Dan 12, 1-3; Rim 14, 7-9. 10b-12; Lk 23, 44-49. 24, 1-6a;

 Braćo i sestre

U našim srcima, živo je ozračje slavlja Svih svetih jučer, te spomen i molitva za sve vjerne mrtve. Pohod grobljima ovih dana, na osobit način jučer i danas, obnavlja u nama veze s dragim osobama koje su nas napustile. Smrt čuva ono što život ne može zadržati: Kako su naši mrtvi živjeli, što su voljeli, čega su se plašili i čemu su se nadali, što su odbijali? Sve to nalazimo kod grobova i na spomenicima iz kojih se zrcali njihova egzistencije, njihov svijet. Grobovi nas uvode u dijalog s njima, u dijalog kojeg je smrt poremetila. Smrt je uvijek takva! Tako, mjesta pokopa postaju mjesta u kojima živi susreću mrtve, s njima učvršćuju veze zajedništva koje ni smrt nije mogla i ne može prekinuti.

Tako i ovdje u našem gradu Zagrebu, na Mirogoju kao i na drugim grobljima, u našem kraju i mjestu podrijetla, s nadgrobnih natpisa i spomenika, mnoštva upaljenih svijeća, osjećamo čvrstu poveznicu s našim pokojnicima koja je duboko protkana kršćanskom porukom. Stupajući na groblja, jučer i danas, imamo dojam kao da smo prešli nematerijalni prag i kao da smo stupili u izravni kontakt i komunikaciju s onima koji tamo čuvaju svoju prošlost, radosti i žalosti, svoje neuspjehe i nadanja. To se događa stoga jer se smrt tiče čovjeka podjednako danas kao što je to bilo i prije, kad su oni živjeli, kao i uvijek otkako je čovjeka. Premda su nam mnoge stvari iz prošlosti posve strane, nedohvatljive, nerazumljive, i ne zahvaćaju nas, smrt je ostala uvijek ista.

Naspram ovoj stvarnosti tajanstvenosti i okrutnosti smrti, ljudsko biće uvijek je tražilo i traži svjetlo koje otvara perspektivu, budi nadu, teži životu i preko groba. Nema čovjeka, bez obzira na njegov svjetonazor, bez obzira smatra li se vjernikom ili nevjernikom, koji ne bi želio zaviriti iza neprobojne zavjese koja se smrću spušta na svaki ljudski život te saznati nešto više o čovjekovoj sudbini onkraj groba.

I tu se postavlja osnovno pitanje: Kako mi kršćani odgovaramo na pitanja o smrti? Koji je naš odgovor? Stojimo li pred njom nemoćni, bez nade, pokošeni, neutješeni, bez riječi? Mi  odgovaramo vjerom u Boga s pogledom čvrste nade koja se temelji na smrti i uskrsnuću Isusa Krista. To je temelj vjere naše. To je razlog nade naše u vječni život. „Ako li Krist nije uskrsnuo uzalud je vjera naša, uzalud je propovijedanje naše“, kaže sv. Pavao.

U svjetlu ove činjenice Isusova uskrsnuća, koje poručuje da je svaki čovjek besmrtan, smrt otvara vrata životu, onome vječnome životu koji nije beskonačni duplikat sadašnjeg vremena, nego nešto posve novo i drugačije. Osnaženi vjerom otkrivamo da istinska besmrtnost kojoj težimo nije nekakva ideja, koncept, potopljena bezličnost, nirvana, reinklarnacija,  nego da je to odnos punog zajedništva s Bogom živih: to je i to znači biti u njegovim rukama, u njegovoj ljubavi, postati u njemu jedno sa svom braćom i sestrama koje je On stvorio i otkupio sa svime stvorenim. Naša nada počiva na Božjoj ljubavi što odsjeva s Križa Kristova i koja odjekuje u duši dobrog razbojnika: „Danas ćeš biti sa mnom u raju“ (Lk 23, 43). To je život koji je došao do svoga vrhunca, do svoga ispunjenja. Život u Bogu, kojeg mi sada tek polagano vjerom naziremo kao vedro nebo kroz gustu maglu…

