Homilija nuncija Lingue na svetkovinu zaštitnika Sisačke biskupije sv. Kvirina

Draga braćo i sestre,

„Na ovim prostorima naše lijepe domovine zagrebačka je biskupija nasljednica biskupije iz rimskog vremena, a kojoj je bio središte grad Sisak – Siscia. Tu biskupiju osobito pamtimo po svetom biskupu i mučeniku Kvirinu.“

Ove riječi izgovorio je kardinal Franjo Kuharić u svojoj dobrodošlici papi svetom Ivanu Pavlu II. kada je 11. rujna 1994. prvi put posjetio Republiku Hrvatsku. Kardinal je podsjetio da se ovdje, u ovoj pokrajini, nalaze korijeni kršćanske vjere, korijeni natopljeni prolivenom krvlju brojnih mučenika, poput prvoga sisačkog biskupa, na prostoru koji je već u trećem stoljeću postao središte biskupije. Kao i u drugim dijelovima Rimskoga Carstva, i ovdje su započeli progoni kršćana, koji su u doba Dioklecijana postali sve okrutniji, osobito od 303. nadalje.

Na cijelome ovom području Sisačka biskupija bila je jedina biskupija i pripadala je Srijemskoj metropoliji (Syrmium). Nakon što su sredinom 5. stoljeća Goti i Huni razorili Syrmium, Sisačka je biskupija potpala pod Solinsku metropoliju, a nakon što su sredinom sedmog stoljeća Avari razorili sam grad Sisak (Siscia), biskupija je ostala bez biskupa.

Tek 1999. Sveta Stolica, kao što je to uobičajeno za drevne biskupije koje su iz različitih razloga nestale, povjerava Sisak kao naslovnu biskupiju jednom nunciju, Hrvatu Nikoli Eteroviću, koji je bio imenovan apostolskim nuncijem u Ukrajini. (Ovom prigodom upućujem molitvu za tu napaćenu zemlju, a posebno za brojne izbjeglice koje su ovdje našle svoje utočište.) Kao punopravna biskupija ponovno će biti uspostavljena 2009. godine. Ovo je vrlo rijedak slučaj da naslovna biskupija ponovno postaje rezidencijalna biskupija. Sveti Otac Benedikt XVI. poslat će ovamo biskupa Vladu Košića sa zadaćom da preustroji strukture biskupije i oživi vjeru koja se zapravo nikada nije ni ugasila, čak ni u teškim vremenima turske okupacije ili komunističkog režima.

Kvirin, prvi i (do sada) najpoznatiji – kao i (do sada) najsvetiji sisački biskup – preuzeo je biskupsku službu oko 270. godine i obnašao ju je sve do svoje mučeničke smrti, 30-ak godina kasnije. Radostan sam što s vama slavim blagdan ovoga tako dragog i štovanog sveca, u ovoj krasnoj bazilici koja upravo ove godine slavi dvadesetu obljetnicu svoje posvete. Zahvaljujem preuzvišenom gospodinu Košiću na pozivu koji sam rado prihvatio. Iz spisa o mučeništvu i smrti svetoga Kvirina – nastalih već početkom četvrtog stoljeća – znamo da je on zasigurno pogubljen 4. lipnja, no ne zna se točna godina, negdje između 303. i 305. godine.

Priča se da je, kada je doznao da ga traže rimske vlasti, pobjegao – kako i sam to ističe: „nadahnut Evanđeljem“ koje kaže: „Kad vas stanu progoniti u jednom gradu, bježite u drugi“ (Mt 10,23). Međutim, uhvaćen je tijekom bijega i doveden pred pokrajinskog upravitelja Maksima koji ga je dao mučiti, a zatim ga je poslao svom nadređenom, upravitelju Sabarije, u današnjoj Mađarskoj, koji ga je osudio na smrt jer je biskup Kvirin (iako je bio svjestan da se cijena ovoga hrabrog odbijanja mora platiti životom) odbio prinijeti žrtvu rimskim bogovima. Kvirin je potom s mlinskim kamenom vezanim oko vrata bačen s mosta u rijeku Sibaris (Arrabon – današnja Raba).

