Kateheza nadbiskupa Milana Zgrablića o kršćanskoj inicijaciji u Eufrazijevoj bazilici u Poreču

Nadbiskup Milan Zgrablić bio je osam godina župnik u porečkoj Župi Uznesenja Blažene Djevice Marije, a koliko je ostao prisutan među tim ljudima potvrđivali su i pozdravi župljana upućeni mons. Milanu Zgrabliću putem do bazilike.

Eufrazijeva bazilika jedinstvena je na svijetu jer je samo u toj bazilici izvorno sačuvan kompleks koji do danas svojim izgledom iz 6. st. i originalnom arhitektonikom pokazuje kako su se obavljali sakramenti kršćanske inicijacije u vrijeme prvih kršćana, kako su prvi kršćani postajali kršćani, istaknuo je mons. Milan Zgrablić.

Crkva sv. Pavla izvan zidina u Rimu izgorjela je 1823., nakon čega je taj kompleks rekonstruiran, nije sačuvano originalno zdanje. „U Poreču je sve originalno sačuvano do danas. Eufrazijeva bazilika jedina na svijetu ima što nema nijedna crkva na svijetu i zbog toga je 1997. primljena na listu UNESCO baštine. U njoj možemo doživjeti nešto jedinstveno i možemo biti ponosni na ono što su nam ostavili preci“, poručio je mons. Milan Zgrablić, istaknuvši da je kršćanski duh koji je pratio kršćane kroz prva stoljeća i duboko su živjeli vjeru, primjetan upravo u Eufrazijevoj bazilici.

„Netko je htio postati kršćanin jer mu se to sviđalo, jer je vidio primjer od drugih kršćana. Kad je vidio kako se kršćani ljube, kako ljube Boga, kako žive nešto posebno, osobitu radost, time su kršćani privlačili. I drugi su željeli biti kršćani. Pritom su morali mijenjati svoj život, jer kršćani se ne mogu suobličiti ovom svijetu. Ako su kršćani jednaki ovom svijetu, ne svjedoče Krista, tada naša vjera ne donosi novost života“, upozorio je zadarski nadbiskup, podsjetivši da i Papa upozorava da se svjetovni duh ne smije uvući u kršćane, svećenike. Sveci su radikalno živjeli Evanđelje, kao i prvi kršćani. Privlačili su takvim načinom životom i tako su se širili.

Kumovi su svjedočili da ti koji žele postati kršćani žive kršćanski, da su napustili poganski način života i mogli su se krstiti. Da bi netko primio sakramente kršćanske inicijacije, morao se pripremati nekoliko godina.

„Kad su se kršćani okupljali na mjestu bazilike, oni koji još nisu bili kršteni mogli su biti samo ispred vrata bazilike, u atriju. U atriju su bili na prvom dijelu mise, na misi su mogli biti do propovijedi. Nakon toga đakon ih je otpustio, jer njihova vjera nije bila na razini da mogu razumjeti što se događa“, rekao je mons. Milan Zgrablić.

Eufrazijev kompleks i crkva, a sadašnja je treća izgrađena na tom mjestu, građeni su za one koji još nisu znali čitati ni pisati i njena arhitektura može se čitati. Nadbiskup Zgrablić pojasnio je što se može iščitati u motivima Eufrazijeve bazilike.

Ljudi su se krstili samo u uskrsnoj noći, u krstionici iz 5. st. koja je starija od bazilike. „U sredini krstionice je bazen koji ima tri stepenice, znak Presvetog Trojstva. Novokrštenici su se tri puta uranjali u vodu. Riječ krstiti, na grčkom baptizo, znači uroniti. Kad je svećenik molio „Ja te krstim…“, dakle, govorio je, „Ja te uranjam u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“. Ja te uranjam u živoga Boga, Stvoritelja neba i zemlje, uranjam te u Presveto Trojstvom“, rekao je nadbiskup.

Kad se u zoru obavljalo krštenje, krstionica je bila u cijelosti rasvijetljena. Nadbiskup je istaknuo da i sada, u rano jutro, kada nigdje nema svjetla, samo je krstionica tako osvijetljena prirodnim svjetlom kao da su prema njoj upaljeni svi reflektori.

