Nakon krvave bitke kod Solferina, Ženevljanin Henry Dunant (1828.-1910.) poduzeo je prve korake u zaštiti ljudi tijekom oružanih sukoba, a rezultat napora bilo je osnivanje Međunarodnog odbora Crvenog križa (ICRC). Naknadne međunarodne konferencije dovele su do raznih sporazuma o reguliranju ratova i zaštiti žrtava, ali tek je tragedija Drugog svjetskog rata uvjerila države da moraju uložiti veće napore. Dana 12. kolovoza prije sedamdeset i pet godina, međunarodna konferencija održana u Ženevi razradila je četiri konvencije iz 1949., a dovršene su u sljedećim desetljećima s tri dodatna protokola 1977. i 2005. godine. Danas su četiri ženevske konvencije međunarodno ratificirane i, zajedno s dodatnim Protokolima, čine sastavni dio međunarodnog običajnog prava koji vrijedi za sve države i strane u sukobu. U tako teškom povijesnom trenutku, željeli smo ovu obljetnicu obilježiti s Manuelom Leimgruber, švicarskom veleposlanicom pri Svetoj Stolici.

Koji su glavni rezultati postignuti uvođenjem Konvencija nakon Drugog svjetskog rata?

Međunarodno humanitarno pravo dio je DNK Švicarske. Prva “Ženevska konvencija” sastavljena je 1864. godine, prije točno 160 godina, na poziv švicarske vlade. Nakon toga, Švicarska je bila ta koja je sazvala sve diplomatske konferencije na kojima su sastavljene Ženevske konvencije i tri dodatna Protokola. Četiri konvencije usvojene su prije 75 godina i ratificirale su ih sve države. Švicarska je njihova čuvarica, baš kao što čuva i tri dodatna protokola, dva iz 1977. i jedan iz 2005. godine.

Krajem 1940-ih, nakon šoka Drugog svjetskog rata, raširena je svijest da se takva tragedija više nikada ne smije ponoviti. Godine 1945. međunarodna zajednica usvojila je Povelju Ujedinjenih naroda koja kodificira zabranu uporabe nasilja, s ciljem sprječavanja budućih ratova. U slučaju da dođe do oružanog sukoba, države usvajanjem Ženevskih konvencija uspostavljaju jasna i dodatna ograničenja za strane uključene u sukob. Zajedno s Dodatnim protokolima, oni tako daju minimalne standarde za “humaniziranje” oružanih sukoba. Osnovna ideja je da se, u slučaju oružanog sukoba, mora oslabiti samo “vojni” protivnik. Ljudi koji ne sudjeluju u sukobu (primjerice civilno stanovništvo i medicinsko osoblje) ili koji u njemu više ne mogu sudjelovati (ranjenici, bolesnici ili zarobljenici), kao i okolno okruženje, moraju uživati ​​maksimalnu moguću zaštitu.

Povelja Ujedinjenih naroda i četiri Ženevske konvencije univerzalno su primjenjive i sve države obvezuju se poštivati ​​njihove odredbe. Ovo je izuzetna činjenica. Ova pravila odražavaju globalno priznate vrijednosti i predstavljaju smjernice za odluke koje donosi Vijeće sigurnosti UN-a. Zahvaljujući Ženevskim konvencijama, spašeni su nebrojeni životi, obitelji su ponovno ujedinjene, a ratni zarobljenici oslobođeni u stotinama oružanih sukoba diljem svijeta.

Međutim, nedvojbeno je da je još uvijek previše kršenja međunarodnog humanitarnog prava…

Najveći izazov za međunarodno humanitarno pravo ostaje njegova provedba i poštivanje. U tom smislu države imaju središnju ulogu, ne samo u primjeni, već i u prevenciji (širenju znanja o međunarodnom humanitarnom pravu) i procesuiranju kad se to pravo krši. To zahtijeva kontinuirane napore, čak i u vrijeme mira. Međunarodno humanitarno pravo treba biti politički prioritet za sve države. Nacionalni pravni okvir mora odražavati provedbu međunarodnog humanitarnog prava, na primjer u obuci oružanih snaga i sankcioniranju kršenja.

Ova 75. obljetnica Ženevskih konvencija mogla bi biti prilika za provedbu konkretnih mjera koje mogu dodatno ojačati i konsolidirati kulturu poštivanja međunarodnog humanitarnog prava. Nadalje, ova bi obljetnica mogla predstavljati idealan trenutak za države, koje to još nisu učinile, da ratificiraju Dodatne protokole Ženevskih konvencija.

