Uvodne pozdrave uputio je prof. dr. sc. Stjepan Radić, rektor Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu i prodekan za znanosti na KBF-u.

Na početku dramski umjetnik Dragan Despot pročitao je 3. pjevanje Danteova Pakla. Prevoditelj spjeva, književni kritičar Božidar Petrač pojasnio je da je Danteov vođa i učitelj pjesnik Vergilije koji ga vodi kroz pakao, a vodit će ga i kroz čistilište. Prvi onaj popustljivac za kojeg se čulo u čitanju Danteova pjevanja je papa Celestin V. što je Dantea jako pogodilo jer je nakon njegova odreknuća na papinsku stolicu sjeo Bonifacije VIII. u kojem je Dante vidio svoga neposrednog neprijatelja i čovjeka koji mu je dobrim dijelom priskrbio progonstvo i sve nevolje koje progonstvo za sobom nosi. Petrač je pojasnio kako je to u glavnini sadržaj 3. pjevanja u kojemu je prisutno mnoštvo jauka žalosti i jada. Napomenuo je kako će se tijekom predavanja čuti još jedno pjevanje, epizoda s Francescom i Paolom u drugom krugu gdje su smještene velike bludnice i grješnice. Među njima su Francesca i Paolo. Dante duboko suosjeća s grješnom Francescom i grješnim Paolom koji su zajedno sljubljeni kao jedno. Petrač napominje kako Dante ima sućut prema grješnima, ali iz svoje prerspektive osuđuje grijeh. Vrlo je svjestan činjenice da uporno pjesništvo i viteški roman iz Arturova kruga, može potaknuti na ono na što uporno pjesništvo cilja, a to je grijeh preljuba.

Nadalje, Petrač je pojasnio kako sada postoje dva prozna prijevoda Danteove „Božanstvene komedije“. Jedan je učinio Kristo Kršnjari 1909. godine. Kršnjari je najprije objavio u prozi „Pakao“, zatim „Čistilište“, a u sedamdesetoj godini objavljuje „Raj“. U ta tri djela, on pokušava odgovoriti na sve one dotadašnje prepjeve pojedinih epizoda, ali i cijeli prepjev „Pakla“ iz pera Stjepana Guzulića, ali nastoji dati odgovore i na različite prigovore koji su se tim prijevodima iskazivali poput Dinka Lozoline koji je za potrebe svoje povijesti talijanske književnosti objavio neka pjevanja iz Danteova „Pakla“, „Čistilišta“ i „Raja“ tako da se držao jedanaesteraca, ali to nisu bili rimovani jedanaesterci kao što se Stjepan Guzulić drži deseteraca rimovanih i postiže ono što Kršnjari ne može prihvatiti jer stega stiha razbija smisao onoga što Dante želi reći i stoga svjestan da se ne može poezijom reći ono što je Dante htio izreći svojim velespjevom i ostaviti drugim naraštajima to prevodi u prozi s velikim razjašnjenjima u kojima objašnjava alegoriju svakoga pjevanja i ta razjašnjenja filozofskog, teološkog i znanstvenog konteksta pridonosi većoj recepciji Dantea u hrvatskom narodu nego što je to postigao Stjepan Guzulić sa svojim cjelovitim prijevodom „Pakla“.

Kako se približavala 700 obljetnica Danteove smrti, Petrač je smatrao nužnim ponovno prevesti „Božanstvenu komediju“ u prozi, slušajući da to nije stih i nema rime, ali da se kroz Despotovu interpretaciju moglo osjetiti koliko je taj jezik prohodan i koliko je taj prijevod prohodniji od prepjeva Mirka Tomasovića ili Mate Marasa. Oni su, prema Petračevu mišljenju, ograničeni što zbog poštivanja broja slogova ili ulančane rime, tercine i onoga što se stihom može, ali se ne može u drugom jeziku izraziti ni na koji način. U raznim razgovorima, kako prići tome prijevodu, Petrač je mislio da bi nešto što bi se nazvalo doslovnost bila najprikladnija, no pokazala se da se ni ta doslovnost Danteova ne može prereći hrvatskim proznim slogom.