Kad su se prvi kršćani krstili, sa sebe su skidali običnu odjeću u kojoj su došli, jer  više nisu stari ljudi. „S njima se dogodila promjena. To se dogodilo i nama na  krštenju. Najveći događaj u našem životu je krštenje, poslije začeća i rođenja. Dogodilo se nešto izuzetno u našem životu. Mi smo uronjeni u samoga Boga. Krist nam je donio novi život sa svojim uskrsnućem. Isusovo uskrsnuće je revolucija života. U krštenju, uranjanjem u Boga, primamo taj novi život.

Prvi kršćani bili su svjesni toga što su primali. Zato su skidali staro odijelo u kojem su došli na krštenje. Nakon toga oblačili su bijela odijela, mijenjali su imena, uzimali su imena kršćana, mučenika, onih koji su pravi svjedoci. Skidali su starog čovjeka, ušli su u novi život kojeg je Bog darovao, dogodila se promjena života“, naglasio je nadbiskup Milan Zgrablić.

Krstionica ispred bazilike je sedmerokutna, simbol sedam blaženstava. „Onaj koji je kršten uronio je u blaženstva. Nakon što su se krstili i promijenili ime, otišli su u drugu prostoriju, konfirmatorij, sačuvan je do danas u originalu iz 6. st., sada je tu muzej. Tu ih je čekao biskup i krizmao. Tu su primili sakrament Duha Svetoga“, rekao je nadbiskup, naglasivši da je Duh Sveti ljubav po kojoj Bog sve stvara i po kojoj postojimo.

„Bog je ljubav koji živi u zajedništvu tri osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. Svaka ta osoba apsolutno se daruje drugoj osobi. Između Oca i Sina struji, od Oca i Sina izlazi, Duh Sveti. Najveći dar kojeg je Isus darovao učenicima nakon uskrsnuća je Duh Sveti“, rekao je nadbiskup,  potaknuvši da istražujemo što nam je Bog dao.

„Izvor milosti Božjeg života zatrpali smo našim grijesima, slabostima, brigom za prolazno. To potiskuje Duh koji je u nama. Na nama je čistiti i otkrivati našu narav. Prvi kršćani to su radili. To je bio trud, napor“, rekao je mons. Milan Zgrablić, istaknuvši da u vjeri moramo trajno rasti i napredovati.

Nakon što su primili sakrament Duha Svetoga, u bjelini, sa svijećama, novokrštenici su prvi put, u procesiji, ulazili u baziliku, dolazeći na euharistiju.

„Bazilikama nazivamo ranokršćanske crkve. Prvi kršćani nisu gradili crkve, nego bazilike. Razlika je u svijesti koju su oni imali. Bazilika dolazi od grčke riječi basileus, što znači kralj. Dakle, oni su gradili kraljevske palače. Krist je kralj, a kršćani su nakalemljeni na Krista. Našim krštenjem dogodila se velika promjena, novost života. Kao što je loza nakalemljena na trs, u krštenju smo nakalamljeni na Krista, živog i uskrslog. Život koji postoji u Bogu je i u nama, jer smo nakalemljeni na Krista, živimo na tom trsu. Zato su to kršćani smatrali najvećim dostojanstvom, doživljavajući sebe da su kraljevi, da imaju najveću čast. U bazilici se okupljaju kraljevi, sa svojim Kraljem kraljeva, Isusom Kristom“, istaknuo je nadbiskup Milan Zgrablić.

Kršćanstvo je rano došlo u Poreč, čak krajem 1. st., sigurno početkom 2. st. Početkom 303./304. godine znano je ime prvog biskupa, Maura koji se tu okupljao s prvim kršćanima. Oni su tu uhvaćeni u privatnim kućama i ubijeni, znaju se i imena pet ubijenih kršćana. Tu se  vidi i riba, stari kršćanski znak iz 4. stoljeća. Kad su 313. kršćani dobili slobodu, tu je izgrađena prva bazilika koja se zove Predeufrazijeva bazilika. Biskup Eufrazije u 6. st. izgradio je to što je sada vidljivo u originalu. Srušio je prethodnu crkvu i na velikom natpisu napisao da je srušio neuglednu, ruševnu crkvu i izgradio novu.

