Prvi je izlagao izv. prof. dr. sc. Darko Vitek o temi „Slavonija i Srijem – povijest koja spaja“. Govorio je o pojmu nacionalnih narativa – pričama o prošlosti čiji sadržaj donosi najvažnije povijesne događaje i trenutke te usmjerava nova istraživanja i saznanja o prošlosti. Nastanak hrvatskog nacionalnog povijesnog narativa trebamo tražiti u 19. stoljeću, kada se dugogodišnja historiografska istraživanja povjesničara i domoljuba uobličuju u djelo Tadije Smičiklasa iz 1879., odnosno 1882., Poviest hrvatska, prvu sintezu nacionalne povijesti, rekao je, nastavljajući kako važnu ulogu u hrvatskom povijesnom narativu ima i povijest Srijema i Slavonije. Premda to područje nije u potpunosti dijelilo društvenu, kulturnu, a poglavito političku povijest s preostalim dijelovima Hrvatske, duboko je ugrađeno u povijesni identitet hrvatskog naroda i državnosti. U hrvatskoj historiografiji gotovo da postoji suglasje o pripadnosti povijesti Slavonije i Srijema nacionalnom hrvatskom narativu, tako da je posve opravdano postaviti pitanje o sadržaju, strukturi i ulozi povijesti Srijema i Slavonije u hrvatskoj nacionalnoj povijesti. U tom smislu, izlagač je govorio o sadržaju i formalnom obliku izgradnje povijesnog narativa Srijema i Slavonije u metodološkom okviru židovskog društvenog teoretičara Eviatara Zerubavela.

Dr. sc. Stanko Andrić, znanstveni savjetnik, izlagao je o temi „Bosanska (Đakovačka) i Srijemska biskupija u srednjem vijeku: sličnosti, razlike i međusobne veze“ te je u glavnim crtama dao usporedni pregled povijesti dviju južnih pograničnih biskupija ugarske crkvene pokrajine u srednjem vijeku – Bosanske (Đakovačke) i Srijemske, primarno s gledišta sličnosti njihova statusa i njihovih međusobnih veza. Te su biskupije, sa sjedištima u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu (u njegovoj glavnoj sastavnici Ugarskoj), bile nominalno nadležne za zemlje u njegovu neposrednom južnom susjedstvu, Bosni i Mačvi. Po tome su jedna drugoj bile susjedne. Stvarna je djelotvornost vlasti njihovih biskupa u tim krajevima bila vrlo ograničena. Obje su biskupije bile podređene kaločko-bačkom nadbiskupu. Premda su bile ekonomski neizdašne, njihovi biskupi imali su u državnom ustroju status i ugled prelata kao i ostali ugarski biskupi. Službu biskupa u njima obnašali su često razmjerno istaknuti domaći i strani pojedinci, a neki od njih našli su se, tijekom svoje prelatske karijere, na čelu i jedne i druge biskupije.

O temi „Doseljavanje i prisutnost pravoslavnog življa u Slavoniji i Srijemu“ potom je izlagao dr. sc. Robert Skenderović, znanstveni savjetnik. Kada danas govorimo o toj temi, važno je odgovoriti na nekoliko pitanja, rekao je izlagač. Prvo, na pitanje vremena i pravca doseljavanja pravoslavaca u Slavoniju i Srijem. Drugo, na pitanje pristupa, analize i pokušaja kategoriziranja etničke pripadnosti tih pravoslavaca. Treće, na pitanje vjerskih prelazaka i vjerskog sinkretizma, što znatno utječe na prva dva pitanja. U utvrđivanju osnovnih činjenica povijesni izvori često ostavljaju otvorene nedoumice. Katoličko i pravoslavno stanovništvo Slavonije i Srijema u navedenom razdoblju nazivano je raznim imenima. Pravoslavci su u vjerskom pogledu najviše nazivani šizmaticima. Etnički su najviše nazivani Vlasima, mada se to ime može tumačiti i kao oznaka socijalne (staleške) kategorije. Nazivani su i Racima, ali su tako nazivani i katolički starosjedioci što otvara pitanje etničke složenosti pravoslavnog stanovništva. Brojna izvješća donose podatke o vjerskoj neukosti katoličkog stanovništva, uzrokovanoj teškim općim prilikama, osmanskim nasiljem i nedostatkom svećenika. To je u nekim krajevima, naročito u Srijemu, dovelo i do prelaska katolika na pravoslavnu vjeru. Vjerska je neukost bila prisutna i među pravoslavnim stanovništvom, o čemu je svjedočio i Bartol Kašić prilikom svojeg putovanja po Srijemu i Slavoniji. U cjelini, može se reći da je neukost dovodila i do brojnih pojava vjerskog sinkretizma te se u tom smislu pojmove „šizma“ i „šizmatici“. ne može jednodimenzionalno shvatiti.

