Početak je bio u gospićkoj katedrali gdje je pokorničko bogoslužje održao predstojnik Katehetskog ureda mons. Marinko Miličević, a nakon toga bila je prigoda za ispovijed.

Svečano misno slavlje predvodio je gospićko-senjski biskup Zdenko Križić u koncelebraciji s generalnim vikarom i predstojnikom Katehetskog ureda Marinkom Miličevićem, tajnikom i kancelarom Mišelom Grgurićem, župnikom o. Antom Kneževićem, župnim vikarom o. Domagojem Jelačom i preč. Lukom Blaževićem, ravnateljem Caritasa.

Posluživao je bogoslov Karlo Špoljarić. Pjevali su vjeroučitelji uz glazbenu pratnju vjeroučitelja Franje Puškarića.

Biskup se u propovijedi osvrnuo na navještaj sv. Pavla da Isusov križ imamo stoga jer je križ srce spasenja svijeta. Pavao je potpuno svjestan težine ovog navještaja dok osoba ne prodre dublje u misterij križa, a to je misterij Božje ljubavi prema ljudima. Križ je izričaj ljubavi, a ljubav je nedjeljivo povezana sa žrtvom. U životu je tako. Dijete se rađa uz boli, ali majka koja želi dijete, prihvaća svjesno tu bol i odgaja dijete sve dok ne postane samostalno i to uz cijenu velikih žrtava. Ali koja majka stavlja to u prvi plan? U prvom planu je ljubav prema djetetu i radost zbog djeteta, a žrtve su gotovo sporedne.

Kada se otkrije vrijednost križa, odnosno vrijednost Božje ljubavi, onda sve drugo postaje sporedno. Psalmist veli: „Bože, ljubav je tvoja bolja od života.“ Svi Isusovi učenici dali su živote za tu ljubav. Zato Pavao veli da je križ Božja snaga i Božja mudrost, a za Židove križ je sablazan jer oni u njemu, odnosno, u smrti na križu, vide samo prokletstvo, užas, Božju kaznu. Za Grke je križ ludost i samo luđaci mogu vidjeti u križu nešto dobro, stoga ga treba izbjegavati, odbacivati, od sebe, a ni slučajno predstavljati križ kao nešto veliko, napose ne kao nešto božansko. Unatoč svemu, Isus izjavljuje: „Tko ne prihvati svoj križ ne može biti moj učenik.“ Kako to razumjeti?

Kada se ljudima, ne samo površnim vjernicima, spomene križ, djeluje to uvijek nekako zastrašujuće, opasno. Pa i naša spoznaja križa je takva da se uvijek ne može nazvati evanđeoskom. Mi o križu puno bolje znamo govoriti drugima nego što ga razumijemo u našem konkretnom životu. U mnogočemu iskvarili smo Kristov križ promatrajući ga uvijek kao neko razapinjanje u najdoslovnijem smislu riječi. Križem naziva se sve ono što nam je u životu teško, bolno, zahtjevno. Neke patnje mi prouzročimo sami sebi svojom nerazboritošću, neodgovornošću ili ludošću. I onda to nazovemo imenom „križ“. Križ je presveta stvarnost u kršćanskom životu i ne može se pripisati koječemu…

Ono što se čini bez ljubavi, bilo ne znam kako veliko, ne može se nazvati križem. Patnja koja se nosi bez ljubavi, koliko god bila velika i bolna ne može dobiti naziv “križ”. Što je zapravo, križ? U čemu je Isusov zahtjev “uzeti svoj križ”? Križ je ljubav, darivanje, predanje. Nisu to samo dvije grede. Nije to svaka patnja, nego samo ona koja se prihvati i nosi s ljubavlju ili je nikla iz ljubavi. U ovom smislu razumljivo je zašto đavao želi spriječiti Isusa da ide na križ. Ne zato što je đavao dobar ili osjetljiv za ljudsku patnju, nego zato što je Isusov križ ljubav, darivanje.

Zašto đavao huška na užitak? Zato što je to sebičnost, egoizam, a to čovjeka duhovno ubija, prazni ljubavlju. Kada čovjek nešto nosi s ljubavlju to izgubi svoj trpeći aspekt. Kad nešto voliš to prestaje biti teško. Kakve sve žrtve čovjek prihvati da bi išao ne znam gdje, ako ga zanima, ako nešto voli. Neki se ispričavaju da ne idu na misu jer im je crkva daleko, a zapravo, petnaestak minuta pješačenja. Ali nemaju problema poći u susjednu zemlju gdje se može bolje vidjeti pomrčina sunca ili gdje će biti kakav zabavni sadržaj. Kad se nešto voli onda to prestaje biti žrtva ili križ.