Stupovi u bazilici originalni su iz 6. st. Eufrazije je na svakom stupu ostavio svoj znak i svoj pečat na svim vratima. Stručnjakinja iz SAD-a proučavala je svaku kockicu mozaika u bazilici i potvrdila da je u cijelosti originalan iz 6. stoljeća.

Značenje mozaika u apsidi Eufrazijeve bazilike

„Divimo se onome što je biskup Eufrazije ugradio u tu crkvu. Na zidovima je ugrađena cijela Biblija. To su nekad zvali Biblia pauperorum, dakle, Biblija za siromahe, za one koji ne znaju čitati. Sva vjera tu je bila izražena. Ono što su kršćani živjeli u prvim stoljećima, izraženo je u tim mozaicima“, rekao je mons. Milan Zgrablić, razmatrajući poruku mozaika u apsidi i prikaza nad kojima se može razmišljati.

Ispod tapeta poda gdje počinje mozaik nalaze se stijene koje su bile u hramu boga Marsa, dakle, pod nogama je poganski hram. Mozaik se može podijeliti u tri sloja, logične cjeline koje nam nešto govore.

„Gledano odozdo prema gore, do prozora je prvi sloj. U donjem dijelu apside nema nijednog lika nego prevladavaju smeđa, siva i zelena boja. To su elementi prirode: zemlja, more, zrak. To simbolizira našu narav, u čemu se svi rađamo. Prozori na zidu apside osvjetljavaju baziliku. Ujutro po svom izlasku sunce toliko obasjava baziliku i krstionicu da je ona sva u sjaju. Kad su kršćani slavili, bazilika je bila puna svjetla“, rekao je mons. Zgrablić.

U tom kontekstu, podsjetio je da kada molimo za pokojne, „Pokoj vječni daruj im Gospodine i svjetlost vječna svjetlila njima“, molimo da oni žive u Bogu.

„Slika Boga je svjetlost. Ona nije prepreka. Svjetlo nas obasjava. Krist kao mlado sunce s visine pada na one koji vjeruju, pada na našu narav. Bog govori našoj naravi. Bog hoće nadograditi našu narav“, poručio je mons. Zgrablić.

U drugom sloju mozaika dominiraju veliki motivi, Navještenje anđela Gabrijela Mariji i Pohođenje Blažene Djevice Marije Elizabeti.

„Anđela gledamo u Božjoj riječi, u onome što Bog nama progovara. Marija je slika Crkve, kakva Crkva treba biti. Marija u tom prizoru razmišlja što Bog govori. Pozvan si razmišljati što ti Bog govori. U našoj vjeri jako je bitno da razmišljamo što nam je Bog rekao. Bog nije onakav kakvu mi sliku želimo stvoriti o njemu. Bog je onakav kakav se objavio u Svetom pismu, kakav je sebe pokazao u Isusu. Marija o tome promišlja i zaključuje Neka mi bude po riječi tvojoj. Bog ima svoju poruku. Bog želi s tobom nešto učiniti.

U sredini anđeo drži kuglu. Lijevo je prorok Zaharija, zadnji prorok Starog Zavjeta, a desno sv. Ivan Krstitelj, prvi prorok Novog Zavjeta. Desni prizor prikazuje koji je rezultat naše vjere, u susretu Marije i Elizabete, dvije trudne žene. Bog vodi onoga koji je prihvatio Riječ Božju, on prima izobilje života. Žena je simbol života, žena rađa“, rekao je nadbiskup. U onome tko prima Evanđelje prebiva toliko bogatstvo da u njemu nastaje novi život.

„Vjera nam daje život u izobilju. Marija veliča Boga, Elizabeta ga blagoslivlja. One su pune radosti. Ako iskreno uđemo u vjeru, ona mora rađati sigurnošću i puninom života. Ne da mi je vjera teret, opterećenje, nego najveće blago, najveće dobro koje možemo dobiti, najveća radost i smisao koje mi vjera može donijeti“, poručio je mons. Milan Zgrablić.

