Možete li sažeti stav Svete Stolice o sukobu koji je u tijeku?

Stav Svete Stolice je onaj koji je Papa nekoliko puta ponovio: snažno „ne“ ratu, rat je ludilo, mora se zaustaviti. Molimo, pozivajući se na savjest svih, da se borbe odmah prekinu. Pred očima su nam strašne slike koje dolaze iz Ukrajine. Žrtve među civilima, ženama, starcima, bespomoćnom djecom koja su svojim životima platila ludilo rata. Sve je veća tjeskoba gledajući gradove s uništenim kućama, bez struje s temperaturama ispod nule, nedostatkom hrane i lijekova. Isto tako milijuni izbjeglica, uglavnom žene i djeca, koja bježe od bombi. Posljednjih dana sam slučajno sreo skupinu njih, koji su u Italiju došli iz raznih krajeva Ukrajine: odsutnih su pogleda, s licima bez osmijeha, beskrajnom tugom… Zašto su krive te mlade majke, zašto su kriva djeca! Treba imati kameno srce kako bi se ostalo ravnodušnim i dopustilo da se ovo razaranje nastavi, da i dalje teku rijeke krvi i suza. Rat je barbarski! Znakovito je da se Sveti Otac na molitvi Anđeoskog pozdravljenja u nedjelju 27. veljače osvrnuo na članak 11 talijanskog ustava koji glasi: “Italija odbacuje rat kao instrument vrijeđanja slobode drugih naroda i kao sredstvo za rješavanje međunarodnih sporova”. Oni koji ratuju oslanjaju se na đavolsku logiku oružja i zaboravljaju čovječanstvo: koliko imamo primjera istinitosti ovih riječi! Često zaboravljamo na njih, ponekad zato što se tiču ratova koje smatramo “dalekim”, ali koji u stvarnosti u našem međusobno povezanom svijetu nikada nisu istinski daleki.

Zašto je Papa, neviđenom gestom, posjetio rusko veleposlanstvo dva dana nakon početka napada moskovske vojske na Ukrajinu?

U pravu ste kada definirate tu gestu pape Franje kao bez presedana. Sveti je Otac želio izraziti vlastima u Moskvi svu svoju zabrinutost zbog eskalacije rata koji je u tom trenutku tek započeo te je odlučio osobno napraviti korak u tom smjeru, odlaskom u diplomatsko predstavništvo Ruske Federacije pri Svetoj Stolici.

Prethodnih ste dana imali telefonski razgovor s ruskim ministrom vanjskih poslova Lavrovom. Što ste rekli jedno drugome?

Ponovio sam Papin apel za hitnim prekidom vatre. Tražio sam prekid borbi i traženje rješenja sukoba putem pregovora. Inzistirao sam na poštivanju civilnog stanovništva i na humanitarnim koridorima. Također sam ponovio, kao što je Papa već učinio prošle nedjelje na molitvi Anđeoskog pozdravljenja, potpunu raspoloživost Svete Stolice za bilo koju vrstu posredovanja koje bi mogla biti u korist mira u Ukrajini.

Unatoč apelima da utihnu oružja, suočavamo se s eskalacijom koja ne pokazuje znakove jenjavanja. Zašto?

Rat je poput raka koji raste, širi se, hrani se sam od sebe. To je avantura bez povratka, da se poslužimo proročkim riječima svetog Ivana Pavla II. Nažalost, to moramo prepoznati: upali smo u vrtlog koji može imati nesagledive i štetne posljedice za sve. Kada je sukob u tijeku, kada se broj bespomoćnih žrtava povećava, uvijek je teško vratiti se, iako nije nemoguće, kada postoji djelatna volja za time, teško je krenuti svim snagama u pregovore, slijediti sve moguće načine za postizanje rješenja, biti ustrajan u poduzimanju mirovnih inicijativa. Ne smijemo se prepustiti logici nasilja i mržnje. Niti bismo se trebali predati logici rata i pomiriti se s njom, gaseći svaki tračak nade. Moramo svi zajedno uzdići vapaj Bogu i ljudima da utihnu oružja i vrate se miru, kako to čini Papa.

Svijet se potpuno promijenio u samo nekoliko dana: sada se puno priča o ponovnom naoružavanju, novim vojnim izdacima, potrebi povratka elektranama na ugljen, usporavajući ekološku tranziciju…

Da, čini se da u nekoliko dana se svijet doista promijenio, naš svijet, koji je već bio ozbiljno iskušan pandemijom. Sjetimo se hrabrih riječi koje je Sveti Otac izgovorio u Hirošimi u studenom 2019. godine. Rekao je: „Ponizno bih želio biti glas onih čiji se glas ne čuje i koji s nemirom i tjeskobom gledaju na sve veće napetosti koje obilježavaju naše vrijeme, na neprihvatljive nejednakosti i nepravde koje prijete ljudskom suživotu, na ozbiljnu nesposobnost u brizi za naš zajednički dom te na kontinuiranu i grčevitu uporabu oružja, kao da bi ono moglo zajamčiti budućnost mira.”