Na mučeništvo sisačkog biskupa Kvirina podsjećaju i sveti Jeronim u 4. stoljeću i pisac Venancije Fortunat u 6. stoljeću. Nakon njegove smrti, Kvirinovo tijelo je izvučeno iz rijeke i pokopano negdje u blizini. Kasnije, nakon raznih lutanja i premještanja, stiglo je u Rim i pokopano je u bazilici svetog Sebastijana da bi potom bilo prenijeto u crkvu Svete Marije u Trastevereu (preko Tibera), gdje i danas ispod glavnog oltara počivaju njegove kosti.

Nakon ovih povijesnih naznaka, zastanimo u kratkom razmišljanju o drugom čitanju, koje smo čuli. Sveti Pavao govori Timoteju: „Spominji se Isusa Krista, uskrsla od mrtvih, od potomstva Davidova – po mojem evanđelju. Za nj se ja zlopatim sve do okova, kao zločinac. Ali riječ Božja nije okovana!“  Sveti Pavao tvrdi kako je razlog njegova zatočeništva „njegovo evanđelje“, odnosno naviještanje Isusova uskrsnuća: „Spominji se Isusa Krista, uskrsla od mrtvih, (…)  po mojem evanđelju.“ Budući da je imao hrabrosti navijestiti ovu nevjerojatnu istinu, okovan je, no ipak tvrdi: „Riječ Božja nije okovana!“

Što to znači? Ponajprije da je Pavao okovan, ali ga Riječ koja živi u njemu čini slobodnim. Zna da mu je ograničeno kretanje, ali nije ograničen u svojoj biti jer je slobodan živjeti Riječ, odnosno slobodan je ljubiti. Onaj koji ljubi, zapravo živi Isusovu Riječ i uvijek je slobodan jer nema nikoga tko bi me mogao prisiliti da ljubim i nikoga tko bi me mogao spriječiti da ljubim. Mogu nas onemogućiti u kretanju, čak i govoru, ali nikada nas ne mogu spriječiti da ljubimo.

Upravo poput Isusa na križu koji više nije imao snage za propovijedanje, nije više mogao hodati, nije više činio čudesa, ali je još uvijek mogao ljubiti i upravo će s te posebne „propovjedaonice“ reći: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!“ U svojoj posljednjoj molitvi upućenoj Ocu traži oproštenje za one koji ga razapinju. Još je uvijek bio slobodan živjeti Riječ koju je propovijedao: ljubav, oprost. Njegova riječ nije bila okovana.

Izvješće o smrti svetog Kvirina donosi i njegovu glasovitu rečenicu: “Sada tek u pravom smislu izvršavam svoju svećeničku službu, kada ću samoga sebe prinijeti za žrtvu Bogu!” Kvirinu je bilo jasno da biti svećenik znači prinositi sebe kao dar, kao žrtvu Bogu za otkupljenje svojih grijeha i grijeha zajednice, kao što je to učinio Dobri pastir na križu. To je najveći čin slobode jer je to najveći čin ljubavi.

Tko želi ljubiti, uvijek može ljubiti! Nedavno sam, najprije u Rijeci, a zatim i na Krku, govorio o Yanieru, mladiću s Kube, koji je sa samo 21  godinom osuđen na doživotni zatvor. Ponovno ga spominjem jer mi se čini da njegov slučaj jako dobro objašnjava značenje Riječi Božje koja nije okovana. Yaniera sam upoznao kada je imao 39 godina, nakon što je čak 18 godina proveo u zatvoru. U zatvoru je, osim patnje zbog samoće i brojnih poniženja, uz pomoć mladih koji su posjećivali zatvorenike, susreo Kristovu ljubav. Zahvaljujući njima, Yanier je otkrio Riječ Božju koja mu je promijenila život.

