Ne bijaše On svjetlo, nego – da posvjedoči za svjetlo.

Ekselencije, draga braćo i sestre,

Evanđelje ove Treće nedjelje došašća pred nas stavlja lik Ivana Krstitelja, onoga koji je „poslan od Boga, kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo“.

Ivan propovijeda obraćenje i krsti one koji se žele obratiti jer Mesija kojega je narod iščekivao uskoro dolazi.

Ljudi su očekivali Mesiju i mnogi su mislili da bi to mogao biti Ivan.

Međutim, neobično je mjesto koje Ivan odabire za propovijedanje obraćenja i za poziv ljudima da se pripreme za dolazak Mesije. Ne odlazi na trgove, ni na tržnice, u prepune gradove, gdje je mnoštvo ljudi. Ne, odlazi u pustinju!

A kad ga pitaju za njegov identitet, on odgovara: „Ja sam glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji! – kako reče prorok Izaija“.

Zaista čudno! Želi da se svi obrate, da se vrate na pravi put i odlazi propovijedati u pustinju, gdje nema nikoga!

Ipak, ljudi ga slijede i dolaze ga slušati, znatiželjni i privučeni možda više onim što čini nego onim što propovijeda: jeo je divlji med, insekte koje je pronalazio na tlu, oblačio se u devinu kožu i … krstio.

Danas bismo ga nazvali čudakom, fundamentalistom, u najboljem slučaju radikalnim i beskompromisnim prorokom. Shvatio je da je u usporedbi s Mesijinim dolaskom sve ostalo manje važno, bezvrijedno. Jedino je važno činiti pokoru, odričući se udobnosti svijeta, mondenosti, rekao bi papa Franjo.

Toliko je porasla znatiželja za ovog propovjednika-karizmatika da su odlučili poslati delegaciju stručnjaka, svećenika i levita, da ga ispitaju kako bi saznali tko je uistinu taj osobenjak koji propovijeda obraćenje.

(Danas bi poslali apostolsku vizitaciju ili bi u Nuncijaturu bio pozvan njegov biskup ili netko od onih koji ga poznaju, da podnesu izvještaj…)

Primjer Ivanova života, toliko strogog, toliko radikalno zahtjevnog, kojim je privlačio ljude, bio je u isto vrijeme jamstvo vjerodostojnosti.

I danas ljudi očekuju od onih koji navještaju dolazak Mesije da budu svjedoci svjetla. Njihova riječ postaje vjerodostojna kad je popraćena čestitim, strogim i nadasve dosljednim životom.

Najveće razočaranje za one koji slušaju propovjednika koji poziva na obraćenje – jučer kao i danas – jest kad otkriju njegovu nedosljednost, njegov dvostruki život.

Zamolimo Gospodina da navjestitelji Evanđelja, napose oni koji imaju posebni dar govora – a takvih je i danas mnogo – budu uistinu svjedoci svjetla koji naviještaju Krista, a ne same sebe, s poniznošću Ivana koji je rekao: „ja mu nisam dostojan odriješiti remenje na obući“.

Danas smo ovdje da proslavimo spomen na svjedoka svjetla koji i 100 godina nakon svoje smrti i dalje svijetli, slugu Božjeg Antuna Mahnića, krčkog biskupa.

Biskup koji je bio ispred svog vremena, koji je unaprijed živio pastoralnu obnovu koja će doći s Drugim vatikanskim koncilom. Pastir s mirisom ovaca, koji je već tada provodio u djelo ono što papa Franjo uporno propovijeda: Crkva u izlasku i bliskost narodu.

Dovoljno je samo pogledati njegove inicijative: izgarao je od želje da naviješta Krista zadivljujućim misionarskim žarom. Nije se ograničavao da samo oni koji idu u crkvu budu poučeni u vjeri, već je pokrenuo časopise, pisao knjige, organizirao događanja i susrete kako bi navijestio Mesiju, često svjestan da propovijeda u pustinji.

Biskup Mahnić je nastojao posvijestiti čitateljima svojih brojnih djela – ne samo na teološkom, već i na filozofskom, estetskom polju, kao i na polju političkih znanosti – da su liberalne ideje, koje su prodirale u književnost, novine i filozofiju, anticipacija današnjeg relativizma i da ugrožavaju katoličanstvo i kršćansku kulturu hrvatskog naroda.

Shvatio je da je od temeljne važnosti formacija odraslih kršćana, laika koji će biti sposobni utjecati na društvo i graditi kulturni identitet s dubokim katoličkim korijenima. Bez odgovarajuće formacije Crkva ne raste jer nema korijena.

Iz tog je razloga pokrenuo razne inicijative za laike. Posebno je zapamćen po tome što je potaknuo Prvi hrvatski katolički sastanak u Zagrebu 1900. godine iz kojeg će proizaći Hrvatski katolički pokret (HKP). Sve to zahvaljujući i kompetentnoj suradnji sa slavnim sinom Krka, mons. Ivanom Butkovićem koji je bio prvi i najbliži suradnik biskupa Mahnića.

Iz ovog će Pokreta isklijati mnoge mladice svetosti, kao blaženi Ivan Merz i brojni drugi kršćani, naročito snažni i prožeti vjerom. Mladi i žene svjedoci svjetla, svjedoci istine.

Zbog njihove vjernosti Bogu i Crkvi, nemali će broj njih naići na nerazumijevanje pa čak i progonstvo, do te mjere da se neke također smatra mučenicima.

Odgojni rad i neumorna organizacijska aktivnost biskupa Mahnića odigrali su ključnu ulogu u cijelom tom procesu i stvorili su čvrst temelj, bazu koja će omogućiti suočavanje s teškim vremenima, poput onih koja su stigla neposredno nakon smrti sluge Božjega. Te će godine, obilježene ideološkim zastranjenjima, staviti na tešku kušnju dosljednost vjernog naroda.

