Intervju s mons. Kneževićem u povodu Tjedna solidarnosti

Ove godine obilježavate 25 obljetnicu Caritasa Bosne i Hercegovine. Možete li se osvrnuti na protekle godine i dati nam kratki povijesni presjek?

25 godina života i rada krovne institucije karitativnog djelovanja Crkve u Bosni i Hercegovini pod nazivom „Caritas Bosne i Hercegovine” jest vrijeme života i rada ove prevažne institucije koja ima koordinirajuću ulogu kao i svi drugi nacionalni Caritasi diljem svijeta. Caritas BIH posljedica je nastanka novonastalih zemalja i utemeljenja Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine 1994. godine, a onda sljedeće godine 28. siječnja 1995. godine osnovan je Caritas BIH. Prije toga, u onom vakuumu kada je nestajala bivša Biskupska konferencija, bili smo dio Hrvatskoga Caritasa, a onda u tom vakuumu uspostavljen je i Caritas Vrhbosanske metropolije koju su činili Vrhbosanska nadbiskupija sa sjedištem u Sarajevu, Hercegovačka biskupija sa sjedištem u Mostaru i Banjalučka biskupija sa sjedištem u Banjoj Luci.

Temeljna nam je zadaća koordiniranje rada kako u tuzemstvu, tako isto u inozemstvu. Naša je prednost kao nacionalnog Caritasa Bosne i Hercegovine što smo jedno plućno krilo istoga naroda koji se zove hrvatski narod Crkve u Hrvata. Samostalno tijelo u Republici Hrvatskoj – Hrvatski Caritas, smatramo više od bratskoga pa nam je onda lakše disati kada imamo tako snažnog zagovornika i potporu u našem susjedstvu.

U proteklih 25 godina učinjeno je mnogo. Prvo na općem planu u odnosu na Caritas Internationalis koji čini 165 nacionalnih Caritasa diljem svijeta sa sjedištem u Vatikanu te Caritas Europe koji čine pedesetak zemalja sa sjedištem u Bruxellesu. Brojni projekti donijeli su brojna dobra u Bosni i Hercegovini, ali i šire.

Rat je na ovim prostorima ostavio traga? Kako ste se u to vrijeme snalazili?

1991. godine gori Republika Hrvatska. Bosanskohercegovački mediji ponašali su se onako kako su se ponašali jer smo bili dio iste države. Onda je došla teška 1992. godina kada su neki ovdje govorili da neće biti rata. Već početkom travnja vihor rata zahvatio je i bosanskohercegovačke prostore. Tada su prestala predavanja na našem teološkom fakultetu i kardinal me zamolio da vodim Caritas Vrhbosanske nadbiskupije. U tih godinu dana gradili smo Caritas i pomagali svima (hrana, lijekovi, pošta, pomoć osobama). Svakog drugog dana jedino je Caritas Vrhbosanske nadbiskupije mogao preko prvih crta uz micanje protutenkovskih mina i šipova ići do skladišta u Kiseljak, ulazili smo i izlazili te pomagali svima: Hrvatima, Bošnjacima i Srbima te svakom drugom i bez vjere i bez nacije koji je tražio kakvu takvu sigurnost. U svemu tome bila je važna uloga Crkve i Caritasa u Republici Hrvatskoj. Sva logistika išla je preko RH.

Caritasovo srce ima svoju širinu. Ono nadilazi ljudske, vjerničke i sve druge granice koje su često smetnja da se iz ljubavi prema Bogu pomogne čovjeku na temelju osobne vjere. Mi nismo humanitarna, nego karitativno-humanitarna organizacija. Karitativna jer se temelji na svjedočanstvu osobne vjere.

Doživjeli smo zahvale od svih vojski toga vremena jer smo svoja vrata otvarali svima. Imali smo prigovore, ali ta jedna kršćanska širina nadilazila je sve granice ljudskoga razmišljanja.

Kada danas dođete u Sarajevo i priupitate za Caritas, svi će reći, a najviše nekatolici: „Moj i naš Caritas”. Ali to nije slika samo Sarajeva, nego i Banje Luke i Mostara. Kad pogledate izvješća biskupa i ravnatelja, to je spektar ljudske, vjerničke i kršćanske širine prema svima kojima je Caritas obrisao suze i koji su kucali na Caritasova vrata.

I danas s ponosom mogu reći da je Caritas prevažan u životu Crkve. Crkva se temelji na liturgiji, caritasu i na navjestiteljskoj službi.

