Prije nešto više od godinu dana papa Franjo poklonio je svim članovima Rimske kurije knjigu „Convertire Peter Pan. Il destino della fede nella società dell’eterna giovinezza“ („Obratiti Petra Pana. Sudbina vjere u društvu vječne mladosti“), autora Armanda Mattea. Sada ovaj talijanski teolog i tajnik Dikasterija za nauk vjere u novoobjavljenoj knjizi „Franjina opcija. Za novu imaginaciju budućeg kršćanstva“ piše o kršćanstvu koje njeguje praksu i snove o bratstvu, koje zna živjeti na periferijama i biti u zajedništvu s onima koji u njima žive, o kršćanstvu koje osuđuje ekonomski i društveni sustav koji nam uzima novac i dušu, o kršćanstvu koje se vraća milosrdnom Isusovu pogledu, a to zahtijeva hrabrost, ljubav prema evanđelju i prema čovječanstvu.

U nastavku je prijevod odlomka iz novoobjavljene knjige koji donose talijanske novine Avvenire.

Deset godina od dolaska pape Franje, piscu se učinilo prikladnim na jednostavan način ponovno istaknuti ono što u njegovim očima predstavlja glavnu crtu učiteljstva pape Franje te pozvati svoju braću i sestre u vjeri na trenutak istinskog razlučivanja i na istinsko djelovanje. Za papu Franju, istina, drama sadašnje Crkve – uglavnom na Zapadu, ali s uzrocima i posljedicama koje nadilaze njezine puke kulturne i političke granice – jest to što više ne prenosimo vjeru i ne stvaramo nove kršćane i kršćanke. Prekid u generacijskom prijenosu vjere pravi je čvor oko kojeg on okuplja sveti Božji narod: promjena epohe i kraj ere kršćanskog svijeta (cristianità) jednostavno su učinili neučinkovitima stare prakse inicijacije naših potomaka u vjeru. Stoga je potrebna radikalna promjena pastoralnog mentaliteta, a još je više potrebna nova imaginacija budućeg kršćanstva.

U perspektivi izvršenja ove dvostruke zadaće, Bergoglio nam je od početka svoga pontifikata davao stil radost Evanđelja i veliku temu prijateljstva koju Isus predlaže svima. Potom je ovu drugu temu provodio u logici obnovljenog sna o sveopćem bratstvu, koje može iskupiti našu ljudsku egzistenciju od užasnog procesa komercijalizacije, kojeg napredni kapitalizam provodi s vrlo preciznim cinizmom koji nas može tek ostaviti zadivljenima, očito nesvjesnima tako mnogo ranjenih i mrtvih koje on ostavlja na terenu gdje agresivno napreduje.

A upravo se u ovaj svijet vjernici trebaju vratiti s hrabrošću i entuzijazmom kako bi unijeli pogled milosrđa i izabiranja Isusa koji je u ishodištu njihove vjere i kojemu se uvijek moraju vraćati da njeguju tu vjeru. Ovo je veliki poziv koji nam je od pape Franje dolazio svakog dana, svakog mjeseca, svake godine, u ovih deset godina: da taj pogled milosrđa pođe cijelim svijetom, dopre do svakog kutka čovječanstva, dotakne i liječi ranjene živote, probudi savjesti i usnula srca, da obrati srca onih koji u svojim rukama drže financijsku i političku sudbinu društva, da stane na kraj globalizaciji ravnodušnosti, da uspostavi integralnu ljudsku ekologiju, da konačno vrati srca očeva njihovoj djeci.

Zato je bitno pobrinuti se za konkretnu plodnost Crkve: uvijek su nam potrebni muškarci i žene koji žive istinsku evanđeosku strast davanja svijetu ljudskog lica – lica sazdanog od dostojanstva za sve, pravde za sve, bratstva sa svima, mira na nebu i na zemlji […].

Ne predati se zlu strahu

Emocija straha predstavlja veliki resurs za ljudsko biće. Zapravo, budući da čovjek nema kompletan instinktivni pribor, on se mora osloniti na izravno iskustvo kako bi upoznao svijet i ono što je prisutno u svijetu. Polako prelazi u ambijent svijeta u kojemu se može osloniti na uhodane ritmove, na već provjerene radnje, na učinkovite referentne točke i vrlo realne prognoze. Ono što se potom događa možemo nazvati nekom vrstom „pripitomljavanja“ svijeta ili preobrazbom svijeta u nastanjivi dom za čovjeka […]. Uz ovaj, da tako kažemo, dobar i izrazito vitalan oblik straha, postoji i onaj koji definiramo kao zao strah. Ovdje se misli na situaciju onih koji se, naposljetku, boje samoga straha: to jest, boje se suočiti se s nečim nepoznatim, bez presedana, o čemu još nisu razmišljali ili s onim što još nisu doživjeli, što bi moglo uzrokovati duboku promjenu u nečijim životnim uvjetima.

