ispovijest vjere, zajedno s Crkvom svih vremena, kao što ćemo to učiniti i mi za nekoliko trenutaka, izricali su riječima: Vjerujemo u jednoga Boga, Oca, Svevladara…! I ne samo u jednoga Boga. Nego su navješćivali da je taj, koji je jedan, istovremeno, oduvijek i zauvijek jedini Bog. I da nema drugih bogova osim njega. Stoga su naučavali da nije prihvatljivo ni u logičnom smislu pridavati božanske oznake ikomu ili ičemu drugomu osim jedinomu Ocu svevladaru, jer kao božansko ništa drugo i nitko drugi uopće i ne postoji niti ga može biti. Stoga je suprotno istini smatrati da ga uopće ima, a moralno je nedopustivo, sablažnjivo i teško grešno iskazivati mu ikakav oblik štovanja.

Vrijeme svetoga Tripuna često se naziva doba u kojemu je ispisan vrlo slavan kršćanski martirologij. I zaista to odgovara istini. No poznato je isto tako da ni onda nisu baš svi bili u stanju othrvati se zvukovima sirena različitih oblika zamamnosti ili strahu pred stvarnim progonima.

Prema memoriji, koju čuva crkvena tradicija, sveti Tripun je bio jedan od onih koji je, vjeran kršćanskom učenju o jedinom Bogu i dosljedan u vjeri u Krista spasitelja, odbio iskazati štovanje izmišljenim božanstvima te je, kao i brojni drugi kršćani onoga doba, bio osuđen na smrt. U njegovu slučaju, kao što pamti kršćansko sjećanje, kazna je izvršena odsijecanjem glave na početku veljače 250. godine. Dogodilo se to za vrijeme vladanja cara Decija koji je potkraj 249. godine izdao dekret o progonu kršćana što je potrajalo cijelu godinu dana. Bio je to sedmi dekret takve vrste od cara Nerona i prvi koji se odnosio doslovce na cijelo carstvo.

II.

Svjedoci! Tim imenom Novi zavjet naziva svetoga Stjepana (usp. Dj 22,20: Stefanou tou martyros), rani kršćanski spisi, izvorna kršćanska duhovnost i sve do danas brojni jezici nazivaju kršćanske mučenike. I prava je šteta što i u našem hrvatskom teološkom i duhovnom izričaju nije prevladalo to ime. Svjedoci! Martyres! Jasno, svjedoci za Krista. Jer po tomu jesu poticaj i primjer. Samo po svom svjedočenju, koje se naročito i ponajviše očitovalo u njihovoj vjernosti usprkos patnjama i smrti.

Vjernost ovih svjedoka, njihova dosljednost i poniznost u načinu nasljedovanja Krista vjernoga svjedoka (Otk 1,5: ho martys ho pistos), jasnoća u ispovijedanju nauka Krista učitelja i osobno življenje Isusova morala uvijek je izazivalo dvostruk učinak. Tako je i u naše vrijeme. Jedni su se divili svetom Tripunu i njemu sličnima, smatrali ih svojim uzorima i trudili se njihovim primjerima hraniti svoje ljudsko dostojanstvo, svoju pobožnost, svoje životne izbore, razmišljanja i korake. I zahvaljujući samo tomu moguće je da Crkva svako malo na listu svojih duhovnih heroja dodaje nova imena svetih Kristovih svjedoka. A s druge strane, Isusove najbolje učenike uvijek se, barem u nekom dijelu svijeta, vodilo pred sudove u stvarnom ili prenesenom smislu. Jedino su se mijenjali razlozi, vrste optužaba, suci i načini tih osuda.

Nekad se kršćane i njihovu vjeru izvodilo pred grube sudove ovozemaljskih vladara. Čini se to na nekim stranama svijeta također u naše vrijeme, dok na drugima prevladava da se Isusova vjera izlaže pred sudove ideološke mržnje. Nekad pred sudove suprotstavljenoga javnog mnijenja. Nekad je to u obliku prezira, odbacivanja, marginalizacije sa strane pojedinaca ili struktura. Nekad kroz promoviranje vrijednosnih sustava koji niječu Božje zakone. Nekad zbog naših slabosti kroz osobno obožavanje, kako često kažemo u svom jeziku, neke ili više vrednota ovoga svijeta koje pretvaramo u neku vrstu osobnih ili kućnih božanstava. A nekad to čine cijela društva kroz donošenje zakona koji pretendiraju da svima osiguravanju slobodu mišljenja i naučavanja, kao i slobodu vjerske prakse i njezina očitovanja, a često osporavaju kršćanima i kršćanstvu propovijedati njihove vjerske istine i naučavati kršćanski moral.