Dr. sc. Dražen Kušen izlagao je o temi „Srijem u političkim i gospodarskim strukturama Hrvatske od sredine 18. do sredine 20. stoljeća“. Podsjetio je na događaje koji su doveli da cijeli Srijem bude vraćen u društveni, politički i vjerski kontekst iz kojega je istrgnut osmanlijskim osvajanjima, namjere rimskog kneza Livija Odescalchija da upravno-politički ustroji Srijem izvan političkog konteksta hrvatskih staleža i banske vlasti, u čemu nije uspio. Nova povijesna prekretnica nastupa razvojačenjem 1873., a potom i ukidanjem Vojne granice 1881., kada je Srijemskoj županiji pripojeno i dotadašnje područje 66. i 68. pukovnije, čime je taj dio Srijema podvrgnut vlasti hrvatskoga bana. Spomenuo je prometnu i gospodarsku povezanost Srijema s drugim krajevima Hrvatske koja je jačala izgradnjom prometnica, a osobito osnivanjem i djelovanjem Trgovačke i obrtničke komore u Osijeku od 1853. godine nadalje. Godine 1918. u monarhističkoj južnoslavenskoj državnoj zajednici započinje formalno dijeljenje i odcjepljivanje Srijema od matičnih hrvatskih upravnih i političkih tijela. Za vrijeme II. svjetskog rata Srijem je bio u sastavu NDH, a krajem rata cijeli Srijem postao je Srijemska fronta. Nakon rata veći dio Srijema ušao u sastav Autonomne pokrajine Vojvodine (SR Srbije), a tek manji dio ostao u sastavu SR Hrvatske.

Poslijepodnevni dio skupa započeo je izlaganjem izv. prof. dr. sc. Vladimira Dugalića „Crkveno-političke i kulturno-obrazovne poveznice Slavonije, Baranje i Srijema“. Duga i zajednička povijesna pripadnost Habsburškoj Monarhiji (1527.-1918.), uspostava crkvene organizacija nakon otomanske okupacije te pripadnost provinciji Bosne Srebrene, utjecalo je na stvaranje snažnih poveznica između krajeva koji graniče s današnjom Slavonijom, stvarajući jedinstven prostor u crkveno-političkom, kulturno-obrazovnom i duhovno-vjerskom smislu. Pojam Slavonije nadilazi stoga današnji geografski pojam, jer je tijekom povijesti obuhvaćao hrvatski narod u Srijemu, Bačkoj i južnoj Ugarskoj (Baranji), istaknuto je. Osobito kulturno-obrazovno i pastoralno djelovanje franjevaca i isusovaca u duhu tridentske reforme, kao i reforme u duhu jozefinizma tijekom 18. st. te ilirski preporod u 19. st. oblikovali su snažne poveznice čije plodove možemo zamijetiti i danas. Osobito su bile važne austrijske crkvene i obrazovne reforme koje su se primjenjivale na cjelokupnom ovom području, među kojima je vrijedno istaknuti Ratio educationis totiusque rei litterariae iz 1777. i uvođenje Austrijskog katekizma. Izlagač je naveo još niz podataka koji svjedoče o stvaranju jedinstvenog duhovno-vjerskog mentaliteta na ovim prostorima. Iako se danas ovi prostori nalaze u granicama triju država, oni u svijesti običnog puka i nadalje ostaju dio jedinstvenog kulturno-obrazovnog i duhovno-vjerskog prostora i mentaliteta.