Tada je dodao: „S uvjerenjem želim ponoviti da je uporaba nuklearne energije u ratne svrhe danas više nego ikad zločin, ne samo protiv čovjeka i njegovog dostojanstva, već i protiv svake mogućnosti za budućnost u našem zajedničkom domu.” Danas vidimo kako suočeni s onim što se događa u Ukrajini mnogi govore o ponovnom naoružavanju: nove i ogromne svote novca namijenjene su naoružavanju, čini se da prevladava logika rata, udaljenost među narodima se povećava. Nažalost, čini se da smo zaboravili lekcije povijesti, naše novije povijesti. Citiram još riječi svetog Ivana Pavla II. kada je molio da se ne vodi rat protiv Iraka: stanje te zemlje vidimo i danas, gotovo dvadeset godina nakon tog sukoba. Pred našim su očima nebrojeni dokazi o razaranju i nestabilnosti koje rat stvara.

Kojim se putem krenuti, a koji ne podrazumijeva samo eliminaciju drugoga?

Socijalni nauk Crkve uvijek je priznavao legitimitet oružanog otpora pred agresijom. Međutim, vjerujem da je pred ovim što se događa bitno zapitati se: činimo li sve što je moguće da postignemo primirje? Je li oružje jedini preostali način? Dobro razumijem da ove riječi, pred ubijanjem žena i djece, pred milijunima raseljenih osoba, pred zemljom koja se uništava, mogu zvučati utopijski. Ali mir nije utopija, treba odmah spasiti toliko ljudskih života u opasnosti! Iz tog razloga postoji potreba za širokim političko-diplomatskim inicijativama kojima se postiže prekid vatre i početak pregovora za pronalaženje nenasilnog rješenja. Sveta Stolica je u tom smislu spremna učiniti sve što je moguće.

Papa je izričito rekao da je u Ukrajini rat, a ne „vojna operacija“. Zašto?

Riječi su važne, a definirati ono što se događa u Ukrajini kao vojna operacija znači ne prepoznati stvarnost činjenica. Suočeni smo s ratom, koji nažalost ubija mnogo civila, kao i u svim ratovima.

Jesu li po Vašem mišljenju Europa, a u širem smislu Zapad, učinila sve što je potrebno da se izbjegne ta eskalacija rata?

Ne volim ovako nagađati. Pitanje svakako predstavlja zanimljivu temu za razmišljanje. Sjećamo se postojeće konfliktne situacije u Donbasu, nedovoljne provedbe sporazuma iz Minska i onoga što se dogodilo s Krimom. No, ne plače se nad prolivenim mlijekom! Umjesto toga, potrebna je nova odlučnost kako bi se osiguralo da se ove krize riješe uz svačiju pomoć.

Kakvu ulogu igra politika? I kakvu ulogu trenutačno ima diplomacija?

Afirmirajući potrebu za političko-diplomatskim inicijativama, mislio sam upravo na tu potrebu za politikom i diplomacijom. Vraćamo se u prošlost umjesto da se usuđujemo poduzeti korake prema drugačijoj budućnosti, budućnosti mirnog suživota. Nažalost, mora se priznati da nakon pada Berlinskog zida nismo uspjeli izgraditi novi sustav suživota među nacijama, koji je nadilazio vojne saveze ili ekonomske pogodnosti. Rat u Ukrajini koji je u tijeku čini ovaj poraz očitim. Ali isto tako želim reći da nikad nije kasno, nikad nije kasno za mir, nikad nije kasno vratiti se svojim koracima i pronaći dogovor.

Koja je uloga Crkvi?

Suočeni s prijetnjama pred nama, uloga kršćana je prije svega uloga obraćenja. Jučer je – rečeno mi je – nazočnosti kardinala Krajewskog, Papina posebnog izaslanika za Ukrajinu, održana ekumenska molitva u kojoj se prije svega tražio oprost od Gospodina za našu tvrdoću srca, za naše grijehe koji njeguju zlo koje je u svijetu. A potom moliti da Bog podari mir, prosvijetli umove onih koji ratuju i da nevini budu pošteđeni patnje. Crkve daju veliko svjedočanstvo solidarnosti u pomaganju izbjeglicama. Mislim da je također vrlo važno da inzistiraju na zahtjev prestanka borbi: ne može biti opravdanja za rat, mržnju i nasilje.