U tom slučaju, čovjek reagira na ovaj zao strah pokušavajući ostati unutar puta koji je već poznat i iskušan od pamtivijeka. Zao strah čini čovjeka taocem i zarobljenikom vlastite prošlosti, a time i samoga sebe. Ovdje mi se čini da mogu reći da bi jedna od prepreka, koja kod mnogih vjernika može suzdržati želju da se odazovu pozivu pape Franje na žurnu promjenu crkvenog i pastoralnog mentaliteta, mogla biti upravo opisani zao strah. To je strah od novog, od rizika, od iskoraka izvan shema koje su već poznate i korištene milijune puta, od preuzimanja inicijative, od davanja života novom načinu postojanja i djelovanja kao vjernika u ovoj promjeni epoha […].

Ne prepustiti se ogorčenosti

Danas se Crkva – osobito na Zapadu – nalazi u situaciji djelomične marginalizacije u odnosu na konkretan život mnogih pojedinaca. Nitko ne smatra da bi od nje trebao dobiti ikakvo ovlaštenje za korištenje svoje slobode, niti apsolutno vjeruje da je biti vjernik neophodno za ispunjen život. Jedina utočišta koja se danas traže su porezne oaze ili one do kojih se može doći preko droge. Njezina sjemeništa su prazna, njezini konvikti prazni, njezini samostani prazni, njezine bogomolje prazne ili tek poluprazne, sakramenti koje ona toliko puta udjeljuje više su prilika za obiteljsko slavlje nego za stvarni rast u kršćanskom iskustvu, sami pokreti – njezino proljeće – počinju gubiti privlačnost za nove generacije, a nogomet je već gotovo jedina religija za koju je čovjek spreman dati i život.

Ne treba prešutjeti ni činjenicu da u kolektivnom sjećanju nije preživjela praktički nijedna od onih drevnih riječi koje su stoljećima ljudskoj duši ukazivale koordinate u kojima se nalaze visine i dubine svake male i velike egzistencije: riječi kao što su žrtva, dar, iskupljenje, grijeh, okajanje, otkupljenje po križu, oproštenje krivnje, eshatološko iščekivanje, paruzija, konačni sud, raj, pakao, čistilište i konačno spasenje. Naposljetku, da ne spominjemo stalnu diskreditaciju koju mediji čine prema svećenstvu, biskupima i Papi nakon strašne pošasti seksualnog i svakog drugog zlostavljanja. Malobrojni vjernici tako se gotovo na svakom koraku moraju ispričavati što su i dalje takvi. Tako je prirodno da u srcima nemalog broja vjernika prebiva stanovita ogorčenost pred svijetom koji je u trenu u potpunosti okrenuo leđa kršćanstvu.

Pa ipak, treba pošteno priznati istinitost onoga što papa Franjo govori o ogorčenosti, njezinoj mračnoj snazi, njezinom brzom spuštanju prema obalama pesimizma i tuge, a koja nas na kraju vodi prema pozicijama koje više nemaju ništa kršćansko u sebi. Zato se nemojmo prepustiti ogorčenju. Učinimo radije svoj pogled „pronicljivim pogledom“, koji nas – ponavlja papa Franjo – „iako nam omogućuje uvidjeti poteškoće koje imamo u prenošenju radosti vjere, istodobno potiče da ponovno otkrijemo novu strast za evangelizacijom, da tražimo nove jezike, mijenjamo neke pastoralne prioritete, da idemo na ono bitno“. Stoga ostavimo po strani pitanje kulturne ili materijalne dosljednosti i relevantnosti Crkve te napravimo mjesta želji za Crkvom koja se sve više percipira kao prostor za svakoga koji je dostupan za susret s Isusom i iskustvo radosti vjere.

Ne predati se natražnjaštvu

Posljednja prepreka prihvaćanju Franjine opcije dolazi od treće kušnje kojoj su današnji vjernici, prema riječima pape Franje, podvrgnuti: kušnje natražnjaštva […]. U ovoj promjeni epohe, kada se od Gospodinovih učenica i učenika traži da poduzmu neizostavan rad imaginacije novog budućeg kršćanstva i pastoralnog obraćenja, kako bi se osigurao napredak tradicije Gospodinove poruke muškarcima i ženama ovoga vremena, iskušenje natražnjaštva ponovno se pojavljuje s obećanjem jednostavnog rješenja složenog problema: a po tome rješenje nije promijeniti se, nego ustrajati u onom sustavu prenošenja Gospodinove poruke koji je do sada funkcionirao. Na taj način, međutim, – podsjetio je papa Franjo Međunarodnu teološku komisiju 24. studenog 2022. – tradicija jednostavno umire […]. Ne možemo se dakle prepustiti natražnjaštvu. To predstavlja, pravno i stvarno, istinsku izdaju poslanja Crkve. Tradicija ili raste ili umire. Danas je vrijeme da učinimo da ona ponovno raste. Od nas to traži dobro Crkve. Od nas to traži dobro svijeta. Od nas to traži papa Franjo.

Mons. Armando Matteo, tajnik Dikasterija za nauk vjere