Intervju apostolskog nuncija u Ukrajini za Katolički tjednik: „Rat možemo nazvati raznim imenima, ali je bît uvijek ista”

Mons. Kulbokas rođen je 1974. u litvanskom lučkom gradu Klaipėdi. Nakon osnovne škole koju je pohađao u rodnome mjestu, ušao je u biskupijsko sjemenište u Telšiaiju. Potom je od 1994. do 2004. studirao u Rimu, na Papinskom sveučilištu Svetoga Križa gdje je 2001. postigao doktorat iz teologije, a 2004. licencijat iz kanonskog prava. Tijekom studija, 1998., zaređen je za svećenika Biskupije Telšiai. Pohađao je Papinsku crkvenu akademiju te je od 2004. u diplomatskoj službi Svete Stolice. Najprije je tri godine bio tajnikom nuncijature u Libanonu. Od 2007. do 2009. služio je u nuncijaturi u Nizozemskoj, a potom do 2012. u Rusiji. Razdoblje 2012. – 2020. radio je u Odjelu za odnose s državama Državnog tajništva Svete Stolice te je zatim godinu dana proveo kao savjetnik nuncijature u Keniji.

Papa Franjo imenovao ga je 15. lipnja 2021. naslovnim biskupom Martanae Tudertinorum i apostolskim nuncijem u Ukrajini. Biskupsko posvećenje imao je 14. kolovoza 2021. Posvetitelj je u katedrali Sv. Stanislava i Sv. Ladislava u Vilniusu bio državni tajnik Svete Stolice kardinal Pietro Parolin, a suposvetitelji su bili hrvatski nadbiskup Petar Rajič te nad/biskupi Gintaras Grušas i Algirdas Jurevičius. Mons. Kulbokas govori engleski, francuski, talijanski, ruski i španjolski.

U nastavku prenosimo njegov intervju koji je objavljen na portalu Katoličkog tjednika.

Vaša ekselencijo, 24. veljače 2022. Rusija je izvršila invaziju na Ukrajinu. Što bismo mi kao racionalna ljudska bića mogli kazati nakon godinu dana rata?
Iznimno cijenim pitanje o tome kako mi, kao ljudska bića, reagiramo na rat. Kao vjernik ovo bih pitanje promatrao u odnosu na nas kao Božja stvorenja. Kao Božja stvorenja i kao ljudska bića, kako trebamo reagirati? Istina, na ovo pitanje ne mogu odgovoriti uime svih, ali mene osobno najviše brine sljedeće:

– ratovati, ubijati braću i sestre u čovještvu, strašna je uvrjeda Božjeg imena. Bog stvara, daje život, dok čovjek čini suprotno: on ubija. Takvo protivljenje Božjem stvarateljskom djelu strašno je i nevjerojatno;

– drugo pitanje koje se postavlja tiče se života poslije smrti: s kakvim ćemo stavom jedni druge susresti u vječnosti i na koji način ćemo žrtvama objasniti: „Iskorijenio sam vas radi svojih ciljeva?“ Pogotovo me brine stanje onih koji su odgovorni za rat: kako im pomoći da zbog toga ne moraju neizmjerno trpjeti u vječnosti. Ubijanje drugih vrlo je ozbiljan čin, ali još ozbiljniji je gubitak vječnog života.

Stoga, moj odgovor na Vaše pitanje glasi: pred nama stoji veliki i dvostruki izazov: sačuvati fizičke živote naše braće i sestara i tražiti načine kako pomoći agresorima da se na vrijeme pokaju i ne izgube život vječni.

Ovaj su rat ruske vlasti nazvale „specijalnom vojnom operacijom“. No, koje mu je stvarno ime?
Rat možemo nazvati raznim imenima, ali je bît uvijek ista. Netko ga smatra „operacijom usmjerenom na postizanje određenih ciljeva“, ali pred Bogom takva „logika“ je podmukla: svi takozvani „ciljevi“ koje si postavimo ipak su „ljudski ciljevi“ koji ne mogu prevagnuti nad Božjim stvarateljskim djelom. Ubiti bilo koje ljudsko biće, čak i samo jedno, radi postizanja ljudskog „cilja“, zapravo znači ponašati se kao da smo nadmoćniji od Boga.

Možete li napraviti poveznicu između sudbonosnih događaja u veljači 2014. i 2022.: tzv. Maidan revolucije i ruske invazije na Ukrajinu?
Vaše čitatelje molim za razumijevanje zbog suzdržanosti u davanju odgovora na ovo pitanje iz dvaju razloga: da bi se izbjegla pojednostavljenja i nesporazumi, bila bi potrebna jedna šira rasprava koja bi uvelike nadišla okvire razgovora ili intervjua; a osim toga, smatram da su povjesničari i političari precizniji od mene, i stoga bih njima prepustio donošenje zaključaka o ovom pitanju.

