Objavljujemo cjeloviti tekst intervjua koji je s kardinalom Parolinom vodio Gian Guido Vecchi, a koji je objavljen u Corriere della Sera u utorak 12. ožujka.

Vaša Eminencijo, čini se jasnim da Papa traži pregovore, a ne predaju. Ali zašto se obraćati samo jednoj od dvije strane, Ukrajini, a ne Rusiji? I zar evociranje „poraza“ onih koji su napadnuti kao motivacije za pregovore ne riskira biti kontraproduktivno?

Kao što je podsjetio ravnatelj vatikanskog Tiskovnog ureda, pozivajući se na riječi Svetog Oca od 25. veljače, Papin apel je da se „stvore uvjeti za diplomatsko rješenje u potrazi za pravednim i trajnim mirom“. U tom smislu očito je da stvaranje takvih uvjeta nije tek do jedne strane, nego do obje, a prvi uvjet mi se čini upravo taj da se agresiji stane na kraj. Nikada ne smijemo zaboraviti kontekst i, u ovom slučaju, pitanje koje je postavljeno Papi, koji je, odgovarajući, govorio o pregovaranju, a posebno o hrabrosti pregovaranja, koje nikada nije predaja. Sveta Stolica slijedi tu liniju i nastavlja tražiti „prekid vatre“ – a agresori prije svega trebaju prekinuti vatru – a samim tim i otvaranje pregovora. Sveti Otac objašnjava da pregovaranje nije slabost, nego snaga. To nije predaja, nego je to hrabrost. I to nam govori da moramo imati više obzira prema ljudskim životima, prema stotinama tisuća ljudskih života koji su žrtvovani u ovom ratu u srcu Europe. To su riječi koje se odnose na Ukrajinu, kao i na Svetu zemlju i na druge sukobe koji krvave svijet.

Ima li još prilike za postizanje diplomatskog rješenja?

Budući da se radi o odlukama koje ovise o ljudskoj volji, uvijek ostaje mogućnost postizanja diplomatskog rješenja. Rat koji je pokrenut protiv Ukrajine nije posljedica nekontrolirane prirodne katastrofe, već isključivo ljudske slobode, a ista ljudska volja koja je uzrokovala ovu tragediju također ima mogućnost i odgovornost da poduzme korake da joj se stane na kraj i da se otvori put diplomatskom rješenju.

Je li zabrinutost Svete Stolice eskalacija? I sami ste govorili o tome rekavši da je hipoteza o umiješanosti zapadnih zemalja „strašna“.

Sveta Stolica je zabrinuta zbog opasnosti od produžetka rata. Rastuća razina sukoba, eksplozija novih oružanih sukoba, utrka u naoružanju u tom smislu su dramatični i uznemirujući znakovi. Širenje rata znači nova stradanja, nove smrti, nove žrtve, nova razaranja, koja se pribrajaju onima koje ukrajinski narod, posebice djeca, žene, starije osobe i civili, doživljavaju na vlastitom tijelu, plaćajući previsoku cijenu toga nepravednog rata.

Franjo je govorio i o izraelsko-palestinskom sukobu, podsjećajući na „odgovornost“ suprotstavljenih. Što je zajedničko dvjema situacijama?

Dvjema situacijama svakako je zajedničko da su se opasno proširile preko svake prihvatljive granice, da se ne mogu riješiti, da imaju reperkusije u nekoliko zemalja i da se ne mogu pronaći rješenja bez ozbiljnih pregovora. Zabrinut sam zbog mržnje koju stvaraju. Hoće li tako duboke rane ikada moći zacijeliti?

Još o temi eskalacije: Papa je nekoliko puta govorio o opasnosti od nuklearnog sukoba, „jedan incident je dovoljan“, je li to temeljni strah Svete Stolice? „Incident“ kao u Sarajevu 1914.?

Rizik od kobnog nuklearnog „drifta“ ne izostaje. Pogledajte samo s kojom redovitošću pojedini predstavnici vlasti pribjegavaju ovoj prijetnji. Mogu se samo nadati da je ovo strateška propaganda, a ne „upozorenje“ na doista mogući događaj. Što se tiče „temeljnog straha“ Svete Stolice, mislim da je on prije svega u tome da će se razni akteri u ovoj tragičnoj situaciji još više zatvoriti u svoje vlastite interese, ne čineći što mogu da postignu pravedan i stabilan mir.