Ideja “rata” koja je bila na snazi ​​1949. godine doživjela je značajne promjene u posljednjim desetljećima. Gorući problem je, primjerice, primjena umjetne inteligencije u ratnom sektoru…

Nove tehnologije koje se koriste u oružanim sukobima, poput umjetne inteligencije, mogu predstavljati izazove, ali i prilike za međunarodno humanitarno pravo. Na primjer, kako se situacija u kojoj stroj donosi odluku umjesto čovjeka može vrednovati u slučaju sukoba? Kako bi rasvijetlili ta i druga pitanja, švicarska veleposlanstva pri Svetoj Stolici i u Italiji, zajedno s Papinskim sveučilištem Gregoriana, organizirat će u studenome konferenciju u Rimu na kojoj će sudjelovati različiti međunarodni stručnjaci.

Za Švicarsku je međunarodno humanitarno pravo prioritet vanjske politike. Švicarska je u tom smislu angažirana na mnogim međunarodnim forumima; trenutno je nestalna članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda.

Drugi veliki suvremeni izazov je međunarodni terorizam. Kako se međunarodno humanitarno pravo odnosi prema nedržavnim oružanim skupinama?

Iako su sukobi među državama stvarnost i unutar Europe, promatramo razne nedržavne naoružane skupine koje sudjeluju u raznim sukobima. Uzimajući kao primjer Afriku, možemo vidjeti kako privatne vojne i zaštitarske tvrtke igraju aktivnu ulogu u različitim kontekstima. Važno je zapamtiti da se Ženevske konvencije i drugi dodatni Protokoli primjenjuju i na oružane sukobe koji nemaju međunarodni karakter. Članak 3., zajednički za sve četiri Ženevske konvencije, uključuje različite odredbe kao minimalne zahtjeve za takve sukobe. To znači da ih moraju poštivati ​​i ugovorne strane i sudjelujuće nedržavne oružane skupine.

Tijekom posljednjih 75 godina opseg međunarodnog humanitarnog prava dodatno je razjašnjen. Na primjer, 2008. godine na inicijativu Švicarske i Međunarodnog odbora Crvenog križa izrađen je tzv. “Montreux dokument”. Sadrži pregled međunarodnih obveza prema međunarodnom humanitarnom pravu i ljudskim pravima koja se primjenjuju u odnosu na oružane sukobe, kao i na uključenost privatnih vojnih i zaštitarskih tvrtki. To se uglavnom odnosi na obveze država na čijem teritoriju se odvija oružani sukob ili država koje su angažirale ili poslale takve tvrtke. To pokazuje da nedržavni akteri nisu u pravnom vakuumu. Ne samo da uključene države imaju obveze prema međunarodnom humanitarnom pravu, već i počinitelji ratnih zločina također imaju pojedinačne obveze.

Primjena međunarodnog humanitarnog prava na različite sudionike također se odražava u terminologiji: međunarodno humanitarno pravo obično se odnosi na “oružane sukobe”, a ne na “rat”, koji se često shvaća kao sukob između država. Međunarodno pravo nije definiralo pojam “terorizma”. Međutim, međunarodno javno pravo, ljudska prava i međunarodno humanitarno pravo zabranjuju aktivnosti koje karakteriziraju terorizam. Na primjer, međunarodno humanitarno pravo zabranjuje napade na civilno stanovništvo ili civilne objekte, kao i neselektivne napade ili uzimanje talaca, kako u međunarodnim tako i u nemeđunarodnim oružanim sukobima. Nadalje, izričito zabranjuje prijetnju i primjenu nasilja u svrhu širenja terora i straha među civilnim stanovništvom.

Može li odgovor na terorizam, čak i kad je politički organiziran, kada krši Konvencije, primjerice sustavnom otmicom civila, zauzvrat opravdati nepoštivanje Konvencija?

Cilj međunarodnog humanitarnog prava prvenstveno je izbjeći ili ublažiti patnju ljudi koji su žrtve oružanih sukoba. To je pitanje prava u oružanim sukobima ili ius in bello. Primjenjuje se u svakom slučaju, bez obzira na ponašanje druge strane u sukobu. To znači da ne postoji pravni temelj koji opravdava kršenje međunarodnog humanitarnog prava. To je u suprotnosti s pitanjem je li prijetnja ili uporaba vojne sile opravdana ili ne. U tim slučajevima govorimo o pravu na rat ili ius ad bellum. Takva opravdanja sadržana su u Povelji Ujedinjenih naroda, poput prava na samoobranu.

