Kardinal Gerhard Ludwig Müller u knjizi „Razgovor o nadi“ našeg svetog blaženika naziva „slavom plemenitog hrvatskog naroda“ (str. 189) te kaže: „U današnje vrijeme neki će pokušati uzaludno omalovažavati i oklevetati njegov veličanstven lik, iznova otvarajući rane njegova mučeništva, ali mislim da je to put koji je Providnost pripravila kako bi održala živim sjećanje na njega i kako bi ubrzala puno priznanje svetosti toga uzornog Pastira.“ (ib.)

Ovo je napisao kardinal Müller dok je još bio pročelnik Kongregacije za nauk vjere 2016. godine, dakle nakon što je 2014. SPC u pismu patrijarha Irineja uputila pismo papi Franji u kojem je tražila da odustane od kanonizacije bl. Alojzija Stepinca.

Papa je potom ustanovio mješovitu komisiju, sastavljenu od katoličkih biskupa iz HBK i BKBIH te episkopa SPC s pridodanim stručnjacima za povijest. Oni su se od srpnja 2016. do srpnja 2017. sastali ukupno pet puta i razmatrali ulogu nadbiskupa zagrebačkog Alojzija Stepinca u odnosu prema srpskim pravoslavcima prije, za vrijeme i poslije II. svjetskog rata. Komisija je zadnje zasjedanje imala na blagdan MB Bistričke, 13. srpnja 2017. i znamo, nije donijela nikakav jednoglasni zaključak, kojem se Papa nadao. Naime, srpski pravoslavci ne žele vidjeti dokumente i činjenice, a izmišljaju teze za koje nemaju ni dokumente ni svjedoke, te se i dalje drže svoje zlonamjerne teze o našem Blaženiku pa ne žele vidjeti Stepinca kao proglašenog sveca Katoličke Crkve. Premda je to presedan uopće ikad viđen, jer nikada do sada Katolička Crkva nije dopuštala da se u proces proglašenja ni jednog svog blaženika ni sveca miješa druga Crkva ni ikoja druga ustanova, ipak do danas papa Franjo nije objavio datum kada će Alojzija Stepinca proglasiti svetim.

No, što je dobro u svemu tome jest – kao što i kardinal Müller kaže – da će se na ovaj način „održati živim sjećanje na njega /bl. Alojzija“ što znači da su ga i još će mnogi, kako vjernici tako i nevjernici, bolje upoznati. Hoće li to pridonijeti i da se ubrza taj proces, kako je kardinal pretpostavio, vidjet ćemo.

Međutim, važno nam je vidjeti što to zapravo SPC zamjera blaženom Alojziju?

Kad se sve razmotri, zbroji i oduzme, srpske pravoslavce najviše smeta što je bl. Alojzije Stepinac priznavao pravo hrvatskoga naroda na samostalnu državu. Ta NDH koja je u ratu bila stvorena i s ratom propala nije očito mogla ispuniti čežnje naroda, koje su bile i ostale opravdane, budući da su taj naš narod kroz dugo vrijeme – ne samo desetljećima nego i stoljećima – tlačili drugi, nama susjedni narodi: Mađari, Austrijanci, Mleci i na kraju posljednjih sto godina Srbi. Dakako da Srbi nisu bili pristalice samostalnosti hrvatskoga naroda jer je njima odgovarao podložnički položaj Hrvata, nad kojim su oni provodili svoj teror i strahovladu te ga iskorištavali.

„Ja bih bio ništarija kada ne bih osjećao bilo svoga naroda!“- rekao je nadbiskup Stepinac na montiranom sudskom procesu 3. listopada 1946.  Zapravo ni Srbi kao pravoslavni kršćani nemaju nikakve prigovore u odnosu na Stepinčevu vjeru ili njegovu kršćansku ljubav, koju je hrabro pokazivao u teškim ratnim i poratnim vremenima pomažući svim ljudima upotrebi bez obzira tko su, nego im smeta njegov politički stav, a taj je da Hrvati trebaju biti jednakopravni svim drugim narodima, pa i Srbima, te sami upravljati svojom sudbinom. Prema tome to nije uopće nikakvo međuvjersko ili međucrkveno pitanje, nego čisto političko pitanje i zbog toga smatram da ono nije dovoljno da se ne proglasi ono što mi svi znamo i vjerujemo, što već odavno u odnosu na njega i pokazujemo, a to je – da se bl. Alojzije Stepinac treba častiti kao svetac Katoličke Crkve!

