Prije početka mise vjernici su molili pobožnost litanija Milosrdnom Isusu. Po ulasku koncelebranata, s početkom točno u 15 sati, kancelar Jelenić je započeo molitvu krunice Božjega milosrđa, a desetice su molili članovi Katoličke udruge Radnici Milosrdnog Isusa.

Na početku homilije, propovjednik se osvrnuo na misno evanđelje „u kojem smo čuli kako su apostoli i nakon osam dana po Uskrsnuću zbunjeni, prestrašeni, zatvoreni u prostoriju gdje je održana Posljednja večera“.

„Njih zbunjuje ono što je Isus govorio o Kraljevstvu nebeskom te hoće li se to ostvariti. Postavljaju si pitanje: ‘gdje smo mi sada u odnosu na prije kad je Isus bio stvarno s nama? Jer, On nas je čuvao, jačao nas, dao nam je sigurnost, a danas, hoće li Isus biti s nama?’ Ali Isus im je svojim uskrsnućem dao svoj mir i svoju sigurnost, jer On je živ. On će biti sa svojim Crkvom, sa svojim učenicima do kraja vremena, a na dan Uskrsa dao im je i dar Duha Svetoga, da pođu po svem svijetu, da naviještaju riječ vjere, da dijele sakramente, da opraštaju grijehe“.

Nadalje je propovjednik istaknuo Tomu, koji pri prvom dolasku Uskrsloga nije bio s učenicima. „Toma je na neki način želio ‘prisiliti’ Boga da mu da znak“, rekao je mons. Jelenić, te upozorio, „Bogu se ne pristupa na taj način“.

„To će Toma shvatiti nakon osam dana pri susretu s Isusom. Kad je ugledao Isusa rekao je: ‘Gospodin moj i Bog moj’. To je ispovijest vjere prve Crkve, ispovijest vjere koju je ‘nevjerni’ Toma izrekao. I mi smo često poput ‘nevjernog’ Tome, ali na nama je, ne da moramo nešto opipati, vidjeti, doživjeti, nego moramo biti poput Tome, koji je u susretu s Isusom, shvatio da treba vjerovati“, rekao je mons. Jelenić. „I mi tijekom svog života, toliko puta smo se susreli s Gospodinom, toliko puta smo osjetili i njegovu blizinu, Njegovu nazočnost, Njegovu ljubav i brigu za nas. To su trenuci zbog kojih bi trebalo reći: ‘Gospodin moj i Bog moj’, jer iskustvo Uskrsloga se ne postiže dodirom, nego vjerom“.

U tom kontekstu, propovjednik je naglasio kako je vjera najvažnija u našem životu, u našem susretu s Bogom i u susretu s bližnjima, jer, „samo po vjeri možemo i mi danas doživjeti prisutnost Boga, misterij Boga. A Isusove riječi ‘blago onima koji me vidješe, a vjeruju’ nama su upućene. Isus blagoslivlja sve buduće generacije koje će vjerovati bez da vide. To znači da smo i mi pozvani vjerovati, ali svjesni smo i toga da postoji Toma, da postoji Petar, da postoji toliko drugih svetaca u povijesti Crkve koji nisu uvijek učinili ono što bi bilo trebalo učiniti, to znači da su se oni bili odijelili od Isusa Milosrdnoga“.

Odgovarajući na pitanje „zašto nam Crkva takve ljude stavlja pred oči?“, propovjednik Jelenić je kazao: „zato jer smo i mi takvi. Često smo poput nevjernoga Tome, poput svetog Petra koji je zatajio Isusa. No, važno je ovo: oni su pogriješili, ali su se znali i pokajati se, tražiti oproštenje, mir i Božju blizinu, i zbog toga su veliki. Stoga, ako su sveci znali pred Bogom priznati svoj grijeh i tražiti oproštenje, koliko više se mi možemo pouzdati u Boga jer smo često u njihovoj situaciji. Mi možemo pogriješiti, odijeliti se od Boga, ali moramo znati da bez Njega nema spasenja“.

Naglasio je kako je potrebno vratiti se Bogu, pokajati se i primiti oproštenje jer Bog je milosrdan Otac, Bog je poslao svoga Sina, Isusa Krista, da sve ljude spasi. „Ne da spasi svete, nego da spasi sve grešne ljude, a među njima smo i mi. Bog nam je ponudio svoga Sina, Isusa Krista. Povjerovali smo u Njega, samo nam je potrebno i nama da svakog dana u susretu s Njime, u susretu s Riječju Božjom kažemo ‘Gospodin moj i Bog moj’, da ispovjedimo vjeru u Isusa Uskrsnuloga“.

Na kraju homilije je ponovno istaknuo kako nama neće Isus doći na vrata, ali „mi vjerujemo Riječi Božjoj, vjerujemo onima koji su nas poučavali, a to su naši roditelji, vjeroučitelji, svećenici: svi oni koji su s Bogom povezani. Stoga, neka se i na nama u obilnoj mjeri ostvari Isusov obećani blagoslov ‘blago onima koji ne vidješe, a ipak vjeruju’. To će se ostvarivati u našoj djelotvornoj ljubavi prema čovjeku, prema svakome čovjeku“.

Na kraju je župnik Lekaj zahvalio kancelaru Jeleniću, „koji je predvodio misu u ime biskupa“. Župnik je pojasnio da, iako je bio najavljen, „biskup Štironja nije mogao doći radi podjele sakramenta krizme, ali je poslao svog kancelara, prvog suradnika, znak je to da je biskup s nama. Zahvalimo Gospodinu na našem biskupu i na našem kancelaru“.

U nastavku je župnik podsjetio na povijest proslave Nedjelje Božjega milosrđa u pulskoj katedrali te je spomenuo kako je štovanje slike Božjega Milosrđa započelo dok su u Puli djelovale sestre Milosrdnog Isusa. Izrazio je zahvalnost sestrama Milosrdnog Isusa, koje su za tu proslavu došle iz Siska – s. Jaira i s. Ivana. Sestre Milosrdnog Isusa su Porečkoj i Pulskoj biskupiji djelovale dva desetljeća, od 2000. do 2020., kada su po zatvaranju samostana u Puli otišle u Sisak. Osim toga, sestre Milosrdnog Isusa ove godine obilježavaju 25. obljetnicu od dolaska prvih sestara u Hrvatsku 1999. godine. Župnik Lekaj je potaknuo okupljene na molitvu za njih, za njihovu družbu te na usrdnu molitvu, sukladno biskupovu pozivu, za nova duhovna zvanja, svećenička i redovnička. Spomenuo je i nazočnost sestara milosrdnica. Posebno je zahvalio članovima Katoličke udruge Radnici Milosrdnog Isusa za održavanje kontinuiteta štovanja Božjega milosrđa te na organizaciji događaja. Zahvalu je uputio i ocima pavlinima iz Svetog Petra u Šumi na predvođenju trodnevnice te svima koji su sudjelovali u četrdesetsatnom klanjanju pred Presvetim uoči Nedjelje Božjega Milosrđa.

Misu su glazbeno animirali Radnici Milosrdnog Isusa, uz instrumentalnu pratnju glazbenika i autora duhovne glazbe Brune Krajcara.