Homilija nadbiskupa Vukšića u prigodi proslave 179. obljetnice rođenja i krštenja sluge Božjega Josipa Stadlera

Više vrijedi kap dobroga primjera negoli rijeka riječi

Blagdan sv. Franje Saleškoga i obljetnica sluge Božjega Josipa Stadlera

Sretna je okolnost što smo na ovoj svetoj Misi okupljeni, u povodu obljetnice rođenja i krštenja sluge Božjega Josipa Stadlera, upravo na blagdan svetoga Franje Saleškoga, francuskoga biskupa Ženeve, koji je umro 1622. godine u Lionu. Bilo je to točno prije 400 godina. Stoga se upravo današnjim blagdanom, u povodu te obljetnice, u Katoličkoj Crkvi otvara jubilarna godina. Posvećena je ovomu svecu i trajat će do sljedećega 28. prosinca, što je dan njegova preminuća.

Sveti Franjo je bio biskup kojega se Crkva s ponosom i zahvalnošću sjeća zbog mnogih i velikih njegovih zasluga.

I.

On koji je proglašen svetim 1665., a crkvenim naučiteljem 1877. godine, posebice se istaknuo svojim nastojanjem oko očuvanja cjelovitoga katoličkog nauka i jedinstva među kršćanima, koji su u ono vrijeme bili ugroženi različitim buntovnim pokretima i učenjima, koja su osporavala neke katoličke vjerske istine i time dovodila u pitanje jedinstvo kršćana.

Istaknuo se sveti Franjo u ono burno vrijeme također svojim načinom propovijedanja, izlaganja i tumačenja katoličke vjere. Naime, za ono vrijeme bilo je neobično što se, osim živom riječju i knjigama, u svom radu koristio također tiskanjem prigodnih listova te nalazio načina da oni stignu do ljudi na ulicama i njihovim domovima. Činio je to zato da bi se ljudi, do kojih nije mogao osobno doći, mogli informirati o ispravnom kršćanskom nauku pa je kasnije, upravo zbog toga neobičnog načina djelovanja, proglašen nebeskim zaštitnikom katoličkoga tiska, novinara i pisaca.

Ipak, osobito je sveti Franjo upamćen po strpljenju i blagosti, kojima se odnosio prema svim ljudima bez obzira na njihov društveni stalež i osobno uvjerenje, te je zbog toga svog načina nazvan svecem džentlmenom. Tako je na primjer, svjestan da nema čovjeka koji ne griješi, i tumačeći potrebu blagoga ponašanja, koje je primjenjivao kao propovjednik i crkveni poglavar, ostavio poruku svim crkvenim poglavarima koja je zlatno pravilo za sva vremena: „Ako već griješim, želim radije griješiti po prevelikoj dobroti negoli po previše strogoće.“ Ovaj stav i način djelovanja su mu priskrbili ne samo simpatije njegovih suvremenika nego su bili podloga i razlog njegova pastoralnog uspjeha.

Strpljenje sa sobom, sa svojim željama i manama, kao i strpljenje s drugima, s njihovim zahtjevima i očekivanjima, još je zahtjevnija krepost negoli blagost jer za nju je potrebno dugo vrijeme. Zato je tvrdio da: „Treba imati srce sposobno za strpljivost; jer veliki se planovi ostvaruju samo s mnogo strpljenja i kroz dugo vrijeme.“ No, ne samo strpljenje, nego pri ostvarenju vlastitih planova čovjeka treba voditi ljubav jer, pisao je sveti Franjo: „Nećemo se svidjeti Bogu po veličini svojih djela, nego po ljubavi kojom ih vršimo“.

Strpljenje i blagost smatrao je ovaj svetac ne samo najvažnijim osobnim krepostima za svakoga kršćanskog dušobrižnika, svjedoka vjere i propovjednika, nego i najkorisnijim sredstvima i najboljim načinima za širenje evanđelja, obraćenje odlutalih kršćana i okupljanje novih članova Crkve. U tom smislu je, kažu neki njegovi životopisci, radi objašnjenja svoga ponašanja, rado posuđivao slikovitu talijansku narodnu izreku koja glasi: „Više muha privuče jedna kap meda negoli bure sirćeta“.

Svjestan je bio sveti Franjo također da se i strpljenje i blagost, ako ih ne vodi razboritost, vrše uz rizik da se u jednom trenutku pretvore u mane. Zapravo, u skladu je to s ustaljenim katoličkim naukom da se svaka krepost, ako njome ne upravlja razboritost, u jednom trenutku pretvori u manu.

II.

Sveti Franjo je smatrao da je kršćanska pobožnost, shvaćena kao vršenje kreposti, ne samo bitan dio života svakoga vjernika nego također da treba biti vodilja čovjeka u svakom njegovu zvanju. U tom smislu bit će korisno čuti jedan odlomak iz njegova najčešće spominjanoga i vjerojatno najviše čitanoga spisa s naslovom „Uvod u pobožan život“.