Svi novi načini pokušaja osmišljenog izgona Isusova nauka i njegovih vrednota iz privatnoga života ljudi, iz javnoga prostora i svijeta kulture ponajprije vrijedi za područja koja se nazivaju zapadnom civilizacijom. U takvu okruženju nije lako ostati kršćanski ustrajan i dosljedan. Nije lako ostati vjeran u tom psihološkom iscrpljivanju.

Ipak, najgrublji su i najbolniji fizički progoni kršćana.

Danas, dok zahvaljujemo za primjer svetoga Isusova svjedoka, zaštitnika Kotora, molimo za sve ljude koji trpe zbog svog uvjerenja, drukčijega podrijetla, vjerske ili narodne pripadnosti, boje kože ili kulture. Zahvaljujemo Gospodinu Bogu za blagoslov i sretan navještaj Evanđelja koji se nastavlja i žalimo što se progoni njegovih učenika događaju također u naše vrijeme. Nažalost, broj kršćana, koji trpe zbog svoje vjere, iz godine u godinu raste, osobito u nekim arapskim, azijskim i afričkim zemljama. Tako je, na primjer, prema izvještaju međunarodne kršćanske organizacije Open Doors, od listopada 2020. do rujna 2021. u svijetu zbog vjere ubijeno 5898 kršćana, što je 1137 više nego godinu ranije. Odnosno, to znači da je u prosjeku ubijeno 16 kršćana svaki dan. Istovremeno je čak 360 milijuna kršćana kroz isto to razdoblje doživjelo neku vrstu pritiska, nasilja ili diskriminacije samo zbog svoje vjere, što predstavlja porast od 20 milijuna za samo godinu dana.

III.

Kad se na Veliki petak sjećamo patnje i smrti Isusove, ne činimo to zbog toga što bismo patnju kao takvu smatrali vrednotom, nego zato što častimo vjernost Isusovu. Vjernost Bogu Ocu. Patnji usprkos i usred patnje. Mržnji usprkos i iz ljubavi. Mučenike jednako tako ne častimo zbog njihove strašne smrti i patnje koja im je nanesena, niti častimo njihovu bol koju su podnijeli, nego njihovu vjernost koju ni patnja nije mogla ugroziti. Smatrali su da sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u njima (usp. Rim 8,18). Zajedno s apostolom Pavlom, dok su umirali, i kad su šutjeli, ispovijedali su: „U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi.“ I nastavljali s punim uvjerenjem: „Doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu“ (Rim 8,37-39).

Ne nadahnjuje, dakle, patnja i smrt kršćanskih svjedoka, ni starih ni sadašnjih, nego njihova vjernost usred teških kušnja. Poticajna je i činjenica da su oni baština cijeloga kršćanstva. A sveti Tripun jedan je od štovanih u svim kršćanskim zajednicama koje prihvaćaju kult svetaca što, uostalom, dokazuje i tradicija ovoga grada. Tako su oni sveta poveznica među rastavljenom kršćanskom braćom i sestrama. Ali, također opomena i prijekor zbog te iste podijeljenosti koja je protivna Kristovoj volji, sablazan je za svijet i velika smetnja širenju Evanđelja u svijetu (usp. Unitatis redintegratio, 1).

I na kraju, u duhu onoga što kaže poznata „Pjesan“, dok odvjetnika kotorskoga veselo slavimo: Vazda združeni u slogu / hvale pjevajmo svi Bogu… Mučeniku Tripunu / pjevajmo pobožno / pjesmu hvala potpunu… I na mnogo ljeta / Tripun-crkva živjela. / Nje zadaća sveta / blagim plodom uspjela. I naravno, sa svim gostima skupa, / pozdravljamo Ivana biskupa, / njegovu drevnu biskupiju / i sve okupljene na liturgiju. Po Kristu Gospodinu našemu.