Isusov govor učenicima da moraju uzeti križ, znači da se moraju opredijeliti za ljubav koja je sposobna žrtvovati se i nesebično darivati. Ako je istina da je ljubav objava Boga i da se bez ljubavi ne može upoznati Boga, onda je posve razumljivo zašto je baš na križu, prema najstarijem evanđelistu, Isus prepoznat kao Bog. Patnja nošena s ljubavlju i strpljivošću objavljuje Boga. Patnja je, stoga najprikladniji moment da čovjek susretne Boga. Nije čudno što se najveći broj ljudskih obraćenja dogodio u trenucima trpljenja. Križ se tako predstavlja kao nužnost jer bez njega nema prave ljubavi.

Svi mi, kada nekoga posebno volimo, imamo i potrebu za tu se osobu žrtvovati i sretni smo što smo joj na taj način pokazali ljubav. Križ i žrtva za nekoga su najjači dokazi ljubavi. Kada se netko prestane žrtvovati za drugoga to je najsigurniji znak da je ljubav ishlapila, napose u braku. Čovjek ništa ne može voljeti kao ono što ga je stajalo napora, muke i žrtve.

Kada čovjek izgubi sposobnost trpljenja, izgubio je sposobnost promjene. Kada čovjek u svom životu počinje odbacivati križ, odbacuje i mogućnost životne preobrazbe, mogućnost da postane bolji, plemenitiji, svetiji. Kada Isus govori o potrebi da njegov učenik uzme križ i ide za njim, napominje da treba uzeti “svoj križ”. Evanđelist Ivan i za Isusa veli: “A on noseći svoj križ uziđe na mjesto zvano lubanja” (19, 17). Naglasak je na „uzeti svoj križ“. To znači znati trijezno živjeti i s onim poteškoćama koje život donese, a tih će uvijek biti. A kada se poteškoće ne znaju nositi one se dramatiziraju, postaju razlog optužbi, sukoba, traženja krivca, nemira i razdora. Osoba ili cijela obitelj tada gube radost, vedrinu, a kućom zavlada tjeskoba, nervoza, prigovaranja, sukobi. Gubi se osjećaj radosti i sreće. Često to bude zbog sasvim malih stvari. Križ je takav: ili osobu oplemeni ili deformira.

Zato je važno znati svoje patnje ili patnje obitelji trijezno promeditirati, integrirati, prihvatiti kao neizbježan dio života. To je moguće samo snagom Božje ljubavi. Ljudi su skloni u patnji jadikovati bez traženja uzroka. Svaka patnja ima svoje zašto, ali ima i svoju konkretnu ponudu. Čovjek neke stvari ne može upoznati ako ne iskusi neku patnju. Patnja ili križ imaju snagu otvoriti nam oči nekim istinama do kojih ne bismo mogli doći nikakvim drugim putom. Zato izbjegavanje križa nikada nije put čovjekovog  ostvarenja. Stoga, Isus veli: „tko želi sačuvati svoj život izgubit će ga“. Ako netko misli da će, izbjegavanjem svega što je teško i naporno, ili prebacivanjem svega toga na leđa drugih, tako sebi produžiti život, učiniti ga ljepšim i sretnijim, taj se vara. To nije put na kojem se može ostvariti punina života. To je put osiromašenja i praznine.

Zato Isus dodaje: “Tko izgubi svoj život naći će ga”, to jest tko u životu prihvati put darivanja i ljubavi ne može život izgubiti. U patnji i križu skloni smo vidjeti samo teret, ali ne i ono misteriozno što križ daje. Nekada se to otkrije tek poslije dužeg vremena. Neki u križu vide samo neku kaznu, a ne Božju vrijednu ponudu.

Nekada pomislimo da je naš križ najteži i rado bismo ga zamijenili s nekim drugim. Istina, najteži je samo zato što ga mi nosimo. Križ koji nose tuđa leđa nikada ne izgleda tako težak. Nositi svoj križ znači: prihvatiti križ sebe, križ svoje ograničenosti, svoje bolesti, svojih neuspjeha, neispunjenih želja, itd. I također znati prihvatiti križ drugoga kao različitog od sebe, ili drukčijeg od onoga što bih ja želio.

Biskup je završio molitvom velikog Dostojevskog koji je napisao: „Gospodine, ne molim te da me oslobodiš križa, nego da me učiniš dostojnim moga križa Amen.“

Na kraju mise biskup Križić podijelio je kanonske mandate vjeroučiteljima koji su zaposleni na određeno vrijeme.