Pisao je sveti Franjo o pobožnosti ovako: „Kod stvaranja Bog je zapovjedio stablima da donose plodove, svako ‘prema svojoj vrsti’ (Post 1,11). Istu zapovijed upućuje kršćanima, koji su živa stabla njegove Crkve, da donose plodove pobožnosti, svatko prema svom stanju i svom položaju.

Na različit način pobožnost mora vršiti plemić, zanatlija, knez, udovica, neudata i udata žena. No to nije dosta, nego treba također uskladiti vršenje pobožnosti sa snagama, poslovima i obvezama svake osobe.

Reci mi, (…), bi li bilo prikladno ako bi biskup htio živjeti u samoći sličnoj onoj u kojoj žive kartuzijanci? I ako udate žene ne bi htjele posjedovati ništa kao kapucini? Ako bi zanatlija provodio cijeli dan u crkvi kao redovnik, i ako bi se redovnik izlagao svakakvim susretima radi služenja bližnjemu kao što je obveza biskupa? Zar ta pobožnost ne bi bila smiješna, neuredna i nedopustiva? Pa ipak ta se pogreška događa vrlo često. Ne, (…), pobožnost ne uništava ništa kad je iskrena, nego naprotiv usavršava sve a, kad se suprotstavlja nečijim obvezama, nedvojbeno je lažna.

Pčela sisa med iz cvjetova a da ih ne oštećuje, ostavljajući ih netaknutima i svježima kakve ih je našla. Prava pobožnost čini još bolje, jer ne samo da ne nanosi štetu ni jednoj vrsti zvanja ili zanimanja, nego, suprotiva tomu, dodaje im ljepotu i ugled.

Kao što svaki dragi kamen, ubačen u med, postaje još sjajniji, svaki prema vlastitoj boji, tako se svaka osoba usavršuje u svom zvanju, ako ga združuje s pobožnošću. Briga za obitelj postaje lakša, ljubav između muža i žene iskrenija, služenje knezu vjernije i sva druga zanimanja milija i draža.

Pogreška je, dapače krivovjerje, htjeti isključiti pobožnost iz vojničkoga okruženja, iz zanatske radnje, s dvora knezova, iz kuća vjenčanih. Istina je, (…), da se posvema kontemplativna, monaška i redovnička pobožnost može živjeti samo u tim staležima, ali osim ove tri vrste pobožnosti, postoje mnoge druge moćne učiniti savršenim one koji žive u svjetovnim uvjetima. Stoga, gdje god se nalazimo, možemo i moramo težiti za savršenim životom“.

III.

U zagovor svetoga Franje preporučamo svoj duhovni rast i težnju za posvećenjem. Po zagovoru ovoga svetog biskupa iz Ženeve molimo također da dragi Bog na čast oltara uzdigne i slugu Božjega biskupa Josipa, čiju obljetnicu rođenja i krštenja obilježavamo u njegovu rodnom gradu.

Svetoga Franju i slugu Božjega Josipa povezuje i činjenica da su i jedan i drugi osnovali po jednu žensku redovničku zajednicu. Prvi 1610. godine družbu Pohoda Marijina a drugi 1890. godine Služavke malog Isusa. Tako i jedne i druge sestre danas imaju razloga za slavlje i zahvalu svojim utemeljiteljima. Među njima pak posebice pozdravljamo šest sestara, koje danas obilježavaju 50. obljetnicu svojih redovničkih zavjeta. One su kroz pola stoljeća, kao što bi rekao sveti Franjo, učile kako rasti u pobožnosti i služiti Bogu i ljudima. Kažemo učile, jer to je škola koja se nikada ne završava dokraja budući da u njoj uvijek ima nesavladanoga gradiva koje tek treba naučiti i mnogo prostora za napredovanje. I jer se u njoj ispit zrelosti polaže tek pred licem Božjim. Naime, kako bi rekao sveti Franjo: „Ti učiš govoriti govoreći, studirati studirajući, trčati trčeći, raditi radeći; na isti način, učiš ljubiti ljubeći. I varaju sami sebe svi koji misle da će naučiti na bilo koji drugi način“.

Svi spomenuti putovi osobnoga duhovnog rasta istovremeno su i odlični načini kojima se svjedoči za Isusovo evanđelje. I svi su oni važni i korisni. Ali za plodno naviještanje Evanđelja više vrijedi kap dobroga primjera negoli rijeka riječi. Stoga, u vjeri da bi s tim složio i sveti Franjo, molimo za Božji blagoslov kako bismo, svatko u svom staležu i zvanju, po zagovoru ovoga sveca i nasljedujući ostale svete uzore, dosljedno vršili svoje obveze i donosili plodove, rasli u dobroti i svetosti te tako dodali svoju kap dobroga primjera u svijetu.