Zahvalivši dobrome Bogu za dar života i službe mnogopoštovanog o. Ivana Fučeka, kardinal je u uvodnoj riječi izrazio kršćansku sućut njegovoj rodbini i Hrvatskoj pokrajini Družbe Isusove.

“Pamtimo ga kao Božjeg čovjeka, odanog i savjesnog službenika Crkve, koji je u suvremenim izazovima uvijek tražio put kako ostati vjeran karizmi sv. Ignacija. Pamtimo ga i kao intelektualca koji je hrabro prepoznavao nove znakove što ih Duh Sveti daje Crkvi u današnjem vremenu i koji se nije bojao ulažući  vrijeme, snage i život kročiti tiho, ali ustrajno, korak po korak, na neutrtim novim putovima. Pamtimo ga i kao odanog sina hrvatskoga naroda, koji se nošen kršćanskim domoljubljem u raznim prigodama, nekad neprimjetno, a kada je bilo potrebno i javno, zauzimao za svoju hrvatsku Domovinu. Pamtimo ga i kao čovjeka povezanog sa svojim podravskim zavičajem, po njegovoj brižljivoj ljubavi za svoju Podravinu”, rekao je kardinal.

Uime subraće od patra Fučeka oprostio se provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove o. Dalibor Renić. Referirajući se na Knjigu Otkrivenja, čije stranice završavaju dugim i blistavim prikazom slavlja, opisom Svetoga grada, nebeskoga Jeruzalema i konačne Božje pobjede, provincijal Renić je, sažimajući biografiju o. Fučeka, podsjetio na njegovu jednostavnost i posebnost kojom je, svjedočeći autentično redovništvo, bio izuzetan uzor. “Premda je ponajviše sanjao da postane misionar, što je bio i jedan od razloga pristupanja u Družbu Isusovu u Zagrebu, o. Fuček misionarski je rad obavljao u domovini kao odgojitelj u sjemeništima, duhovnik i profesor”, istaknuo je provincijal.
Naglasio je kako je o. Fuček sa svojih tridesetšest godina života bio najmlađi provincijal među isusovcima. “Nije bilo lako voditi prilično veliku i složenu Provinciju u vremenu materijalne oskudice i političkog progona. Ujedno je to bilo vrijeme obnove redovništva po smjernicama Drugoga vatikanskog sabora. Svejedno je uspio srediti pravna pitanja i priskrbiti pomoć donatora za pokretanje novih apostolata. (…)”, rekao je provincijal Renić, podsjetivši da o. Fuček, uz nebrojene dužnosti, nikad nije prestao pastoralno djelovati, vodeći duhovne vježbe, tečajeve, ali i kateheze za mlade na jordanovačkoj župi iz čega su nadahnute njegove knjige i članci o življenju vjere i kršćanskoga morala.

Od 1980. do umirovljena o. Fuček predavao je moralnu teologiju na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu. Bio je član Međunarodne papinske teološke komisije, raznih stručnih udruga u povjerenstava te teolog Pokorničarne Svete Stolice. Kao odgojitelj, duhovnik i profesor utjecao je na brojne generacije teologa i pastira Crkve širom svijeta te svim srcem poticao katoličke vjernike laike na sudjelovanje u novoj evangelizaciji i izgradnji hrvatske domovine na kršćanskim vrednotama.
“Jedan suradnik o. Ivana Fučeka mi je rekao sljedeće: ‘Svaki put nakon razgovora s patrom, vratio sam se u sobu barem za dva milimetra više čovjek’. Pater bi na to vjerojatno sa smiješkom odmahnuo rukom: ‘Doista, pretjeruješ’. Ostaje činjenica da i danas ovdje, svojim kršćanskim svjedočenje o. Ivan Fuček i dalje propovijeda, i dalje duhovno izgrađuje, pa makar dva po dva milimetra. Neka mu Krist Gospodin, kojega je silno volio i ustrajno slijedio, bude nagrada u Nebeskom Jeruzalemu”, posvjedočio je provincijal Renić u nagovoru te zahvalio svima, nazočnim biskupima vojnom Juri Bogdanu i umirovljenom zagrebačkom pomoćnom Valentinu Pozaiću, rektoru Sjemeništa Redemptoris Mater don Piergiorgiju De Angelisu i bogoslovima iz Pule, te brojnim okupljenim svećenicima i vjernicima, što su došli i svojim se molitvama pridružili ispraćaju o. Fučeka.

O. Ivan Fuček rođen je u Đurđevcu 1. srpnja 1926. u obitelji Antuna i Barbare (rođ. Kudumija) kao četvrto od petero braće i sestara. Školovanje je započeo u Đurđevcu, a nastavio u II. klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Još od dječačkih dana želio je postati svećenik. Zato je 1941. prešao u Nadbiskupsko sjemenište na Šalati. Ponajviše je želio kao misionar poći u Indiju, potaknut primjerom isusovaca o. Ante Gabrića i o. Antuna Vizjaka. Zbog nesigurnih ratnih prilika, u Družbu Isusovu iznimno je primljen prije mature, 30. srpnja 1944. Nakon završenih filozofskih i teoloških studija u Zagrebu, za svećenika ga je 30. srpnja 1955. zaredio nadbiskup koadjutor Franjo Šeper.

