Iskustvo župa koje su povjerene časnim sestrama
Redovnica Marija Antonija Azcune, koordinatorica biskupskog vikarijata za redovnice u nadbiskupiji Sao Sebastiano u Rio de Janeiru, nastupila je ovim prilogom u Tiskovnom uredu Svete Stolice, na tiskovnoj konferenciji 13. studenoga 1997, prilikom predstavljanja Naputka o nekim pitanjima suradnje vjernika – laika u svećeničkom služenju.
Iskustvo koje imam povlasticu prikazati, s vedrom jednostavnošću, providnosno je i zahtijeva dublje razmišljanje o specifičnim nadležnostima laika i svećenika, te njihovo uzajamno dopunjavanje. Pothvat o kojem ću govoriti, uvodi u konkretno iskustvo razvijanja nove svijesti u Crkvi.
1. Povijest jednoga iskustva
Prvi poticaj u natalskoj nadbiskupiji, u sjeveroistočnom Brazilu, trebao je prije svega biti žurni odgovor na teški manjak svećenika. Tako, s izričitim dopuštenjem koje je tada mladi biskup mons. Eugenio de Araujo Sales, sadašnji kardinal u Rio de Janeiru, dobio od pape Pavla VI, dvije su župe povjerene dvjema redovničkim zajednicama (svaka s po tri sestre).
Taj je pothvat bio u skladu s II. vatikanskim koncilom, u radu kojega je Crkva istaknula svoju svijest glede “općeg svećeništva” svih krštenih. Istodobno, iskustvo Natala očitovalo je specifičnu vrijednost žene u vjerskom odgoju i obrazovanju unutar crkvene zajednice.
Od 1965. isto se iskustvo ponovilo u više od 10 župa u gradu Salvadoru, Bahia. Uvijek isti biskup, poslije kardinal u Rio de Janeiru, proveo je u djelo taj pothvat 1972. Danas ima 18 sestarskih zajednica koje su odgovorne za župe. Očito, zajamčena je nazočnost župnika nedjeljom, po naputku kanona 517,2.
2. Tri uvjeta za uspjeh tog iskustva
Osim naravne sposobnosti za taj zajednički napor evangelizacije i velikodušne raspoloživosti, potrebna su tri uvjeta, o kojima ovisi uspjeh toga poslanja.
1) Poslanje od strane vrhovne glavarice kongregacije. Biskup (u našem slučaju kardinal) nikada ne potpisuje ugovor niti s pojedinom redovnicom niti sa skupinom, nego uvijek i isključivo s vrhovnom glavaricom koja predstavlja kongregaciju. Tako se u tom “avangardnom” poslanju, redovnice osjećaju poduprte solidarnošću redovničkog sestrinstva, svojstvenog zavjetovanom životu.
2) Biskup je onaj koji podjeljuje poslanje. Zajedništvo s biskupom, srcem i djelom, (ne samo s nedjeljnim župnikom ili drugim svećenikom) jamči da se rad ostvaruje uime Crkve. Stoga je to zajedništvo s biskupom bitno.
3) Vjernost i poslušnost Papinu učiteljstvu tajna su pastoralnog uspjeha. Crkva je mnogostruka u svojim oblicima, ali jedinstvena u svojoj pravoj biti kao Zaručnica Riječi Božje. Petrova osoba i zadaća stvarni su i djelotvorni znaci tog jedinstva i te pune samobitnosti Crkve.
Iskustva u kojima nedostaje samo jedna od tih spomenutih sastojnica, pokazuju se kao stanputice i gube se u ideologiziranju, osim toga razdjeljuju narod Božji, otvrđuju srca (također i samih sestara) te se opaža sve veći gubitak crkvenoga značaja. Bavljenje politikom bez odgovarajućeg naviještanja Evanđelja, izvor je trpljenja za kongregacije, biskupije, redovnice i vjernike.
3. Konkretni primjer
Za zaključak, navela bih rad jedne župe, što se može primijeniti na ostale.
U prosincu 1988. kardinal nadbiskup povjerio je jednoj sestarskoj zajednici župu u naselju, gdje su već bile bojažljivo pokušane neke pastoralne djelatnosti.
Sestre su naumile uvesti vjernike djelima živjeti, produbljivati i izraziti svoju vjeru.
Godine 1990. započele su “pučke misije”, na koje je kardinal pozvao cijelu nadbiskupiju. Sestre su pripravile 138 misionara laika i s njima pohodile, obitelj po obitelj, cijelu župu, da upoznaju njezinu stvarnost. Zajednica se učvršćivala i kapelica za bogoslužje postala je premalena. Euharistijsko klanjanje započelo je te iste godine, svakog četvrtka od 18 do 20 sati, a godinu dana poslije produžilo se od 8 do 20 sati! To je znakovito!
Pokazalo se potrebnim izgraditi dostojnu i prostranu crkvu. Tako je g. 1992. bio položen prvi kamen i, za manje od dvije godine, uz pomoć međunarodnih tijela – “Propaganda vjere”, “Adveniat” i drugih – te u izravnoj suradnji sa župnom zajednicom (stolari, zidari, kovači, itd.) završilo je podizanje zdanja koje je kardinal nadbiskup svečano posvetio.
Istodobno se nastavilo s izgradnjom dvorana i salona za različite evangelizatorske i društvene djelatnosti. Navodim neke od različitih postojećih djelatnosti:
– pastoralno vijeće
– 22 biblijska kružoka
– 37 skupina za danonoćno euharistijsko klanjanje
– priprava za prvu pričest
– kateheze na različitim razinama
– obiteljske skupine, itd.
Društvene i poticajne djelatnosti bile su povjerene sestrama, u suradnji s mnogim laicima. Župnik, na kraju svakog tjedna, skrbio je za podjeljivanje sakramenata pomirenja i euharistije, pohode bolesnicima, itd.
I eto jedne od najutješnijih stvarnosti: počela su cvasti zvanja! Pet mladića je u biskupijskom sjemeništu i tri djevojke u novicijatu. Taj rad prepoznavanja zvanja započele su i prate sestre, koje nikada nisu umanjile svoj posvećeni identitet i žive ozbiljno zauzete s laicima, ali kao prave pravcate redovnice.
Daleko od toga da bi to bilo samo u skrajnjoj nuždi, iskustvo je pokazalo velike mogućnosti laika, i u našem slučaju, redovnica. Istodobno, riječ je o iskustvu koje se uklapa u širi sklop dinamičnog i sudioničkog poimanja Crkve.
S velikom nadom i radošću spremne smo prihvatiti “Naputak o nekim pitanjima suradnje vjernika laika u službi svećenika”, što ga zajedno izdaje više ureda Svete Stolice. Naputak koji se pokazuje doista pozitivan, koji promiče zajedništvo, bez sumnje će nam donijeti nova svjetla i poticaje za obogaćenje i ispravljanje dosadašnjih iskustava koje treba ostvarivati u sklopu pokretljive i izvorne crkvenosti.