Međutim kušnja, kao što se često događa, umjesto da oslabi vjeru, ona je jača i oblikuje snažniji vjernički i kulturni identitet.

Kad su me u intervjuu za Glas Koncila pitali jesam li tijekom svojih putovanja po Hrvatskoj mogao doživjeti nešto od stvarnosti koju Tertulijan opisuje svojom poznatom rečenicom: „Krv mučenika sjeme je novih kršćana“, odgovorio sam da ne mogu tako nešto reći jer to samo Gospodin može znati.

To je istina, jer jedino Gospodin vidi umire li netko u dubini srca prikazujući svoj život, to jest kao „mučenik“, ili ne. No, ako bolje razmislim, čini mi se da shvaćam da su kušnja, progon, zaista ojačali vjeru i stoga je, u tom smislu, krv tih svjedoka bila sjeme novih kršćana, ili još bolje, obnovljenih kršćana, jačajući njihovu vjeru i dajući im snagu da ostanu vjerni Kristu i Crkvi u vremenima kada su, zapravo za to morali biti heroji.

Bila bi tragedija da se, nakon svih tih kušnji, izgubi vlastiti kršćanski, katolički identitet za koji je plaćena visoka cijena i da se počne slijediti trendove i naučavanja koja na suptilniji, ali ne manje poguban način, pokušavaju iskorijeniti ono što je strpljivo izgrađeno na stupovima i vrijednostima poput onih koje je promicao biskup Mahnić. Bilo bi žalosno kad bi se, nakon što su se zatvorila vrata diktaturama apsolutističkih ideologija, otvorili prozori onome što je papa Benedikt XVI. nazvao diktaturom relativizma.

Opravdano je upitati se u čemu je bila tajna apostolskog žara i neumornog pastoralnog djelovanja sluge Božjega kojega se danas sjećamo.

Čini mi se da je nije teško prepoznati u Kristovu križu koji je bio u središtu njegova života.

Tko križ Kristov stavi u središte svoga života, svojih izbora, postaje vjerodostojna i dosljedna osoba jer ne traži vlastiti interes, već ga pokreće ljubav prema Kristu i na taj način postaje moderan Ivan Krstitelj, spreman umanjiti se da On, Krist, poraste. I Božji ga narod, koji je osjetljiv na dosljednost, slijedi.

Internetska stranica krčke biskupije u obavijesti o misnom slavlju prigodom otvaranja dijecezanskog procesa kojim je pokrenuta kauza za proglašenje blaženim biskupa Mahnića, podsjeća da je u homiliji izrečenoj tom prilikom biskup Župan rekao kako je život sluge Božjega Antuna Mahnića bio u znaku križa: rođen je na blagdan Uzvišenja Svetoga Križa, umro je na spomendan svetog Ivana od Križa, a što je još značajnije, geslo njegove biskupske službe bilo je „U križu je spas!“ Pa ipak, nastavio je mons. Župan, iako je čitavo djelo spasenja u znaku križa, Evanđelje nas poziva na radost: „Čovjek koji nema u sebi radosti i poleta ne može biti vizionar, vedro gledati u budućnost“i dodao je: „Upravo zato jer je Mahnićev život bio u znaku križa, Mahnić je bio ispunjen kršćanskim optimizmom“.

Kako je to lijepo! Kršćanski optimizam! Koliko nam je potrebno da se na liku Biskupa Mahnića nadahnjujemo kršćanskim optimizmom!

Dovoljno je prisjetiti se prilika u kojima živimo, pandemije koja je i održavanje ove naše proslave dovela u veliki rizik. Bila je potrebna odlučnost biskupa Petanjka, kojemu zahvaljujem na pozivu koji mi je uputio, kao i odlučnost organizatora, posebno postulatora kauze, Velečasnog Saše Ilijića, koji su svojim optimizmom rekli: sa ili bez Covid-a 100. obljetnica smrti biskupa Mahnića dolazi i ne možemo, stoga, propustiti ovu obljetnicu. Neće biti mnoštva kakvo bismo željeli, ali ostat će dosljedno svjedočanstvo čovjeka koji nastavlja vikati, ponekad u pustinji, današnjim generacijama kao što je govorio onima prije jednog stoljeća. Covid ga neće ušutkati! Ako bi ljudi zašutjeli, kamenje će vikati! (usp. Lk 19,40). Progovorio bi njegov grob s natpisom „In cruce salus!“, „U križu je spas!“.

Danas nam je više nego ikada, u vremenu pandemije, koje je obilježeno pesimizmom i strahom za budućnost, potreban kršćanski optimizam. Optimizam onih koji ne dopuštaju da budu uvjetovani prolaznim stvarnostima, već su nošeni nadom u Onoga koji dolazi, koji je već došao, ali koji će opet doći.

Trebamo se pripremiti za taj dolazak, slušajući proroke poput Ivana Krstitelja, poput biskupa Mahnića koji nas svojim svjedočenjem upozoravaju na bitne vrijednosti, podsjećaju nas da je sve ostalo ispraznost i da svoj pogled moramo usmjeriti na križ, naš spas.

Govorim samom sebi, ali se obraćam i dragoj subraći koja su ovdje prisutna: ne zadovoljimo se sjećanjem i slavljenjem ovog velikog biskupa, već ga pokušajmo nasljedovati.

Zapitajmo se je li Kristov križ u središtu naših misli, je li raspeti Isus smisao našeg življenja, motiv našeg djelovanja, uzrok naše revnosti?

Dopustimo da nas izazove biskup Mahnić i stavimo Kristov križ u središte našega života. Ponovimo i mi zajedno s njime: „U križu je spas“.

Amen.