Hrvatsku biskupsku konferenciju na 16. redovitoj općoj skupštini Biskupske sinode u Rimu predstavlja đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić. Zasjedanje sinodalne skupštine počelo je početkom mjeseca listopada. O sinodi i o tome što se događa na sinodalnim sjednicama prvi intervju mons. Ćurić dao je za emisiju Trag vjere Hrvatskoga radija, akreditiranoj novinarki HRT-a pri Tiskovnom uredu Svete Stolice Anđeli Jeličić Krajcar. Članak prenosimo u cijelosti.

Središnje pitanje Sinode jest veća konkretizacija svega što je zacrtao Drugi Vatikanski sabor. Kakvo je vaše osobno iskustvo sudjelovanja na sinodalnoj skupštini?

Mons. Ćurić: Moram priznati da se osjećam jako lijepo među 365 službenih članova sinode, uz sedamdesetak gostiju i pridruženih članova. Drago mi je da mogu predstavljati Crkvu iz naše domovine Hrvatske, zajedno s nadbiskupom Draženom Kutlešom, u zajedništvu s mostarskim biskup mons. Petrom Palićem koji predstavlja Katoličku Crkvu u BiH, umjesto biskupa Marka Semrena koji se razbolio. S nama je i nadbiskup Ladislav Nemet iz Beograd, a mi svi već nosimo neko iskustvo sinodalnosti. U našim se biskupijama, u Hrvatskoj, BiH, te u Beogradskoj nadbiskupiji, već dogodila biskupijska sinoda. Naša biskupijska sinoda (tadašnja Đakovačka i Srijemska biskupija) trajala je punih pet godina, dugo je pripremana, a sadržavala je i naglaske sadašnje sinode opće Crkve, pitanje o načinu zajedničkog hoda i o načinu na koji vjernik pridružen Isusu Kristu po sakramentu krštenja, ostvaruje svoje krsno poslanje. Zanimljiv je i pristup, jer se prvo zasjedanje 16. redovite opće skupštine Biskupske sinode pripremalo više od godinu dana i produljit će se i na sljedeću godinu. U odnosu na medije, Sinoda je pomalo zastala, smirila se u sinodskoj dvorani gdje se razmatra sve što je u sinodsku dvoranu došlo kroz zaista brojna savjetovanja i susrete. Razmatra se u velikoj slobodi, temeljem Svetog pisma, primjera Krista i apostola, načina kojim ih On vodi i upućuje, te za ovaj trenutak suvremene Crkve i kršćanskoga svjedočenja posebno važnog nauka Drugog vatikanskog koncila. To znači da se krećemo u Crkvi otvorenosti, u Crkvi susreta, Crkvi koja želi zahvatiti suvremenu kulturu sa svim njezinim izričajima, bogatstvom, raznolikostima i izazovima. Danas se kulture miješaju, stoga je u svakom segmentu ljudskoga života, osobnog i zajedničkog, nužno postaviti pitanje interkulturalnosti i susretišta kultura. Mogu citirati jednog biskupa iz Zimbabvea koji se danas zapitao: kako u tolikoj kulturalnoj raznolikosti osjećati se i hoditi zajedno kao vjernici, pripadnici Katoličke crkve?

Postoji li neko specifično pitanje ili briga Crkve u Hrvatskoj za koju ste osjetili da na ovoj sinodi predstavlja određenu posebnost?

Mons. Ćurić: Ne osjećam neku posebnost, a u isto vrijeme ne osjećam ni utopljenost. To znači da mi svojom poviješću i svojim iskustvom i doprinosom zaista izgrađujemo mozaik kršćanskoga svjedočenja putem izrazito snažnog pologa vjere kojim se ponosimo. Tu je i pobožnost, još uvijek sačuvana jasnoća vjere i snaga vjere kao nadahnuće za sva iskustva, kao i ucijepljenost katoličke vjere u naš život, društvo i kulturu. Istodobno, problemi, poteškoće i izazovi su pred Zapadnom Europom. Za razliku od mladih Crkava kojima su (u prošlosti) crkvene zajednice iz Europe donijele Kristovo učenje i njegovu Radosnu vijest tj. kršćansku vjeru, čini se da smo se mi ovdje u Europi u tom „starom“ kršćanskom kontinentu pomalo umorili. One sada nas uče poletnosti i razigranosti vjere. Taj vrijedan proces može donijeti lijepih plodova.

Je li slika okruglog stola koju Papa šalje iz sinodske dvorane novi izazov za komunikaciju Crkve na svim razinama?

Mons. Ćurić: Zanimljiva je metoda, puno nas je Sinodskoj dvorani, mnogo se govori, a ipak je sve različito od debate parlamentarnog argumentiranja i brojanja glasova. U našoj Sinodskoj dvorani osjećam jako veliku smirenost, u središtu je iskustvo molitve te neočekivano puno šutnje nakon pojedinih intervenata. Sve je usmjereno na to da se ovaj sinodski proces doživi kao razgovor u Duhu. Čuti drugoga i postaviti to slušanje u iskustvo vjere, u duhovno iskustvo gdje se kao kršćanski, Kristovi vjernici otvaramo djelovanju Božjega Duha. Tu se ostvaruje ono što je u sinodskoj metodi jako važno – razlučivanje. Razlučivanje je pojam koji ćemo morati jako dobro naučiti. Metoda ove sinode želi postati model za naše uzajamno slušanje na svim razinama crkvenog života, od župnih zajednica, biskupijskih, do zajednica biskupija, biskupskih konferencija i sve šire do univerzalne Crkve.

Prema Radnom dokumentu Sinode, otvaraju se i teme nedosljednosti u životu crkvenih zajednica, zamci klerikalizma, ali i nužnosti okretanja Crkve marginaliziranima i siromašnima. Uz ove teme, koja Vas je tema posebno dotakla?

Mons. Ćurić: Sam sam se uključio u skupinu koja je obrađivala tematiku ekumenskog dijaloga, pitanja sveukupnog zajedništva kršćanskog svjedočenja. Znakovito je da je događanje Sinode započelo Ekumenskim bdjenjem te pokazalo bogatstvo raznolikosti izričaja vjere koje nose različite kršćanske zajednice. U tome prepoznajem da se ovom Sinodom stvari najviše usmjeravaju na pitanje našeg odaziva koji može biti različit, a istovremeno čuva navještaj istine i snage spasenja u Isusu Kristu. Sinoda želi osvijetliti i dotaknuti sve naše korake, način našeg kršćanskog života, osobito onog zajedničkog.

Razgovor s mons. Ivanom Ćurićem moći će se poslušati u petak, 20. listopada 2023. u emisiji Prvog programa Hrvatskoga radija Trag vjere u 18.05 sati.

Hrvatska radio televizija