Homilija nuncija Lingue na blagdan bl. Ivana Merza

Dj 18, 9 – 18; Ps .46; Iv 16, 20 – 23

Zaista, zaista, kažem vam: vi ćete plakati i jaukati, a svijet će se veseliti. Vi ćete se žalostiti, ali žalost će se vaša okrenuti u radost.

Čini mi se da ova rečenica iz Evanđelja koje je danas naviješteno dobro opisuje vjeru koja je nadahnjivala blaženoga Ivana Merza kojega se danas spominjemo na obljetnicu njegova povratka u Očev dom.

„Gdje nema Tebe, Bože, tamo nema ni radosti“, stoji među njegovim najznačajnijim mislima objavljenima u dokumentima Postulature njegove kauze za proglašenje blaženim i dostupnima na stranici ivanmerz.hr. S te sam stranice preuzeo i sve ostale blaženikove misli koje ću citirati u ovoj propovijedi.

Za Ivana Merza, dakle, radost je samo ondje gdje je Bog i bit će potpuna i vječna kada ćemo Vječnoga gledati licem u lice.

„Život je – s druge strane, citiram – kratka i teška kušnja i, tko je nadvlada, stupa u život pun sjaja i boja.“

Iskustvo žalosti, odnosno boli, koje, kao vojnik, proživljava izbliza gledajući strahote Prvoga svjetskog rata, potiče ga na razmišljanje i spoznaju gdje se nalazi radost.

Naime, u veljači 1916. godine Ivan je stupio u vojsku i upućen je na talijansku frontu gdje je ostao sve do kraja rata.

U dnevniku koji je, čak i na bojnome polju, uspio vjerno voditi, čime pokazuje veliku snagu volje, opisuje kako je svojim očima vidio strahote rata, kao i smrt nekih suboraca ili neprijatelja, koja ga je uvijek pratila na putu.

Upravo je to tragično iskustvo, u stalnom dodiru s patnjom, omogućilo sazrijevanje njegove vizije svijeta i učvrstilo je u njemu ideju da je kršćanska vjera jedina vrijednost koja nadilazi sve zlo koje je vidio i doživio.

U njemu se rađa sigurnost da možemo, čak i u žalosti, živjeti, ali žalost će se naša okrenuti u radost.

On shvaća kako radost koju Krist daje nije u tome da mnogo posjedujemo, već u tome da mnogo dajemo. Nije u velikoj moći, već u velikom služenju.

Radost je plod iz ljubavi prema bližnjemu.

Iskustvo rata otvorilo mu je oči glede ispraznosti svega te se pita: Što koristi čovjeku, ako dobije sav svijet, a izgubi samoga sebe i propadne? (Lk 9, 25).

Pred kraj rata, razmišljajući o tome, Ivan Merz je svojem ocu napisao iznenađujuću rečenicu: „Zahvalan sam Bogu što sam sudjelovao u ratu, jer me rat naučio mnogočemu što ne bih nikada inače spoznao. Želim ponovno postati slobodan i urediti svoj život prema onome što sam spoznao da je pravo.“

A u čemu se sastoji to „pravo“ kojega je postao svjestan?

Čujmo još nekoliko njegovih misli: „Bol, patnja, pogled na mnoge tisuće iznakaženih, mrtvih i ispaćenih ljudi pere s čovjeka sve prolazno i velikom mu energijom sugerira smisao života.“

U ratu je shvatio da sve prolazi, a samo jedno ostaje: Bog.

Shvaća da „život nije uživanje, nego žrtva“ i da je potrebno „boriti se za Istinu“. „Jedina borba koja se isplati je ona za Istinu, a Istina je Bog“, piše Merz, a zatim zaključuje: „Ovaj život je samo kratka priprema za vječnost.“

„Želim ponovno postati slobodan“, u mržnji rata nema slobode. On želi slobodu kako bismo već ovdje na zemlji mogli doživjeti nagovještaj radosti neba. Ali kako?

„Trebamo nastojati zasladiti i ovaj kratki period života asketskim načinom života.“

Tako možemo nadvladati gorčinu, odnosno tugu života: živeći asketski. A to znači prinijeti Bogu svaki trenutak vlastitoga života. Radosti i tuge dio su našega asketskog života u trenutku kada ih prinosimo kao dar Bogu. To je naša žrtva Njemu ugodna.

Ivan to još bolje izražava u sljedećem odlomku: „Sreća se sastoji u ovome: trebamo usmjeriti sve svoje želje prema onom drugom svijetu. Treba sve sile ovoga života usredotočiti prema životu koji slijedi nakon boravka na zemlji.“

Ovo je nauk svetoga Pavla: Tražite ono, što je gore, gdje Krist sjedi s desne strane Boga! Težite za onim, što je gore, a ne što je na zemlji! (Kol 3, 1 –2).

U današnjem Evanđelju Isus kršćansku radost uspoređuje s radošću žene koja donosi na svijet dijete. Poput žene kada rađa, tako dakle i vi: sad ste u žalosti. Ali ta će bol proći, jer – kaže Isus – ja ću vas opet vidjeti; i srce će vam se radovati i radosti vaše nitko vam oteti neće. U onaj me dan nećete ništa više pitati.

Radost koju nam nitko neće moći oduzeti jest ona da ćemo ponovno vidjeti Krista i biti s Njime zauvijek. Stoga: U onaj me dan nećete ništa više pitati. Zašto ga ništa više nećemo pitati? Jer ćemo shvatiti da je On sam dostatan. Ništa drugo nam neće trebati.