Nadalje, Petrač je prikazao Dantea kao tvorca novoga suvremenoga jezika i pučkoga talijanskoga govora. On je rabio riječi koje su bile pretvorene iz latinskoga u talijanski ili s talijanskog govora u latinski da bi postigao čvrstu arhitektonsku strukturu svoga spjeva. Potaknut nekim razgovorima i nekim osobama, pristupio je tome prevođenju, pri čemu je „Pakao“ preveden, „Čistilište“ je prevedeno i u tijeku je priprema za tisak i trebalo bi izaći u rujnu, a bliži se kraju i prijevod „Raja“ pa bi se do idućeg proljeća imalo kompletnog Dantea prevedenog u svježem hrvatskom jeziku. Petrač smatra kako taj prijevod ima više stvari koje bi trebalo istaknuti. On se držao tercina koje su i dalje prisutne, a pokazao je kako se s lijeve strane knjige nalazi talijanski izvornik i na taj način ovo izdanje je dvojezično izdanje gdje se može vidjeti talijanski izvornik i prijevod, a ispod originalnog teksta nalaze se bilješke koje olakšavaju pristup Danteu i svijetu njegova vremena. Treba znati da se taj Danteov svijet bitno razlikuje od našega. Danas kada se kaže da istina može biti više od jednoga, u Danteovo vrijeme bila je samo jedna istina, a drugo je bilo laž. Jedno je bilo zlo, a drugo je bilo dobro. Danas u svijetu vrijednosti mogu biti nevrijednosti i obratno. To je svijet koji je manje objektivan od Danteovog. Dante svoje djelo piše na temelju iskustva vlastitog života i može se reći da je cijela „Komedija“ njegovo cijelo putovanje. Mnoštvo je autobiografskih činjenica koje određuju taj svijet, ali ga ne određuju samo one nego i cjelokupno znanje koje je Dante tada kao čovjek velikog enciklopedijskog znanja uspio kondenzirati u „Božanstvenoj komediji“ kao i sve što je ljudski rod do njegova vremena stekao u smislu znanosti, filozofije, teologije, povijesti i fikcije gdje su prisutne latinska i antička književnost bez obzira što je Dante nije znao grčki, ali je čitao Platona i Aristotela. U toj „Božanstvenoj komediji“ kondenzirano je znanje toga vremena i to je dokument jedne cijele zapadne civilizacije i onog dijela civilizacije koji još nije bio uronjen u zapadnu civilizaciju npr. arapski svijet. Ako je nešto dokument i ako je nešto sveobuhvatno onda je i objektivno koliko može biti. Tamo gdje pjesnik izriče stihove koji se tiču neposredno njegove sudbine, jasno da će se ljudi susresti s njegovim subjektivnim doživljajem međutim neke druge stvari kada se govori o sedam glavnih grijeha i o vrlinama, on je tu objektivan i neće poništiti čovjeka zbog grijeha i zato je puno sućuti u tom njegovu putovanju kroz pakao. Kada je riječ o čistilištu, Petrač kaže kako se tu nalazimo na jednom posve drugom terenu. Naime, u čistilištu je svjetlost, duše se čiste od grijeha koje moraju iskupiti u određeno vrijeme. Francesca je prva osoba iz pakla s kojom Dante komunicira. Dante ne smatra život blaženika kao život bestjelesnih bića nego s licima koja su osobnost. On je to protumačio Delascaliju tumačeći zašto je napisao „Raj“ kojega mu je i posvetio. Dante želi osloboditi ljude slabosti, grijeha, njihove izopačenosti i privesti strahu sreće, a to je život u Bogu, kontemplacija gledanja Boga. U tih devet nebeskih sfera susrećemo brojne osobnosti bilo filozofe ili začetnike prosjačkih redova. Petrač tu napominje kako u Danteovu spjevu o svetom Dominiku govori sveti Bonaventura, a o svetom Franji govori sveti Toma Akvinski. To je za Dantea bilo vječno. On je sljedbenik svetoga Franje. Poštivao ga je. I znao je Dante za sve prijepore koji su se događali nakon obaju začetnika, znao je kakva su previranja, ali je znao i za one koji su htjeli žešće biti strogi u pravilima, ali i oni koji su težili blagosti. Dante je pobornik srednje linije između strogoće i blagosti. Petrač kaže kako se tu nailazi i na neke filozofe poput npr. Boetija. Dante kao mlad započinje svoje stihovanje novim životom. Njime slijedi obrasce udvorne poezije. Divi se gospi koju je ljubio Beatrice i o njoj nastoji reći ono što nitko ni o jednoj nije uspio reći. U zemaljskom raju tj. čistilištu kad susreće Beatrice, ona ga prekorava zbog toga što je pisao najprije tu udvornu poeziju, a onda se dao zavesti prolaznim užitcima pa ga je znala zavesti pokoja djevojčica pa se predaje velikom učenju filozofije zbog čega je na neko vrijeme izgubio i vid. Petrač naglašava Beatricinu izjavu da će Dantea spasiti samo Utjelovljena riječ. Petrač upozorava kako u udvornoj poeziji čistoj filozofiji i spekulacijama nema oslonca. Dante raj doživljava kao stanje u kojem ljudskost nije izgubila osnovne oblike. Doživljava ju kao vječnu Pashu kao vječno uživanje u gledanju Božje ljepote u kontemplaciji Boga. U tom zajedništvu on pronalazi svrhu vlastitog života i našavši ju, nastoji ju prenijeti drugim naraštajima. Sva Danteova djela uzajamno su povezana. Na kraju predavanja Petrač istaknuo je kako se nalaze pred velebnim dijelom koje je i danas aktualno. Dante je dugi niz godina pratio hrvatsku književnost. U Juditi, Dante je preuzimao dantestne motive i prenio ih u hrvatski jezik.