Danas, na Dušni dan, spomen svih vjernih mrtvih, Crkva želi reći kako ljudski život ima svoj cilj i smisao. Ako živimo sa sviješću da smo određeni za vječni život s Bogom i ako znamo uvijek iznova čuti Isusovu riječ: «Gdje je tvoje blago, ondje će biti i tvoje srce!» (Mt 6,21), onda će i naš put prema cilju biti siguran. Kršćanin je čovjek koji se trudi da već ovdje na zemlji ostvaruje kraljevstvo Božje, uvjeren da je njegovo potpuno dovršenje tek u uskrsnuću mrtvih i u preobražaju ovoga svijeta.

U tom duhu veliki njemački teolog XX. stoljeća Karl Rahner ovako je molio: «Gospodine, kad dođe čas dovršenja, znam da ćemo doživjeti iznenađenje, jer će biti sve drukčije nego mi to zamišljamo. Ali baš to drukčije iznenađujuće dobro će se uklopiti u naš dosadašnji život. Bože, ja čekam u strpljivosti i nadi. Očekujem te kao nekakav slijepac kojemu je obećano da će ugledati svjetlo dana. Ja očekujem uskrsnuće mrtvih.» A sv. Pavao kojemu je bila dana milost promatrati nebesku slavu kaže: «Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube» (1 Kor 2,9). To je naša nepokolebljiva nada, misao vodilja u našem životu i djelovanju, kako bismo bili dionici uskrsnuća mrtvih.

U toj vjeri i ozračju molitve, okupljeni smo oko Gospodnjeg oltara u zavjetnoj crkvi Sveta Mati slobode. Ova crkva, izrasla iz ljubavi prema uspostavi samostalne i slobodne Hrvatske države, iz dubokog poštovanja prema najvišoj žrtvi vlastitoga života – svim poginulim, preminulim i nestalim hrvatskim braniteljima, pobuđuje u nama danas posebne osjećaje, zahvalnosti, molitve, potrebu dostojanstvene šutnje, i tihog razgovora s njima…. Ovdje na kenotafu su imena i prezimena naše braće, sestara, roditelja, prijatelja….

Prinosimo ovu misnu žrtvu za naše pokojne branitelje koji su završili tijek svoga zemaljskog života tijekom Domovinskog rata i u godinama poslije rata. Od Boga, dobrog i milosrdnog Oca molimo da im udijeli vječnu nagradu, zajedništva u nebu sa svima svetima. Razmišljajući o svjedočanstvu njihova života, ljubavi prema vlastitome domu i Domovini, u njima prepoznajemo ponizne, milosrdne, čiste srcem, mirotvorce o kojima govori apostol Matej. U njima prepoznajemo prijatelje Gospodinove koji su i u vremenu progonstva i rata znali sačuvati vjeru u ideale, a sada žive s one strane „kamo vazda gre se“, u Očevoj kući gdje uživaju ili ih čekaju nebeske nagrade. Oni su se trudili služiti svojoj obitelji, domu i rodu, Domovini vjerno i s ljubavlju.

Kao što se danas na Dušni dan sjećamo svih preminulih i poginulih branitelja i želimo pronaći grobove svih nam milih i dragih nestalih u Domovinskom ratu i dostojanstveno ih pokopati, isto tako se s poštovanjem i molitveno sjećamo i svih žrtava iz masovnih grobnica, preoranih grobova prekrivenih nametnutom šutnjom i korovom ideološke mržnje, želimo da i oni nađu svoj mir i pokoj na našim grobljima. Želimo da svi mrtvi, barem u smrti, imaju isto, jednako dostojanstvo čovjeka, ljudske osobe. S one strane, iz njihove perspektive, drugačije se motri, doživljava i sudi naša strana.