Zanimljivost ovogodišnjeg Stepinčeva je da je prije nekoliko dana objavljeno pismo biskupa HBK, upućeno već spomenutom patrijarhu SPC-a. Pismo je doduše potpisano 18. studenog prošle godine, ali je u medijima objavljeno sada, točnije 6. veljače o. g. jer do sada od naslovljenog patrijarha do sada nije došao nikakav odgovor.

Pismo je napisano u duhu bratskog poštovanja i kršćanske ljubavi, pozivajući se na evanđeoske poticaje djelovanja i međusobnog poštovanja, ali i s jasnim određenjem prema nekim pitanjima koja patrijarh vidi i govori drukčije negoli mi, hrvatski biskupi. Stoga bi bilo znak ne samo slabosti nego i prihvaćanja neistina, kada se ne bi reagiralo i poslalo ovo pismo. A što u njemu piše?

Na početku se kaže kako je poslije rada mješovite komisije o ulozi bl. Alojzija Stepinca uslijedio niz patrijarhovih izjava koje su nas iznenadile i na koje želimo dobronamjerno iznijeti svoj stav.

Tako se navode riječi kako mi, katolici, šutimo s obzirom na Domovinski rat, ne kajemo se niti osuđujemo zločine počinjene protiv Srba. Naš je odgovor jasan: to nije točno. U tom odgovoru se kaže: „Sve što su hrvatski biskupi u Jugoslavenskoj biskupskoj konferenciji a potom i u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji na čelu s kardinalom Franjom Kuharićem govorili i činili tijekom rata od 1991. do 1995. i nakon njega do danas, dokumentirano je i svakome dostupno, među ostalim i u jednoj od najnovijih knjiga koju je napisala Julija Barunčić Pletikosić pod naslovom Katolička Crkva u Hrvatskoj i Domovinski rat 1991 – 1995. U različitim prigodama, na susretima s patrijarhom Pavlom, u propovijedima, nastupima u javnim medijima biskupi su se zauzimali za pravo Hrvata na slobodnu državu, te pravo svih njezinih građana, napose Srba da u njoj žive svoj vlastiti nacionalni, kulturni i vjerski identitet. Dizali su glas protiv svakoga nasilja, tražili da se nastali problemi rješavaju mirnim putem, snažno se borili protiv mržnje i osvete Srbima. Za najtežih progona hrvatskoga stanovništva i rušenja njihovih kuća i svetinja, kardinal Kuharić je u svojoj propovijedi u Petrinji, na blagdan sv. Lovre 10. kolovoza 1991., pozvao: »Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njega! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre!« Nažalost, ovakve riječi nismo čuli od predstavnika Srpske Pravoslavne Crkve. Od Kuharićeva evanđeoskoga stava posve se razlikuje izjava pakračkoga episkopa Lukijana Pantelića, koji je u to isto vrijeme uvjeravao svoje sunarodnjake da djeluju po načelu »Sada ćemo opet uzeti Stari zavet u kome piše ‘Oko za oko, zub za zub, mladić za mladića’, a posle Novi zavet ,’ko tebe kamenom ti njega hlebom’«.“

K tome ovdje se još dodaje: „Hrvatski su biskupi nakon legalne i međunarodno priznate vojno-redarstvene akcije Oluja upozoravali na nedopustivost ubojstava, pljački i paleža kuća srpskih izbjeglica te su se zauzimali za njihov povratak. Želimo napose spomenuti šibenskoga biskupa Srećka Badurinu, koji se izložio nemalim pogibeljima u takvom nastojanju. Među ostalim, biskupi su intervenirali kod hrvatskih vlasti da se episkopi Srpske pravoslavne Crkve, koji su na početku rata otišli iz Hrvatske, vrate u svoja sjedišta, a svoju osjetljivost za stradanja srpskih svetinja iskazali su i na taj način što su u knjigu Ranjena Crkva u Hrvatskoj – Uništavanje sakralnih objekata u Hrvatskoj (1991. – 1995.), u izdanju HBK 1996. godine, stavili i prikaz razorenih sakralnih objekata Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj.“

U svakom slučaju je znakovito to da se sa strane SPC-a neprestano ponavljaju samo srpske žrtve, a ne vide se hrvatske, niti se želi jasno izreći koji je bio uzrok tog rata. A hrvatski biskupi uvijek su jasno govorili: uzrok Domovinskog rata bila je srpska agresija na Hrvatsku! Zašto to ne žele prihvatiti srpski pravoslavci? Tako bi se i oni iskupili i distancirali od te politike koja je željela pokoriti Hrvatsku, a očito još i danas to nastoji.