Međutim, tijekom vođenja bilo kojeg rata vrijede načela razlikovanja, proporcionalnosti i opreza. Strane u oružanom sukobu uvijek su dužne osigurati poštedu civila i civilnih objekata, kao i poduzeti posebne mjere predostrožnosti.

Danas, čak i u europskim scenarijima poput Ukrajine, svjedočimo bombardiranju civilnih ciljeva poput škola i bolnica. Međunarodno humanitarno pravo svakodnevno se narušava ovim činovima nasilja. Jesmo li bespomoćni?

Niti jedna država, niti jedan pojedinac nije ravnodušan prema kršenju međunarodnog humanitarnog prava. To pokazuju, primjerice, pokušaji opravdavanja navodnih povreda. U slučaju Ženevskih konvencija, kao i Povelje Ujedinjenih naroda, riječ je o univerzalnoj kodifikaciji: ratificirale su ih sve države. Ovo zajedničko razumijevanje olakšava primjenu i provedbu međunarodnog humanitarnog prava, ali očito ne može isključiti moguća kršenja. Međutim, postoje različiti načini za provedbu ili poštovanje međunarodnog humanitarnog prava. Oni se kreću od preventivnih mjera i mjera potpore do represivnih mjera u slučaju kršenja međunarodnog humanitarnog prava.

Koje su preventivne mjere?

Poznavanje međunarodnog humanitarnog prava temeljni je uvjet za njegovo poštivanje. Prema Ženevskim konvencijama i njihovim dodatnim Protokolima, sve su države dužne širiti načela međunarodnog humanitarnog prava, kako vojnom osoblju tako i civilima. Cilj je da cjelokupno stanovništvo stekne osnovna znanja o međunarodnom humanitarnom pravu i da bude svjesno da ni konfliktna situacija nije situacija izvan zakona. Obuka vojnog osoblja i civila u međunarodnom pravu već se primjenjuje u miru i stoga ima preventivnu prirodu. Nacionalna društva Crvenog križa i Crvenog polumjeseca  igraju temeljnu ulogu u širenju sadržaja međunarodnog humanitarnog prava: ona podupiru države u njihovim zadaćama, ali djeluju i na vlastitu inicijativu. Prema Statutu Pokreta, širenje znanja o međunarodnom humanitarnom pravu jedna je od njegovih glavnih zadaća.

Također, Ženevske konvencije osiguravaju mehanizme za promicanje ili praćenje poštivanja međunarodnog humanitarnog prava u sukobima, kao što su “zaštitne ovlasti”. Međutim, ti su se mehanizmi rijetko primjenjivali. Međunarodni odbor Crvenog križa često djeluje kao de facto sila zaštitnica. Međunarodni odbor Crvenog križa djeluje s obje strane bojišnice i obavlja brojne zadaće, poput posjeta ili posredovanja za oslobađanje ratnih zarobljenika. Nadalje, redovito povjerljivo razgovara o navodnim kršenjima međunarodnog humanitarnog prava sa stranama u sukobu.

A represivne mjere? Kako se sankcionira kršenje međunarodnog humanitarnog prava?

Eventualni prekršaji mogu se sankcionirati samo ako su adekvatno dokumentirani. Međunarodno humanitarno pravo obvezuje države da istražuju i kazneno gone ratne zločince. Ako država to ne može ili odbija učiniti, međunarodna zajednica mora osigurati da počinitelji ne prođu nekažnjeno. U tu je svrhu međunarodna zajednica Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu osigurala potrebnu ekspertizu za kaznene istrage i kazneni progon. Nadalje, međunarodna zajednica može osnivati ​​takozvane ad hoc sudove, poput onih za bivšu Jugoslaviju ili Ruandu. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda također ima na raspolaganju širok raspon mogućih mjera za sprječavanje i istraživanje mogućih kršenja međunarodnog humanitarnog prava.

U slučaju kršenja međunarodnog humanitarnog prava, individualna odgovornost, kao i odgovornost države, ima odvraćajući učinak. Čak bi i prijetnja narušavanjem ugleda na političkoj razini mogla potaknuti sukobljene strane da umjerenije djeluju.