Riječ koju je počeo živjeti odmah ga je oslobodila iznutra. Zamolio je zatvorskog kapelana za krštenje, a zatim i mene, koji sam ga upoznao zahvaljujući mladima koji su ga posjećivali, da mu podijelim Prvu pričest i Potvrdu. Koliko je uzbuđenje bilo toga dana! Misu sam slavio u uredu i u nazočnosti upravitelja zatvora, s ostalim višim časnicima i stražarima prisutnima dijelom iz sigurnosnih razloga, a dijelom iz znatiželje. Bili su prisutni i njegovi prijatelji, oni koji su mu prvi navijestili Riječ Božju, koji su pjevanjem animirali liturgiju.

Sjećam se kako sam Yanieru govorio o unutarnjoj slobodi i o svetoj Tereziji od Djeteta Isusa, koja je, unatoč tome što nikada nije izašla iz svog samostana, bila proglašena zaštitnicom misija jer je njezino srce bilo slobodno ljubiti, daleko izvan klauzure koju je bila odabrala. Vidjelo se da je Yanier savršeno dobro razumio o čemu govorim jer je to isto iskusio kada je počeo živjeti evanđelje, ljubeći stražare koji su ga danonoćno čuvali i svoje suputnike u nesreći, kao i one kojima je iz zatvora pisao pisma.

I meni je napisao nekoliko pisama. U jednom pismu započinje citiranjem pape Franje, koji kaže: „Naći ćete život darujući život, nadu dajući nadu, ljubav pružajući ljubav“ (Papa Franjo, Apostolsko pismo svim posvećenim osobama, 21. studenoga 2014. i zatim dodaje: „Božja ljubav je toliko snažna da raste i da se očituje čak i u naizgled beznačajnim stvarima, na primjer u meni … osobi osuđenoj na doživotni zatvor! I sam spomen riječi ‘osuda’ izaziva odbojnost kod nekih (…). Ali nigdje na svijetu, kao u srcu svakoga kršćanina, ne možete naći ljubav koja poput svježe vode teče iz fontane. Čak i zatvorski službenici kažu da sam sretnik jer sam upoznao osobe poput vas.“

Kada je saznao za smrt moga oca, uputio mi je pismo sućuti, koje je završio ovim riječima: „Eto, Nuncije, nastaviti ću se truditi svakim danom biti sve vjerniji Bogu, ljubeći svoje bližnje i poučavajući ih dobroti Gospodnjoj… recite Papi da i dalje molim za njega.“ „Riječ Božja nije okovana“, govorio je sveti Pavao, ne može se zaustaviti; onome tko je prihvati preobražava srce, čak i u najtežim zatvorima i nakon najtežih grijeha.

„Riječ Božja nije okovana”, jer sam Bog prebiva u nama, On progovara preko našeg svjedočenja. Čak i nakon naše smrti, kada više nećemo moći ništa izgovoriti, nastavit će govoriti naša djela koja smo učinili, govorit će dar našega života. Sveti Kvirin nam nakon toliko godina nastavlja govoriti svjedočanstvom koje nam je ostavio, svojim hrabrim i dosljednim primjerom. I danas nam po njemu progovara Očev Duh.

Gdje je pronašao snagu za takvu dosljednost? Gdje je pronašao hrabrost da se odrekne čak i vlastitog života? Sposobnost da ustraje sve do kraja? U vjeri. U vjeri u Krista koji je umro i uskrsnuo. Bio je spreman odreći se vlastitog života, samo zato što je vjerovao u jedan drugi život, u kojem će biti zajedno s Onime koji je naviještao i nakon uskrsnuća od mrtvih.

Uostalom, vjera je poput oklade: oklade na Krista Uskrsnuloga! Mučenici su oni koji se klade na sve, ulažu i svoj život. Ako su se mučenici kladili na to da je Isus uskrsnuo i mi to možemo učiniti. Doživjet ćemo istinsku slobodu jer Njegova riječ nikada ne može biti okovana.