Čitanja: Iz 62, 1-7; 2 Korinćanima 12,7-10; Iv 19, 1-5

1. Značenje relikvija

Preuzvišeni biskupe, gospodine župniče, draga braćo i sestre, okupili smo se ovdje u velikom broju kako bismo častili dragocjenu relikviju: jedan od trnova koji su bili zabodeni u Kristovu glavu: „Vojnici spletoše vijenac od trnja i staviše mu ga na glavu“, čuli smo u Evanđelju.

Mnogi, pobožni hodočasnici i znatiželjni turisti, žele vidjeti taj trn koji benediktinke ovdje čuvaju u elegantnom relikvijaru. Mislim da je opravdano, štoviše da je potrebno, upitati se: kakvog smisla ima štovanje relikvija? Može li ova relikvija učiniti nešto za mene, služi li mojem spasenju?

Nameće se i drugo pitanje: je li uistinu autentična? Je li to upravo jedan od onih trnova koji su bili zabodeni u Isusovu glavu? Ne želim nikoga sablazniti, no ova dva pitanja, čemu služi relikvija i je li autentična, nisu temeljna i u konačnici nisu ni toliko važna.

Relikvije ne mogu učiniti ništa za naše spasenje: ne uslišavaju naše molitve (kao što to mogu sveci) i, čak ako ih dotaknemo, nemaju nikakvu čudotvornu moć. Ipak, oduvijek ih čuvamo vrlo pobožno, nosimo ih u procesiji, stavljamo u relikvijare od neprocjenjive vrijednosti, čuvamo ih zaključane da ih nitko ne ukrade.

Zar je moguće da relikvije ničemu ne služe? „Praktički“, one zapravo ničemu ne služe jer ne mogu ništa učiniti za nas, čak nije ni nužno vjerovati u njihovu autentičnost, no od velike su važnosti. Koje? Vraćaju nas na ono što se dogodilo! U tom smislu nije bitno jesu li autentične ili nisu. Važno je da nas ovaj trn podsjeća na Kristovu muku. Njegova nas muka spašava, a ne trn!

Kada bismo vjerovali da ovaj trn ima neku moć, bilo bi to praznovjerje: pomislimo li „ako je uspijem dotaknuti, donijet će mi dobro“, štoviše, da ćemo se spasiti zbog naše vjere u tu relikviju koja je običan neživi predmet, zapravo smo osuđeni zbog našega praznovjerja.

Za potrebe našeg života u vjeri – a to je ono što je bitno – nije toliko važna autentičnost relikvija, koliko god bile dragocjene i značajne, već misterij, događaj, osoba koja stoji iza te relikvije i poruka koju nam njihova prisutnost prenosi ili na koju nas podsjeća.

Objasnit ću bolje. Zamislite dijete koje se izgubi u šumi i više ne može pronaći svoju majku. U jednom trenutku pronađe maramicu koja sliči maminoj i živne, pomisli da je majka prošla tim putem. Zatim nađe torbicu koju je majka namjerno ostavila nadajući se da će je sinčić vidjeti. Sada je siguran, to je nedvojbeno torbica njegove majke. Nema sumnje jer je unutra i fotografija. Majka je zasigurno prošla tim putem i dijete stoga nastavlja put novom snagom i energijom, možda je već blizu, počinje je sve glasnije dozivati, novom snagom i radošću, iako još u suzama: “Mama! Mama! Gdje si? Tu sam!“ Napokon susreće svoju majku i više ga ne zanimaju tragovi koje je pronašao, maramica ili torbica, nije mu važno jesu li ti tragovi pravi ili lažni, sve odbacuje i baca se u majčin zagrljaj i raduje se s njom.

Evo, to je značenje relikvija: one su poput ovih znakova koji nas moraju dovesti do susreta s Isusom, moraju oživjeti naše vapaje, učvrstiti našu vjeru, umnožiti našu radost sve do susreta s Isusom. Tada možemo odbaciti i znakove te se baciti u Njegov zagrljaj pun ljubavi: On ih je ostavio kako bismo ga mogli susresti! Ne smijemo se zaustaviti na tragu, moramo nastaviti put, kako bismo došli do onoga koji je ostavio trag.

Ako ne susretnemo Isusa, relikvije su beskorisne, ne vode nas u radost. Naprotiv, mogu nas zavarati! Ako trn koji štujemo ne obnovi u nama želju da budemo s Isusom, da ga tješimo u Njegovoj muci, da razmišljamo o tome koliko je trpio za nas, mi se zavaravamo.

Ni habit svetog Franje koji se čuva u Asizu, niti tijelo svetog Šimuna u Zadru, pa čak ni Torinsko platno koje je po mojemu mišljenju najdragocjenija od svih relikvija, ne mogu nam donijeti nikakvu korist ako ne doživimo događaj, misterij, ako se ne susretnemo s osobom koja je ostavila taj trag.

2. Kome nas usmjerava ovaj trn?

U Evanđelju smo čuli: „A vojnici spletoše vijenac od trnja i staviše mu ga na glavu; i zaogrnuše ga grimiznim plaštem (…). Iziđe tada Isus s trnovim vijencem, u grimiznom plaštu. A Pilat im kaže: «Evo čovjeka!»”