Tko shvati da je Krist dostatan, od tog će trenutka vidjeti kako se njegova žalost pretvara u radost.

Žalosni smo jer tražimo nešto što nas ne može u potpunosti ispuniti.

Blaženi Ivan zajedno sa sv. Augustinom kaže: „Za sebe si nas stvorio (Gospodine) i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi, o Bože!“ (Ispovijesti 1, 1)

Smiriti se u Kristu moguće je već sada. Sada možemo doživjeti predokus te radosti koju ćemo imati u punini.

Sâm Isus nam govori što nam je činiti da bismo uvijek imali njegovu radost već sada: Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj. To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna. Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! (Iv 15, 10 – 12).

Ljubiti Boga i ljubiti bližnjega. To je bît asketskog života. Ako ljubimo jedni druge, ujedinjeni smo u Kristu, sâm Krist je tada među nama. Obećao nam je: Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima (Mt 18, 20). A gdje je Isus, ondje je i radost.

Iz ovih se misli rodila i ljubav blaženog Ivana prema Euharistiji.

On, naime, kaže: „Euharistija je naša prva radost na zemlji; po njoj već postajemo dionicima buduće nebeske slave.“

Njegova misao je kristalno jasna, a njegova je vjera vrlo konkretna. Ako je radost biti s Isusom, Euharistija može biti samo naša prva radost na zemlji. Ništa drugo nije potrebno: Samo Krist dostaje. Njegovo svakodnevno sudjelovanje na svetoj misi samo je logična posljedica takvog promišljanja.

Njegova vjera u Isusovu prisutnost u Euharistiji je toliko jaka da će reći: „Svijet živi za sebe, kao da se nije dogodilo to čudo nad čudima – Euharistija.“

I zatim nastavlja: „Po Euharistiji doživljavamo u sebi riječi svetoga Pavla koji kaže: ‚Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist‘.“

Očito je, dakle, da mu ništa ne nedostaje: „Euharistija nas vodi prema vrhuncu kršćanske savršenosti, prema istinskom nutarnjem životu.“

I ova su razmišljanja o Euharistiji također posljedica njegova užasnog iskustva rata. Jednog je dana, naime, zapisao u svoj dnevnik: „Nema svete Euharistije. Živim ovdje, na fronti, kao poganin, kao da Jaganjac više nije u središtu svemira.“

Osjećao se poput poganina kada je bio bez euharistijskoga Isusa.

Jesmo li uvijek svjesni ovoga velikog dara koji smo primili?

Kasnije, u Ivanovoj duhovnosti slijedi daljnji korak: ako imamo mogućnost, ovdje na zemlji, živjeti u radosti jer živimo u Kristu, očito je da moramo imati poseban odnos s njegovom Majkom, Marijom.

Zahvaljujući hodočašću u Lurd produbljuje svoj odnos s nebeskom Majkom: „U Lurdu sam zavolio krunicu, koja će mi uz svetu Euharistiju biti najvjerniji prijatelj do groba.“

Potom savjetuje: „Kada vam bude u životu teško i kada vas snađu nevolje, uzmite u ruke Gospinu krunicu i ona će vas utješiti i dati vam snage da sve mirno podnosite s potpunim predanjem u Volju Božju.“

Još jedna njegova misao: „Molimo se uvijek Mariji, sve do dana kada ćemo preminuti u njezinu nježnom zagrljaju i na Srcu Isusovu.“ Zanimljivo je također da kada govori o Mariji, uvijek ima na umu radost i onostrani život.

Iskusio je da su naše tuge prolazne kada se bacimo u zagrljaj One koja nas može utješiti jer je ostala podno križa da bi tješila svoga Sina. Nikada ga nije napustila pa ni u trenutku smrti. Neće napustiti ni nas, svoju djecu, koji ju zazivamo: „Moli za nas grešnike, sada i na času smrti naše.“

I naposljetku, treća Ivanova ljubav, nakon Euharistije i Marije: Crkva. U postavci Kauze za proglašenje blaženim čitamo: Središnja ideja Merzove duhovnosti bila je ljubav prema Crkvi, koja je proizlazila iz svakoga njegova napisanog retka i javnog djelovanja. Duboko je ušao u otajstvo Crkve kao Mističnog Tijela Kristova; iz čega je potom slijedio njegov apostolski angažman. I u Crkvi kao instituciji Merz vidi prisutnoga Krista, napose u osobi rimskog biskupa Pape (iz Postulature kauze za proglašenje blaženim).

„Bog je postao čovjekom i ostavio je na zemlji svoju Zaručnicu, rimsku Crkvu Katoličku.“

„U Crkvi vidim jasnu sliku preljubljenoga Spasitelja i Boga Isusa sa svim njegovim savršenstvima.“

Ivanova je ekleziologija jednostavna i esencijalna. On zna da su nasljednici apostola središte života Crkve: „Po samoj bîti katoličkog života, sve što je katoličko mora biti koncentrirano u biskupu kao svojem žarištu.“

Ivanu je bilo vrlo jasno kada je Isus rekao svojim učenicima: Tko vas sluša, mene sluša, tko vas prezire, mene prezire. A tko prezire mene, prezire onoga koji mene posla (Lk 10, 16).

Bez Euharistije, bez Marije i bez Crkve nema istinske radosti ovdje na zemlji. Bili bismo kao ovce bez pastira.

Molimo Gospodina da po zagovoru blaženoga Ivana Merza i danas nastavi podizati brojne učenike tako velikom ljubavlju prema Kristu i njegovoj Crkvi. Doživjet ćemo više radosti već ovdje, na ovoj zemlji.