Mi zasigurno ne možemo pobrojati sve žrtve, no možemo li govoriti o nekim statistikama koje upućuju o čemu je zapravo riječ u ovom tragičnom događaju u Ukrajini: koliko je ljudi ubijeno, koliko ih je moralo u izbjeglištvo, koliko je zgrada porušeno…?
Broj žrtava je očito vrlo velik. Međutim, teško je imati točne podatke. Naime, ukrajinska i ruska vlada drže u tajnosti broj vojnih gubitaka. Osim toga, na velikim teritorijima nemoguće je prebrojati žrtve iz razloga što, primjerice, ukrajinske vlasti nemaju pristup područjima pod kontrolom Rusije, uključujući neke mnogoljudne gradove kao što je Mariupolj. Ne postoji način na koji bi se moglo izbrojati sve žrtve. Slično je i s brojem uništenih kuća, crkava, škola, bolnica i drugih objekata. U svakom slučaju, početkom siječnja 2023. ukrajinska Vlada objavila je sljedeće procjene: u mjesecima od veljače do prosinca 2022. uništeno je oko 150 000 stambenih kuća, od kojih 17 500 višekatnica.

Što se tiče izbjeglica i raseljenih osoba, prema novijim statistikama, oko 8 milijuna Ukrajinaca našlo je utočište u drugim zemljama, dok broj unutarnje raseljenih osoba iznosi više od 6,5 milijuna. Zbrojivši te dvije brojke, imamo populaciju od oko 14,5 milijuna ljudi koji su napustili svoje domove. To jest, mnogo više od stanovništva zemalja poput Belgije, Grčke ili Portugala.

Prije rata Katolička Crkva u Ukrajini bila je jedna od najsnažnijih zajednica (prema Vatikanskom godišnjaku 2021. imala je 4,7 milijuna članova) sačinjena od rimokatolika i grkokatolika. Kakva je danas situacija?
Brojke koje sam upravo spomenuo ne prave razliku između osoba različite vjerske pripadnosti, ali ih je prilično lako izračunati. Broj osoba koje su izbjegle u inozemstvo izračunava se tako da se od broja osoba koje su prešle ukrajinsku državnu granicu oduzme broj osoba koje su se vratile. Brojke možda nisu 100% točne, ali ipak daju neku ideju o stvarnom stanju. Zapravo, u ovom trenutku nemamo točnu statistiku o broju katolika koji su stvarno ostali u Ukrajini.

U Ukrajini postoji Ukrajinska Pravoslavna Crkva (ujedinjena na Saboru u Kijevu 2018.) te Ukrajinska Pravoslavna Crkva Moskovske patrijaršije. Ima li ikakvih novih poveznica između ovih dviju Crkava i kakva je njihova veza s Moskvom danas?
Pitanja koja se tiču ​​pravoslavlja u Ukrajini u punom su procesu razvoja, s različitih gledišta. Stoga bih se u ovom trenutku suzdržao od njihova tumačenja dok situacija ne postane preciznija i jasnija.

U ožujku 2022. papa Franjo imao je razgovor putem videolinka s ruskim pravoslavnim patrijarhom Kirilom te je tom prigodom istaknuo kako crkveni lideri moraju koristiti jezik Isusa Krista, a ne politike. Što to znači u ukrajinskoj stvarnosti?
Ne mogu si uzeti za pravo da sudim vjerske vođe, bili oni Ukrajinci ili ne, katolici ili pravoslavci ili druge vjere. Ali velika čežnja srca je jasna: da se sve religije i njihovi vođe jasno očituju za mir.

Što sveopća Crkva može učiniti za Ukrajinu danas?
Katolička Crkva već čini mnogo za mir i za Ukrajinu, molitvom i djelima milosrđa kojih je uistinu mnogo. Ista vrsta pomoći, duhovna i materijalna, sigurno će biti potrebna u bliskoj budućnosti, pa čak i dugoročno. Rekao bih da je upravo to konkretna pomoć koju Crkva može ponuditi. Nadalje, vrlo je važan rad na informiranju i osvješćivanju stanovništva što održava pozornost ljudi i ne dopušta da ratna drama padne u zaborav.

Koja je Vaša poruka svijetu koji svjedoči drugoj godini rata u Ukrajini?
Tko sam ja da uputim poruku cijelom svijetu? Usuđujem se tek reći jednu misao, izraziti zabrinutost: često mi se događa da slušam ili čitam govore o temama vezanim uz rat, uključujući nerijetko vrlo teoretske govore, kao da je riječ o bilo kojem pitanju. To odvajanje srca od stvarnosti uključuje rizik da govori i mišljenja budu vrlo površni. Nadam se da će onaj tko govori o ratu, to činiti srcem, a ne samo glavom.