Dr. sc. Ivan Armanda govorio je o temi „Ženske redovničke zajednice – poveznica Srijema i Slavonije“. U izlaganju je prikazao prisutnost i djelovanje ženskih redovničkih zajednica do 1945. godine. Najzastupljenije su bile zajednice Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga i Družbe milosrdnih sestara sv. Križa, a nešto manje Družbe sestara Naše Gospe, Kongregacije školskih sestara franjevki Krista Kralja, Kongregacije sestara dominikanki sv. Anđela čuvara i Družbe kćeri milosrđa trećega franjevačkoga reda. Ove redovničke zajednice osnivale su filijale i samostane u Srijemu, razvijajući u njima prosvjetni, zdravstveni i karitativni rad. No, promjenom društvenih okolnosti potkraj II. svjetskoga rata, od 1945. godine redovnicama je zabranjen prosvjetni rad, dijelom onemogućen karitativni, a zdravstveni je sveden na minimum, što je dovelo do postupnoga iščezavanja ženskih redovničkih zajednica iz Srijema. No, njihov prosvjetni, zdravstveni i karitativni apostolat ostavili su trag u povijesti Srijema, a same redovnice su svojom prisutnošću i djelatnošću ostvarivale poveznicu sa Slavonijom i drugim hrvatskim krajevima.

Akademik Stjepan Damjanović potom je izlagao o temi „Glagoljica i ćirilometodska baština Slavonije, Baranje i Srijema“. Govoriti o ćirilometodskoj baštini, glagoljici i staro (crkveno)slavenskom jeziku na prostorima današnje Slavonije, Baranje i Srijema znači govoriti o vremenu koje se proteže od 9. stoljeća do naših dana, a u svome izlaganju predavač se pozabavio samo nekim pitanjima ćirilometodske djelatnosti koja se tiču povijesti slavonskih, baranjskih i srijemskih prostora i to onako kako nameće broj i kvaliteta dostignutih spoznaja o njima. Prvo je govorio o glagoljičnim spomenicima na tom prostoru, a zatim je nastojao pokazati što današnja znanost, napose povijest, arheologija i filologija, pišu o Metodovu imenovanju na srijemsku biskupsku stolicu i o panonskoj metropoliji u srednjem vijeku, napose se dotaknuvši tzv. Bobine teze. „Naravno, tko ima imalo iskustava sa znanstvenim i stručnim radovima koji obrađuju daleka stoljeća, posebno na prostorima gdje je malo dokumenata i spomenika ostalo pošteđeno od raznolikih oblika uništavanja, zna da je u takvim radovima puno više pitanja nego odgovora i mnogo se toga doimlje kao traženje rijetkih krhotina koje se onda uvjerljivim ili manje uvjerljivim pretpostavkama i konstrukcijama nastoji dovesti u međusobnu vezu“, rekao iz izlagač, dodavši kako mu je namjera bila sažeti postojeća pouzdana znanja o naznačenim temama i tako pomoći i onima koji će činiti nove znanstvene iskorake u proučavanju, ali i onima koji nemaju znanstvenih pretenzija, ali ih zanima kakvim znanjima raspolažemo u ovom trenutku o naznačenim pitanjima.

Dr. sc. Anica Bilić, znanstvena savjetnica u trajnom zvanju, izlagala je o temi „Idiom vjerničkoga puka u Slavoniji, Baranji i Srijemu vs. lingua sacra“. Istraživanje je usmjerila na utvrđivanje odnosa idioma vjerničkoga puka Hrvata katolika, odnosno govora slavonskoga dijalekta prema latinskom i starocrkvenoslavenskom jeziku kao liturgijskim jezicima. Osim pozicioniranja kolokvijalno tzv. šokačkih govora prema latinskom i crkvenoslavenskom jeziku, naznačuje se i njihov odnos prema njemačkom i mađarskom jeziku kao službenim i nastavnim jezicima kako bi se upotpunila polilingvalna slika u prošlosti jezičnoga prostora današnje Đakovačko-osječke crkvene pokrajine. Istraživačka pozornost potom se premješta na pučku nabožnu književnost oblikovanu ikavskom štokavštinom s pripadajućim korpusom abecevica, molitvenika, katekizama, pjesmarica, zbirki propovijedi, pučkih kalendara i dr. Među svećenicima posebno senzibilizirani za idiome vjerničkoga puka bili su Adam Filipović Heldenthalski, Luka Ilić Oriovčanin, Ilija Okrugić, Nikola Tordinac i Josip Lovretić, što su potvrdili, uz pastoralni rad, književnim, etnografsko-etnološkim i kulturnim djelovanjem te postignućima. Zaključno je utvrđen inferioran i marginalan položaj slavonskoga dijalekta naspram latinskoga i crkvenoslavenskoga kao liturgijskih, ali mrtvih jezika te njihovo premještanje u sferu znanstvenih i filoloških proučavanja sa isticanjem njihovih prednosti.