Nakon Petračeva predavanja, dramski umjetnik Dragan Despot pročitao je 5. pjevanje Danteova „Pakla“.

Likovni i književni kritičar Ivan Bešlić govorio je o Danteu u kontekstu umjetnosti. Podsjetio je da je Dante bio likovno obrazovan. Bio je intelektualac koji je dobro poznavao likovne jezike. I sam je govorio likovnim jezikom. Iako nema sačuvanih njegovih zapisanih govora, postoje pisani tragovi da je bio crtač i slikar. Osobno se družio s Giotom, poznatim slikarom toga vremena. Poznata je i važna Danteologija. Važna je i brojna literatura koja svjedoči o Danteu i da bi se govorilo o njegovoj „Božanstvenoj komediji“ prije čitanja, trebalo bi prije toga upoznati kroz literaturu što Dante u ovome svome djelu želi reći. Treba se zabaviti činjenicom da postoji i likovna literatura o Danteu. Cjelokupno Danteovo pjesništvo obilježila je metafora. Rođen je interes da se Danteovo pjesništvo prepjeva u likovnim jezicima. Danteovo pjesništvo bitno je vizualno. Dante je u svome djelu crtom i crtežom najbolje istaknuo svoju misao. Dante je „crtovno“ približavao likove osoba. Dotaknuvši se likovnih izraza, Bešlić je istaknuo kako se oni u dijelovima Danteove „Božanstvene komedije“ izmjenjuju. Likovni izrazi u „Paklu“ i „Čistilištu“, nisu isti.

Po završetku drugoga dijela predavanja, dramski umjetnik Dragan Despot pročitao je dio Danteova spjeva „Raj“, a potom je otvoren prostor za rasprave i pitanja.