Budući da je Indija u međuvremenu zatvorila vrata misionarima, a komunistički režim nije davao putovnice svećenicima,  o. Fuček nastavio je apostolski rad u domovini kao odgojitelj i profesor najprije u šalatskom sjemeništu, zatim u isusovačkom kolegiju na Jordanovcu, pa u dubrovačkom sjemeništu. Disertacijom o Jurju Mulihu, isusovačkom misionaru iz 18. stoljeća, stekao je 1960. doktorat na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Iste godine imenovan je nadstojnikom Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove u Zagrebu te počeo predavati dogmatsku i duhovnu teologiju, a povremeno i druge kolegije. Istodobno je držao različite duhovne vježbe, tečajeve i propovijedi.
Godine 1962. imenovan je provincijalom Hrvatske pokrajine Družbe Isusove. U svojoj tridesetšestoj godini života bio je najmlađi provincijal među isusovcima. Bilo je to vrijeme Drugog vatikanskog sabora, obnove redovničkog života povratkom na izvore karizme, a u Hrvatskoj provinciji je izazov bio također njezin pravni i materijalni položaj. Imao je čast biti domaćin o. Pedru Arrupe, koji je bio prvi general Družbe koji je posjetio Hrvatsku provinciju i obišao gotovo sve njezine zajednice. Bile su to i godine previranja i početka krize duhovnih zvanja, a o. Fuček je upravo 1969. preuzeo službu rektora isusovačkog kolegija na Jordanovcu. Nije bilo lako, ali je mudro i uspješno proveo Provinciju kroz te izazove.
Kao rektor, započeo je kateheze za mlade laike na jordanovačkoj župi. Iz te skupine studenata potekli su brojni angažirani katolički intelektualci, koji su uvelike nosili buđenje vjere u godinama dolaska demokracije. Mladi su o. Fučeka potaknuli i nadahnuli za pisanje zanimljivih knjiga o životu vjere i kršćanskog morala. Uz to je godinama odgovarao na pisma čitatelja o religiozno-moralnim temama u Glasniku Srca Isusova i Marijina. Slično otvaranje laicima proživljavao je pod njegovim utjecajem Filozofsko-teološki institut na Jordanovcu, tada obogaćen odjelima „za kršćanski nazor“ (za laike), „za obitelj“ i „za trajno obrazovanje redovnica“.
O. Fuček je moralnu teologiju počeo predavati 1969.  i otad je postala njegov glavni akademski interes. Godine 1980. pozvan je da moralnu teologiju predaje na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, gdje će ostati do umirovljenja. Nakon isusovaca Rajmunda Kunića i Ruđera Boškovića (prije 1773.), prvi je Hrvat redoviti profesor tog znamenitog sveučilišta. Dugo je bio duhovnik svećenika-studenata u Hrvatskom papinskom zavodu sv. Jeronima. Bio je član Međunarodne papinske teološke komisije (1980.-1985.), Bioetičkog centra Katoličkog sveučilišta Sacro Cuore u Milanu, raznih stručnih udruga i povjerenstava. Posebno je dragocjena bila služba teologa Pokorničarne Svete Stolice (Penitenzieria apostolica), koju je obnašao od 1995. do 2010. godine.
Po umirovljenju, djelovao je u isusovačkoj zajednici u Opatiji, te do 2016. ujedno bio duhovnik Misijskog sjemeništa Redemptoris Mater u Puli. Nakon toga je živio u isusovačkoj zajednici na Fratrovcu, gdje je do smrti molio za Družbu i Crkvu.
Kao odgojitelj i profesor, utjecao je na brojne generacije teologa i pastira Crkve širom svijeta, a oni nisu krili svoju zahvalnost i poštovanje prema njemu. Objavio je 27 knjiga te više stotina znanstvenih i stručnih radova. Ističe se niz od deset knjiga pod naslovom Moralno-duhovni život (2003.-2010.), u kojima na pastoralan i razumljiv način predstavlja kršćanski moral i askezu.
Njegovao je brižnu ljubav za svoj podravski zavičaj i hrvatsku domovinu. Godine 2006. govorio je ovako: „Na laicima, do sada s prigušenim glasom u Crkvi, jest da razbiju stanoviti pesimizam, lažnu nemoć, vjersku nepokretnost i neku stagnaciju koja pritišće čitav naš narod. Iz toga tunela treba brzo izići! Ne smijemo više dopustiti prvu ili odsudnu riječ negativcima, kritičarima koji samo ruše, onima koji su izgubili prave vrijednosti pa sve redom preko prljavih medija, uništavaju. Našu mladost imaju spasiti, postaviti na noge i hrabro – kroz katoličku formaciju osigurati kontinuitet katoličkoga identiteta našega naroda“.

Predsjednik Franjo Tuđman odlikovao ga je 1998. godine, a počasni je građanin Grada Đurđevca od 2010. godine.