U odgovoru se iznosi razlog zbog kojeg mi ne možemo preuzeti krivnju za taj rat, a što nam patrijarh podmeće, a taj razlog je sljedeći:

„Katolička Crkva u Hrvatskoj nije imala nikakva utjecaja na srpskoga predsjednika S. M. (Slobodana Miloševića), na Jugoslavensku narodnu armiju, na paravojne postrojbe iz Srbije, niti na druge koji su pokrenuli i vodili rat na hrvatskome tlu. Naše zauzimanje za mirno rješavanje problema kod njih nije imalo nikakva odjeka. Rat je očitovao da nije utemeljena tvrdnja koju smo nekoliko puta čuli od Vas, kako hrvatski katolici slušaju svoju Crkvu za razliku od pravoslavnih vjernika. Poznato je, naime, da je većina srpskih političara, kao i Srpska pravoslavna Crkva u vrijeme demokratskih promjena 90-tih godina prošloga stoljeća, zastupala stav kako srpski narod ne može živjeti s hrvatskim narodom u samostalnoj hrvatskoj državi nego isključivo u okviru zajedničke države, a ako to nije moguće, Srbi nemaju drugoga izbora nego uzeti oružje u ruke. U pismu Lordu Peteru Carringtonu, predsjedatelju Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, patrijarh Pavle je u studenom 1991. to napisao…“

K tome, „hrvatski su biskupi, 1. svibnja 1995. godine, na dan početka vojno-redarstvene operacije Bljesak, uputili javnosti Pismo Hrvatske biskupske konferencije o pedesetoj obljetnici završetka II. svjetskog rata u kojem su iznijeli jasna stajališta s obzirom na stradanja tijekom II. svjetskog rata i neposredno nakon njega te na trenutačne ratne nevolje. Izrazili su žaljenje prema svakoj žrtvi u Jasenovcu i u drugim mjestima stradanja srpskih, židovskih, romskih, hrvatskih i drugih žrtava, te prema onim Srbima koji su izgubili živote u ratu 1991. – 1995., među kojima su po posljednjim statistikama stradale 7204 osobe, većinom pripadnika srpskih vojnih postrojbi, uračunavajući u taj broj i 873 osobe koje se vode kao nestale, te se zauzeli za pomirenje.“

U spomenu hrvatskih žrtava u Domovinskom ratu među ostalim se u pismu HBK patrijarhu SPC-a kaže i ovo: „U to doba među prognanicima je bio i jedan sadašnji hrvatski biskup, koji je kao župnik s vrećicom u ruci zajedno s vjernicima izbjegao iz svoje župe pred nasiljem srpskih snaga. Određeni broj drugih svećenika, redovnika i redovnica završio je također u srpskim logorima, a jedan je svećenik ubijen. Tijekom Domovinskoga rata u Hrvatskoj po dosadašnjim saznanjima stradalo je 15.007 osoba, od kojih je 13.914 ubijeno, a 1093 nestalo. Više od 1300 objekata Katoličke Crkve i drugih svetinja uništeno je ili teško oštećeno. Navedene činjenice otvaraju pitanja na koja svi mi dugujemo odgovore istini i pravednosti. Temeljno je pitanje koje si moramo svi postaviti: Je li istinito i moralno ono što o drugima javno govorimo? Prešućujemo li dio istine? Jesmo li možda postali »suci što naopako sude« (Jak 2,4) i drugima oduzimamo dobar glas?“

Zanimljivo je da je isti taj srpski „javni tužilac“ naših dana i loš matematičar. On naime za odnos poginulih /15.007 Hrvata prema 7.204 Srba/ kaže da su i oni činili nama zlo… „ali u mnogo manjoj meri“!?

