Kada se govori o velikim ljudima obično se spomene kakvu spremu ima; gdje je završio škole. U Evanđelju se govori da je Isus slušao i pitao u hramu. On je slušao. Potom se kaže da je bio svojim roditeljima, majci Mariji i djevičanskom ocu Josipu poslušan. Isusovim protivnicima nije vrijedio taj Isusov „kurikul“ kod drvodjelje.

Josipova škola

Učio je čitati. Isus je kao čovjek rastao i napredovao sve do časa kada je mogao prihvatiti križ, kada je bio sprema svoje tijelo predati i svoju krv proliti za spasenje ljudi. Unutar obitelji se traži slušanje i poslušnost. Biti poslušan ne znači plandovati dok netko nešto ne reče. Krepost poslušnosti je veoma aktivna krepost. Treba znati dobro čitati sredinu i ljude s kojim živiš. Kad se nalaziš negdje važno je osjetiti što ti ta okolnost kaže, što bi trebalo učiniti. Tako je znao čitati Samarijanac kada je vidio u grabi kraj ceste izubijanoga i opljačkanog čovjeka i pomogao mu; pismoznanac je tu bio nepismen. Slušati vrijeme i okolnosti. Znakove vremena osjetiti. Pismoznanac koji je prošao kraj unesrećenika znao je mnoge propise, ali ja tražio onaj koji bi ga opravdao da ne pomogne. A i takvih je bilo.

Josip je čuo glas potreba svoje obitelji. Nije mu sve trebalo reći. Same prilike govore. I kad je trebalo učiniti velike poteze: kao spasiti Isusa od Herodovih ruku; i kad je trebalo skrbiti za svagdanje potrebe obitelji. Djeca ne trebaju reći roditeljima sve što im treba. Mnogo toga oni će sami osjetiti na vrijeme. Pače, djeca ne mogu uvijek ni shvatiti što je to za njih zapravo potrebno. To će shvatiti roditelji. Oni ih prate, oni čitaju njihove potrebe i razumiju prije nego su one riječima izrečene. U tom smislu roditelji slušaju djecu; čitaju tu knjigu (dijete).

Seljak je poslušan svojoj njivi. On znade kada treba k njoj krenuti s plugom.

Mornar je poslušan moru. On znade kako more govori kad je mirno a kako kad je burno i valovito.

Tako je poslušan bio i sveti Josip. Znao je čitati potrebe i opasnosti ljudi oko sebe i odgovarao je na njih. Zar ne da bi bilo dobro kad bi naši poglavari znali čitati potrebe našega naroda?

Netko se može cijeli život boriti za svoja prava i naglašavati obveze drugih. To se toliko proširilo da je nastala epidemija. Pogotovo tamo od Francuske revolucije. Josip ja na prvo mjesto uvijek stavljao svoje obveze. A prave veličine su oni koji su svjesni svojih obveza te potreba i prava svoje sredine.

Potpora obitelji.

Josip Je bio „obiteljski čovjek“. Onaj koji nije naučio čitati potreba svoje obitelji, svoje djece, svojega supruga, svojih roditelja i djedova, neće znati čitati ni potrebe naroda kada dobije neku funkciju u društvu. Zato je prepoznat kao potpora obitelji, a i šire obitelji, naroda i Crkve.

Na saboru u Konstancu 1416. godine Jean Gerson preporučuje da se Crkva uteče zaštiti svetog Josipa. Bilo je vrijeme opasno za Crkvu.

Na saboru u Zagrebu 1687. godine Sabornici smatraju da je potrebno preporučiti se svetom Josipu. Bilo je odlučujuće vrijeme. Oslobođena je Lika i Slavonija.

Godine 1972. Biskupska konferencija kaže da je to i dalje važno.

Mi kažemo da je i danas to prevažno. Da se utečemo zagovoru svetog Josipa, ali da se i mi prema ovoj situaciji postavljamo na način svetog Josipa.

Potrebno nama je danas te Josipove poslušnosti kad je u pitanju naša domovina. Što joj je danas potrebno?

“Ad specialem et quidem paternam propositionem Martini Borkovich. archieepiscopi Colocensi et Episcopi Zagrabiensi… Sanctus Josephus per inclytos Status et Ordines, communi itidem omnium voto pro Patrono acceptatus. et acceptatum est”. Hrvatski: “Na posebni i očinski prijedlog Martina Borkovića, kaločkog nadbiskupa i zagrebačkog biskupa, staleži i redovi prihvatili su jednoglasno svetog Josipa za zaštitnika (Zaključci I, str. 489)

Kao što je Josip „čitao svoju obitelj“, želimo da naši svjetovni i crkveni poglavari pročitaju ovaj narod.