Zasigurno postoje razni projekti koje ste provodili u ovih 25 godina. Koje biste izdvojili i koji su aktualni?

Slika projekata je zaista velika. Slika Caritasa rata, poraća i zadnjeg desetljeća je različita. U vrijeme rata pomagali smo ljudima na razne načine: hrana, lijekovi, pošta i sl. Potom, sve ljudske poteškoće i nedaće, svi tereti i svi križevi su bili artikulirani na razne načine. To je stvarnost ljudskoga življenja. Stvarnost ustroja zemalja u Europi je sasvim drugačija. Snaga i razmišljanje Europske unije onda i danas nije isto. Razvitak društva utječe i na razvoj Crkve, a utječe i na karitativni rad. Naših projekata je bilo preko stotinu.

Ono što je meni u ovih pet godina ostalo najupečatljivije je Socijalno-edukativni centar (SEC) koji je nekad bio dio naše biskupije, sada je dio Banjalučke biskupije. Centar ima edukaciju osoba u raznim zvanjima.

Prisjetimo se poplava prije nekoliko godina u središnjoj Bosni, Posavini i istočnoj Bosni. Veliku ulogu je tada imao Caritas BIH.

Tu su, dakako, i razni projekti koje raspiše Europska unija. No, ono što mi želimo u Caritasu BIH i biskupijskim Caritasima jest voditi skrb o bolesnima i starima. Nažalost, za ovo Europska unija nema sluha. Jedno su želje, a stvarnost je drugačija.

Ono što je isto tako bitno, a što ne nazivam projektom nego akcijom, jest „Tjedan solidarnosti”. To je solidarnost Katoličke Crkve u RH, bolje rečeno solidarnost sunarodnjaka u RH i tu akciju dogovorili su biskupi Biskupskih konferencija u RH i BIH. Taj „Tjedan solidarnosti” ima veću snagu od prikupljenih sredstava. Netko misli na nas, na ljude i Crkvu u BIH.

A što će biti sutra? Ne znam. Naši djelatnici traže projekte, nalaze projekte, pišu projekte i onda se kandidiramo. U Caritasu BIH živimo uglavnom od projekata. Nešto sitno dobijemo i od nekih akcija i radionica. Sve ostalo je zapravo plod vlastitoga rada, pameti i zauzetosti.

Spomenuli ste projekte i izazove s kojima ste se dosad suočavali. A kakvi su izazovi pred vama? Kako gledate na budućnost?

Ovako bih rekao: „U nadi protiv svake nade povjerova Abraham i krenu na put u beznađe.” Dakle, snagom vlastite vjere, vjere u Isusa Krista vjerujem da će Caritas Bosne i Hercegovine ostvariti svoje poslanje u životu Crkve u BIH, ali i svoje poslanje u suodgovornosti s drugima.

Zadnjih godina osjećamo sve veće vapaje iz cijele regije da u radu budemo lideri kako bismo pomogli i drugima i tako ostvarili svoje poslanje. Mi smo kao katolici manjina, ali snagom svoga karitativnog djelovanja smo, mogu slobodno reći, većina u dobru. Zato su u nas uprte brojne oči da ostvarimo svoje poslanje.

Za nas je najveći kompliment da imamo menadžment standarde. Oni su gori od svih državnih revizija. Krajem prošle godine bila je revizija za menadžment standarde iz Caritasa Internationalisa. Naša ocjena bila je 4,4 ili 4,5. Jedina slabost je bila što nismo imali pravilnik za zaštitu prirode. Dobili smo kompliment da su nam financije primjer za cijelu Europu. To je za nas najveći kompliment. Transparentnost i čist obraz.

Imate li poruku za vjernike u Hrvatskoj za „Tjedan solidarnosti”?

Svim vjernicima i dobročiniteljima u Hrvatskoj poručujem da budu sretni jer su dio Crkve i dio Europe. Kad pratimo hrvatske medije često je toliko sivila i nezadovoljstva i prikazuje se ono što je negativno i stvara deprimirajuće okruženje. Budite hrabri i gledajte budućnost svijetlo i radosno. Imajte srca i duše za brata i čovjeka u nevolji, kao što je cijeli svijet imao i prije ovih vremena i za RH i za BIH. Nemojte nas ostaviti same, mi smo dio hrvatskog korpusa, ali u drugoj državi. Vjerujemo da uz vašu molitvenu i logističku potporu, svi ćemo ostati i opstati na svojim ognjištima.