“Evo čovjeka!” On je taj na koga nas podsjeća ova relikvija. To je On, ponižen, prezren, u trenutku kada je predstavljen razjarenom mnoštvu koje traži njegovu smrt! S vijencem na glavi, ali s vijencem od trnja! Svjetini koja će ga ismijavati! Ne podsjeća nas na Isusa koji je umnažao kruhove i ribe, koji je uz opće klicanje ušao u Jeruzalem ili koji se preobrazio na gori Taboru, očitujući tako svoju slavu. Ne, to je Isus u trenutku svoga velikog poniženja. To je Isus koji na svojoj koži, na svom tijelu i u svojoj duši doživljava ono što doživljavaju svi prezreni na ovoj zemlji. Pa i oni koji su nepravedno osuđeni, ocrnjeni i mučeni. Oni su poput Njega.

“Evo čovjeka!” Taj čovjek je svaki čovjek koji je danas ponižen, odbačen, prevaren, izdan… Ovaj nas trn mora potaknuti na pomisao da je Isus blizu, štoviše da smo i mi Isus kada smo poput Njega. Kada nas je sram pokazati se jer smo postali neprepoznatljivi, kada bolujemo od teške bolesti koja je unakazila naše tijelo ili kada otkrijemo svoje slabosti i više ne možemo dalje, kada smo očajni i čak razmišljamo da možda sve to okončamo! Da, mnogo je onih koji ne mogu više, koji ne mogu podnijeti težinu života ni poniženja koja doživljavaju, mnogo je onih koji se osjećaju neuspješnima. Mnogo je poraženih i gubitnika! Oni su poput Isusa: „Evo čovjeka!“

Svatko od nas ima svoj vijenac od trnja, svi imamo barem jedan neugodan trn. Nešto što nas boli, što bismo htjeli ukloniti, iščupati, ali nema kirurškog zahvata koji nam može pomoći, nema lijeka. Znači li to da moramo odustati… i pomiriti se s time? Pomiriti se s time je premalo, nije dostatno i prije svega nije kršćanski. Pomiriti se s time značilo bi sumnjati da se taj vijenac od trnja može pretvoriti u vijenac slave.

Pomiriti se s time značilo bi da taj Krist, koji je izbičevan, izudaran, pribijen na križ i koji je umro na križu, nije uskrsnuo! Ali onaj čovjek kojega je Pilat pokazao da mu se izruguju, isti je onaj koji je uskrsnuo! On je pobijedio smrt, dao je nadu očajnima, spasio je grešnike!

3. Pavlov trn i naše trnje

I sveti Pavao je imao svoj trn. Čuli smo to u drugom naviještenom čitanju: “I da se zbog uzvišenosti objava ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim.“ I završava „otkrićem“: „Kada sam slab, tada sam jak!“ Ne smijemo se uplašiti niti odustati pred trnom naših promašaja, naših neuspjeha, naših poniženja. Sjetimo se svetoga Pavla: „Kada sam slab, tada sam jak!“, jer kada smo slabi, ne živimo mi, nego On živi u nama. „Evo čovjeka!“ koji je postao slab poput nas, koji postaje slab u nama. No, uskrsnuo je!

U toj trnovoj kruni vidimo svoje grijehe koje je On uzeo na sebe da nas otkupi. Da, to trnje zabodeno u Kristovu glavu predstavlja naše grijehe.

Završit ću jednom anegdotom. Kada sam bio dijete, majka mi je govorila da budem dobar jer svaki put kada učinim nešto loše, zabijam trn u Isusovu krunu, a ako učinim nešto dobro, neko dobro djelo, čin ljubavi, iščupam mu jedan trn iz krune. Bila je to jako konkretna slika koja je izražavala jednostavnu, ali duboku narodnu mudrost.

Potom sam studirao teologiju i shvatio da nešto slično ne mogu reći u propovijedi, ali me to nastavilo impresionirati i u određenom smislu činiti mi dobro. Shvatio sam da u određenom smislu, doista, svojim grijesima povećavam Kristovu muku, a svojim darovima, svojom dobrotom, pomažem mu da uskrsne.

Ne spašava nas trn, niti predragocjeno platno. Krist je taj koji nas spašava kada, gledajući u ono platno ili ovaj trn, kažem: „Smiluj se meni grešniku!“ I ja sam zaslužan za tvoju patnju i svaki put kada ne vršim tvoju volju, doprinosim tvojoj patnji: „Smiluj mi se, Gospodine!“

Pođimo odavde s ovom odlukom: svaki dan želim umnažati djela ljubavi! Pokušajmo brojiti djela ljubavi koja svakodnevno činimo svojoj braći i sestrama. Navečer ćemo vidjeti koliko smo trnja uklonili s glave Isusa koji je prisutan u bližnjemu kojem pomažemo. Jako je poučno učiti djecu brojiti djela ljubavi s mišlju da pri tome svaki put uklanjaju trn s Isusove glave.

Pustimo teologe da nam se smiju, siguran sam da se i Isus smije!