Drugi dio programa Katehetskog dana nastavili su prisutni u biskupijskoj dvorani. Najprije je svoju riječ uputio biskup ordinarij Zdenko Križić. Zahvalio je predstojniku mons. Marinku Miličeviću za požrtvovni rad u Katehetskom uredu, potom je zahvalio vjeroučiteljicama i vjeroučiteljima za njihovo zalaganje i naporni rad u školi gdje su pod povećalom više nego drugi nastavnici. Pozvao ih je da se nastoje u školi biti znak, jer u školi su ne samo za teoretsku nastavu nego i kao svjedoci.

Biskup je, potom spomenuo Sinodu u prošloj školskoj godini koja je bila lijepo iskustvo za tu mjesnu Crkvu jer se uključilo više laika. Bilo je lijepih sugestija i zdrave kritike. Neki su imali prvi put priliku javno izreći svoje mišljenje o Crkvi. Laici su premalo uključeni u donošenje odluka i smjernica.

Biskup je zatim objavio dolazak klauzurnih sestara karmelićanki u Gospić. Njihov rad nije manje važan od aktivnog rada. Dapače, njihov život je u snazi molitve i žrtve. Sveta Mala Terezija živjela je u Karmelu i proglašena je zaštitnicom misija, iako nikad nije bila u misijama.

Mladi nadbiskup – koadjutor dr. Alojzije Stepinac doveo je sestre karmelićanke u Brezovicu. Tom prigodom rekao je: „Kad zatvorim klauzuru Karmela, bit će to za mene najsretniji dan. Ali hoću uzoran Karmel ili nikakav… Dok podižemo ovaj samostan, gajimo čvrstu nadu, da će ova kuća biti ono što tako vruće želimo, naime, kuća molitve iz koje će se dizati molitve pred lice Gospodnje kao miomirisni tamjan. A onda će nebesa rositi odozgor i oblaci milosti Božje dažditi na Crkvu zagrebačku i cijeli hrvatski narod…“ Blaženik je također rekao da čovjek svoj križ treba nositi ne samo strpljivo nego i s ljubavlju, radošću, osmjehom na licu, jer tek tako pobjeđujemo svako zlo i neprijateljstvo i sve ono što nas udaljuje od dragog Boga.

Većina znamo napamet njegove riječi: “Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu, to je moje načelo. A u ljubavi prema hrvatskom narodu ne dam se od nikoga natkriliti.“

Biskup je nastavio: „Ovaj samostan je također blagoslov za našu biskupiju koja je najsiromašnija po redovnicama i redovnicima. Ove redovnice su u zatvoreni samostan ušle iz ljubavi prema Bogu. Svečano otvorenje i blagoslov ovog samostana bit će 3. rujna s početkom u 11 sati. Svečano misno slavlje predvodit će apostolski nuncij u RH mons. Giorgio Lingua.

Naša biskupija siromašna je sa svećenicima. U Gospić su došli i redovnici karmelićani, njih četiri koji će upravljati župom Navještenja BDM u Gospiću i nekim susjednim župama. Nije bitno gdje tko radi, nego kako radi.

Osvrnut ću se na vjeronaučno znanje krizmanika. Svećenik koji ih dođe ispitati neposredno prije dijeljenja sakramenta potvrde nailazi na osnovno neznanje. Neki ne znaju ni broj sakramenata, ni koji su. Za krizmu govorimo o sakramentu zrelosti, a ta zrelost je zapravo, neznanje. Na vama je dobar dio odgovornosti.

U nekim našim krajevima gase se razredi jer nema dovoljno učenika, pa onda dolazi i do manjka sati za punu satnicu. Još jednom vam zahvaljujem za sve i zazivam Božji blagoslov na učenike i vas u školskoj godini pred nama, rekao je vjeroučiteljima biskup Križić.

Uslijedilo je potom predavanje mons. dr. sc. Maria Tomljanovića na temu „Mir srca u nemirnim vremenima“.

Nakon kratkog odmora i osvježenja uz kavu, sokove i kolače, održano je prvo stručno vijeće za školsku godinu 2022./’23. Nakon „Primjera dobre prakse“ koje su prezentirali vjeroučiteljice Mirjana Car Stojković i Josipa Češarek te vjeroučitelj Franje Puškarić, vjeroučiteljica voditeljica stručnog vijeća Ivona Rendulić izložila je Plan tema za 2022./’23. g.

Slijedio je odlazak na zajednički objed u Pastoralni  centar župe Lički Osik.