„Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?“

U Evanđelju koje je večeras naviješteno, tri puta smo čuli Isusa koji Petru postavlja isto pitanje, koje se ponavlja poput refrena: „ljubiš li me?“

Refren koji neznatno varira i svaki put sve dublje prodire u Petrovu dušu i u nju unosi nemir.

Koncilska konstitucija o svetoj Liturgiji „Sacrosanctum Concilium“ kaže: „Neka se u latinskoj Crkvi uvelike cijene orgulje sa sviralama kao tradicionalno glazbalo čiji zvuk može crkvenim ceremonijama dodati divan sjaj, a srca snažno uzdići k Bogu i k uzvišenim stvarima.“ (SC 120)

Svrha liturgijske glazbe je uzdići naš duh, kako bismo dospjeli do kontemplacije „slave Božje“. U isto nas vrijeme poziva da uronimo u dubinu, u svoju nutrinu, kako bismo nastavili hod prema svetosti (cf. SC 112).

Zvuk orgulja je poput jeke onog refrena ljubavi između Isusa i Petra: što Petar više sluša, postaje sve svjesniji Božje ljubavi i sve više doživljava svoju malenost i postaje nemiran.

U životu svakog kršćanina odjekuje taj isti refren koji se svaki put mijenja, no u suštini ostaje isti. To su različiti izričaji jednog te istog pitanja: ljubiš li me?

Tijekom jednoga ekumenskog molitvenog susreta, papa Franjo je usporedio naš kršćanski život sa skladbom koju moramo svirati prenoseći radosnu vijest evanđelja. I mi moramo, na drugačiji način, ponavljati jedan te isti refren: „Ti znaš da te volim.“

Evanđelje je radost, sklad, glazba.

Citiram papu Franju:

„Ako glazba evanđelja prestane vibrirati duboko u nama, izgubit ćemo radost koja proizlazi iz suosjećanja, nježnost koja se rađa iz povjerenja, sposobnost pomirenja (…).

Ako glazba evanđelja prestane odzvanjati u našim domovima, na našim trgovima, na radnim mjestima, u politici i ekonomiji, ugasit ćemo melodiju koja nas je poticala da branimo dostojanstvo svakog muškarca i svake žene, neovisno o porijeklu, zatvarajući nas u „moje“, zaboravljajući na „naše“: zajednički dom svih nas!

Ako glazba evanđelja prestane svirati, izgubit ćemo zvukove koji će voditi naš život prema nebu ukopavajući nas u jedno od najgorih zala našega vremena: u usamljenost i izoliranost.“ (Ekumenska molitva, Evangelička luteranska katedrala u Rigi, 24. rujna 2018.)

Od srca želim da svi koji će ući u ovu crkvu i čuti zvuk orgulja, pomisle kako i njihov život treba biti ugodna glazba, refren ljubavi koji privlači, koji približava drugima.

Ako ćemo, izlazeći iz crkve, i mi uskladiti svoje srce i svoje misli s Isusovim srcem i mišlju, naš će život postati nebeski sklad jer ćemo i mi svirati evanđeosku skladbu.