Čovjek iz drugog plana i suradnik Božji

Kod svetog Josipa jasno je da on nije izabrao onu ulogu koji je vršio. Shvatio je da je ta služba potrebna i on ju je prihvatio, bio s njome zadovoljan, a zadovoljni su bili i oni za koga je službu obavljao. Slušao je što mu ta služba govori, naređuje.

Ako gledamo unutar zajednice gdje je on vršio tu službu, možemo reći da se od početka opredijelio na treće, odnosno zadnje mjesto (Isus – Marija – Josip). No on je tu ulogu trećeg mjesta ispunio savršeno. Njemu je bilo jasno da pred Bogom nije važno na kojem si mjestu, nego kako si se tu postavio. Zato je zaslužio da bude zaštitnik Crkve Kristove kao što je bio zaštitnik i skrbnik Nazaretske obitelji.

Bio je svjestan da ono što ima nije dobio svojom zaslugom. On je zahvaljivao Bogu za jutra i večeri, za proljeća i jeseni. Bio je svjestan da je Bog stvorio sve iz ništa i da bi se sve vratilo u ništa da on izmakne svoju moćnu ruku. No Bog uzdržava i čini da sve raste a pri tom poziva čovjeka na suradnju. Tu je dostojanstvo čovjekova rada: biti suradnik Božji.

„Drvodjeljin sin“ čita potrebe naroda.

Naviješta obiteljske odnose u Bogu. On je stalno u vezi sa svojim Ocem i Duhom Svetim. U tu obiteljsku zajednicu on želi dovesti svakog čovjeka. Svakome želi krištenjem (krštenjem) zapisati zadnju adresu: „Otac i Sin i Duh Sveti“. vodi.

Nije li i Isus krenuo iz drugog plana, sa zadnje pozicije u društvu. Isus nije došao na svijet i u prvi plan stavio svoja prava. Bio je drvodjeljin sin. Ti da nas poučavaš što je volja Božja – prigovarali su mu iza leđa ali i otvoreno.

Nijedna anketa ne bi ga u ono vrijeme stavila na prvo mjesto na širem planu. Trebalo je proći 300 godina pa da šira zajednica uvidi da je svijet potrebno graditi na temeljima koje je on postavio.

Isus nije zauzeo u svoje vrijeme prvo mjesto, ali je on na svom mjestu odigrao ulogu koja je za čovjeka najvažnija od postanka svijeta. To je bila volja njegova Oca i on ju je poslušao i proveo.

Naučio je u Josipovoj školi dostojanstvo svakoga rada. On je Božji suradnik u stvaranju svijeta. Bog ga je stvorio iz ničega i drži ga da ne padne u ništa, drži ovaj svijet. Zove čovjeka da surađuje s njime. Tako je Josip shvaćao rad. Raditi znači surađivati s Bogom. Ne očitava se vrijednost rada samo u visini plaće.

Isus je gledao na potrebe drugih i čitao ih; smatrao je svojom obvezom da na njih svojom službom što bolje odgovori. Nije smatrao da ima pravo na nerad. Zato je postao kamen temeljac i zaglavni kamen boljega svijeta. Nije osigurao svojima ni naftu ni zlato. On je pokazao da je temelj boljega svijeta živjeti osobno za drugoga a ne drugoga prisiljavati da živi i radi za tebe. Nije smatrao da će najbolje pomoći ljudima ako ih obdari bogatstvima, nego ako ih osposobi da žive jedni za druge. Nije poznato da je nekome neku materijalnu stvar poklonio. Pa i onda kada je umnožio kruh rekao je apostolima da dijele. Nije on išao okolo da primi zahvalnu riječ gladnih. Jedino što je pružio drugima bilo je na posljednjoj večeri: kruh i vino, ali to nisu bile stvari, to je bio on sam. Kada se javio kao pobjednik nakon uskrsnuća pokazao im je svoja odlikovanja: rane stečene iz brige i ljubavi za ljude.

Marijan Radanović, župnik ove župe, osjetio je potrebu da osnuje ovdje tu Josipovu školu. Marijan je bio pravi Josipov učenik i trudi se da narodu predaje sve predmete iz Josipove škole. Nije čekao da inicijativa krene iz središta. Krenuo je iz drugog plana kao što je radio i sveti Josip. Nije ona bila potrebna samo Karlovcu nego cijelom našem narodu. Zato je njegova inicijativa prerasla u nacionalno svetište. Hvala, ta Josipova škola i danas uspješno djeluje predvođena mons. Antunom Senteom.

Isus je rastao i napredovao u Josipovoj školi. Vidjelo se iz njegova djelovanja da je završio dobru školu kod svetog Josipa.

U toj školi želim svima vama prisutnima, vama koji me slušate i gledate, da rastete i napredujete u svim predmetima te škole. Amen!