Dragi vjernici, znam da vam je poznato da je spomenuti „jedan sadašnji hrvatski biskup“ koji je i sam bio sa svojim vjernicima prognanik u Domovinskom ratu – upravo vaš, sisački biskup. Možda zato ja tako duboko osjećam svu tu patnju i tragediju koju je doživio naš narod, jer sam ju i sam proživio. Ali zato i ne dopuštam da se ta istina zamagljuje, lažno tumači i niječe!

Ne želim sve ove elemente ponovno navoditi – imate ih, dragi vjernici, u objavljenom pismu HBK. Ipak želim još dodati kako je nedopustiva i riječ patrijarha koji je prije nekoliko godina ustvrdio da su Hrvati „jedini narod na svijetu koji su imali specijalizirane logore za ubijanje djece“!?

Iz ove neistinite tvrdnje, koju su na znanstvenom simpoziju 30. studenoga prošle godine opovrgnuli povjesničari na temelju dokumenata i svjedočanstava te zaključili da u Sisku 1942.-1943. nije postojao logor nego prihvatilište za kozaračku, uglavnom srpsku djecu te da ta akcija spašavanja te djece od gladi, bolesti i nezbrinutosti služi na čast Siščanima, čime se i mi kao katolici ponosimo, osobito jer se i sam nadbiskup Stepinac više puta snažno zalagao za to da se toj djeci pomogne, te je od oko 7 tisuća djece spašeno njih oko 6 tisuća, što je s jedne strane velika smrtnost, ali i dobar rezultat s obzirom da su liječnici prognozirali puno veći pomor djece u tim teškim uvjetima.

Moguće je zaključiti – kako se na jasan način sugerira iz našeg odgovora HBK – da srpski patrijarh širi mržnju i izaziva nove sukobe.

Neobično je također da jedan tako visoko pozicionirani vjerski vođa ne zna da izvan matične zemlje u susjednim zemljama mogu živjeti – i žive! – pripadnici dotičnog naroda kao nacionalna manjina, koja svoju narodnu, kulturnu i vjersku pripadnost može gajiti i razvijati, ali ne može odcijepiti dio domovine u kojoj živi i pripojiti ga drugoj državi. To je zazivanje rata, a to mi kršćani ne smijemo činiti.

Mi vrlo jasno ističemo „ono što smo istaknuli u Pismu 1995. godine: „Željeli bismo posebno da katolici i pravoslavni u Hrvatskoj zauzmu zajednički kršćanski stav i prema žrtvama i prema krivnji za žrtve, prema grijehu i prema pomirenju. Ako se u prošlosti manipuliralo s povijesnim činjenicama, požurimo čas kad ćemo u slobodi i odgovornosti pred Bogom i pred ljudima javno očitovati istovjetan kršćanski odnos i prema žrtvama i prema krivcima. Molimo da to vrijeme što prije sine!“

Međutim, nakon ovakvih lažnih optužbi koje stižu na račun HBK i Hrvatske od patrijarha i čitave SPC, a posebno s obzirom na našeg svetog blaženika, nije moguće vidjeti kada će doći to vrijeme „zajedničkih kršćanskih stavova“. Ono kao da je sve dalje, a ne bliže.

Na kraju iz svega rečenoga ne mogu drugo nego zaključiti s obzirom na kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca da ona ne smije biti talac srpskih laži i mitova, koje oni ne prestaju proizvoditi služeći se optužbama i iskrivljivanjem činjenica, jer on jest svet, to je potvrdila i beatifikacija, to je potvrdio i postupak Kongregacije za kauze svetih pod vodstvom kardinala Angela Amata, dakle, medicinska i teološka komisija koja je krajem 2013. i početkom 2014. zaključila da je sam Bog potvrdio njegovu svetost po čudu koje se na njegov zagovor dogodilo.  U svakom slučaju nama u ovom pitanju ne može biti sugovornik patrijarh srpski ni SPC koji nisu ljubitelji istine ni kršćanske ljubavi.

Sveti blaženiče Alojzije, naš zagovorniče i zaštitniče, moli za nas, moli za našu domovinu Hrvatsku, moli za pobjedu istine nad laži! Amen.