Središnji lik Bogorodice simbolizira Crkvu. „Marija sjedi na prijestolju i drži dijete. Crkva je majka i učiteljica. U grčkom pojmu učitelj sjedi, poučavalo se sjedeći, okupljalo učenike oko sebe. Crkva poučava ali je i majka, ona koja daje Krista“, istaknuo je nadbiskup.

Treći sloj mozaika ima najviše zlata, jer to je Crkva koja je u nebu. „U dnu mozaika uopće nema zlata, tu su prirodni materijali. Pa nas vjera diže u svjetlost, u novi život, gdje je malo zlata, ali puno zelenila. Zelenilo je simbol života. Treći dio mozaika je sav u zlatu, prikazuje nam što Gospodin nama priprema u vječnom životu zajedno s njim.

Gore u vrhu mozaika Krist sjedi na zemaljskoj kugli plave boje. Isus je gospodar neba i zemlje. U euharistiji je Krist koji je Kralj kraljeva, Gospodar neba i zemlje i  pobijedio je svakog neprijatelja. Uprisutnjuje se u euharistiji i učinio je djelo spasenja, za zajednicu ovdje i sada“, poručio je nadbiskup Milan Zgrablić.

Pozdrav biskupa Ivana Štironje

Poželjevši vjernicima da iskuse Božju blizinu na hodočašću, župnik porečke župe don Mladen Pranjić, rekao je da Eufrazijeva bazilika predstavlja čudo zbog svih godina, stoljeća i događaja koje je preživjela; potrese, požare, ratove. Udaljena je 20 m od mora i u svom izvornom stanju postoji već 15 stoljeća. Na susretu je bio i porečki župni vikar don Boško Čatlak.

Dobrodošlicu hodočasnicima izrazio je porečki i pulski biskup Ivan Štironja. Rekavši da je mons. Milan Zgrablić zbog svoje nekadašnje župničke službe u Poreču „došao doma“, biskup Ivan Štironja je naglasio da „gdje god dođemo u crkvu u svijetu, mi smo doma“.

Izrazio je bojazan da crkve ne postanu muzeji. „Gubimo smisao duhovnoga. Imamo korijene čak do 2. st. po našim spomenicima vjere. To je ponos i ljepota, ali, zaboravljamo veliku stvar – to je i zaduženje! Lijepo je to promatrati, susresti vjeru i ljubav naših predaka. Prepoznaje se nekadašnja kvaliteta vjere. S kojom ljubavlju i vjerom je sve građeno, obnavljano i održavano? To su nam ostavile generacije prije nas. A što ćemo mi ostaviti budućim generacijama, čime će se ponositi buduće generacije, kao uspomenom na nas koji živimo u ovim stoljećima“, upozorio je biskup Ivan Štironja.

Pohvalno je da se naše generacije još okupljaju u Crkvi. U tom kontekstu, mons. Ivan Štironja pohvalio je i odaziv sudionika toga hodočašća.

„Vode nas i drže ljubav prema Bogu i Majci Božjoj. Ali, naša sveta dužnost je da taj žar i ljubav prenesemo na buduće generacije. Da im upravo to ostavimo kao baštinu, zalog naše vjere i ljubavi prema Bogu. Vjera i molitva će nas održati“, poručio je mons. Ivan Štironja.

Podsjetivši na Isusovu riječ „Bdijte i molite da ne padnete u napast“, biskup je rekao da je važno vratiti Bogu darovano vrijeme, od 24 sata u danu. „Duša bi trebala dobiti više vremena, jer duša vječno ostaje. Trebamo se pripremiti za vječnost. Volimo svoju Crkvu. Hodočašće i bazilika su znak djelovanja Crkve i dar Crkvi koju nitko ne može osporiti. A mi živimo u vremenu kad se postavlja pitanje što Crkva ima pričati, ‚neka šute‘. Ako i šutimo, ovo će uvijek govoriti o Crkvi. A koliko tek Crkva govori u djelima gdje se ne može izbrisati: milosrđe, ljubav, praštanje, vjera iz koje je sve niknulo. Znajmo biti ponosni, znajmo cijeniti što imamo i prenesimo na naše mlade, djecu i unuke, govor o Isusu koji je prisutan u Crkvi“, potaknuo je biskup Ivan Štironja.