Nakon što su na Vinkovce u srpnju pale prve granate, pacijenti su sklonjeni u bolničke podrume. Sve dok u svibnju 1992. godine nije ostvareno primirje, vinkovačka se bolnica nalazila na tristo ili najviše petsto metara od prve linije bojišta. Bolnica je u ratu strašno stradala, a uspjela je funkcionirati u ratnim zbivanjima jer su svi podrumi u bolničkom kompleksu bili međusobno povezani tunelima.

»Unatoč međunarodnim konvencijama koje su jasne po pitanju zaštite zdravstvenih objekata, mi nismo primijetili da se njih držala neprijateljska strana niti da nam je tzv. međunarodna zajednica pružila bilo kakvu zaštitu. Velikosrpski agresor nije bio usredotočen na vojne ciljeve, nego na ubijanje civila, razaranje i napade na naselja, a sve to kako bi zastrašio i raselio stanovništvo«, rekao je u razgovoru dr. Švagelj.

Objasnio je da je blizina bolnice prvoj liniji ratnih zbivanja ipak utjecala da se spasi veći broj života. »Zdravstvenu uslugu zbrinjavanja teških ranjenika koju mogu pružiti djelatnici u bolnici ne može se ostvariti ni na jednom privremenom prostoru. Jasno, na terenu su djelovale sanitetske ekipe, no ondje se ne mogu izvoditi složeni zahvati«.

Istaknuo je da su za vrijeme ratnih zbivanja bolnicu posjetili i visoki dostojanstvenici Crkve u Hrvata. Prvi ih je posjetio biskup Ćiril Kos u rujnu, kardinal Franjo Kuharić u prosincu 1991., a nešto kasnije i kardinal Vinko Puljić. U bolničkim je podrumima redovito služena i misa, a posebno se prisjetio mise polnoćke 1991. i mise na Novu godinu koje je, dok su grad i bolnicu raketirale velikosrpske snage, slavio mons. Tadija Pranjić.

Cijeli intervju s dr. Švageljom čitajte u novom broju Glasa Koncila.