Koncilsku liturgijsku obnovu započeo je Pio XII.

1. Na današnju nedjelju, posljednju u liturgijskoj godini, slavimo Krista, Kralja svega stvorenja: On se pojavljuje kao Kralj povijesti i svemira, vremena i vječnosti.
S današnjim danom završava prva godina trogodišnje neposredne priprave na Veliki jubilej 2000, trogodište utisnuto u hod “po Kristu – u Duhu – k Ocu”. U tijeku ove prve godine, 1997, usredotočili smo pozornost na Isusa Krista, našega jedinog Spasitelja. Ona što započinje jest druga godina i bit će posvećena na osobit način Duhu Svetomu. Slijedeće nedjelje, prve nedjelje došašća, imat ću radost u bazilici svetoga Petra svečano otvoriti ovu daljnju postaju prema Svetim vratima trećega tisućljeća svečanom euharistijskom službom.

2. Na kraju liturgijske godine i na početku druge, pozvani smo življe posvijestiti zadaću koju liturgija ostvaruje u životu Crkve. Ona označuje njezin hod u vremenu, trajno hraneći njezinu vjeru, nadu i ljubav. Zbog toga mi je drago podsjetiti da je upravo prije pedeset godina, 20. studenoga 1947, papa Pio XII. objavio encikliku Mediator Dei, pravi miljokaz u povijesti katoličke liturgijske reforme.
U njoj se sa zadivljujućom ravnotežom i opreznim pastoralnim osjećajem, vrednuju prijedlozi koji obnavljaju liturgijski pokret, obuzdavajući njegove pretjeranosti; s dubokim teološkim i duhovnim predahom ističe se javno crkveno bogoštovlje, lučeći između onoga što je u njemu nepromjenjivo i onoga što je predmet razvojâ i preinaka; promiče se djelatno i osobno sudjelovanje vjernika. II. vatikanski koncil, u Konstituciji o liturgiji i u drugim svojim dokumentima, iznova opširno uzima Mediator Dei i dopunja njezin naukovni i pastoralni naum koji, za potpuno ostvarenje, treba biti sve bolje usvojen od cijeloga naroda Božjeg.

3. Zahvaljujem Bogu, zajedno s vama, za taj značajni pothvat moga prethodnika, koji je još i danas važan i suvremen. Neka prava liturgijska obnova koristi djelu nove evangelizacije. Zazovimo zato zagovor blažene Bogorodice, koja, “nerazrješivo združena sa spasiteljskim djelom svoga Sina” (Sacrosanctum concilium, 103) uvijek prati hod Crkve u vremenu. Njoj sa zahvalnošću povjeravamo liturgijsku godinu koja završava i slijedeću koja je već na vratima. Neka nam njezin primjer pomogne živjeti dane, tjedne i godine koji prolaze, otvoreni i poučljivi djelovanju božanske milosti, da na kraju budemo sudionici vječne nebeske liturgije.