Korizmena duhovna obnova katoličkih intelektualaca i liječnika

Večernji je susret, nakon prigode za sakrament ispovijedi, otvorio duhovnik Vuković pozdravivši članstvo, predsjednice katoličkih udruga dr. sc. Ružicu Pšihistal i prim. dr. sc. Jadranku Arambašić te vlč. Marija Žigmana, župnika župe Sv. Luke, ev., u Josipovcu i studentskog kapelana DUHOS-a, koji je održao duhovni korizmeni nagovor.

„Ponekad osjećamo i vidimo da naša ljubav nije onakva kakva bi trebala biti. Ispitujući svoju savjest tako često znamo pogriješiti, biti slabi u ljubavi, ljubav ne živjeti. Zato Gospodine, dolazimo u tvoju ljubav kako bi nas ona mogla podizati, kako bismo se mogli hraniti tvojom ljubavlju i onda sami tu ljubav svjedočiti i živjeti. Uči nas, Gospodine, takvoj ljubavi“, rekao je vlč. Žigman uvodeći u molitveno sabiranje te je podsjetio kako smo usred korizme kada možemo „posustati u kušnji u obliku demona acedije tzv. podnevnog demona, odnosno tromosti, lijenosti duha pa i preuzetnosti, prezaposlenosti, a i mi se tu možemo prepoznati da smo umorni, više nama se ne da ili se počnemo prezapošljavati, što žene čine pokrećući pripreme za Uskrs čisteći npr. kuću, i tu možemo izgubiti i izgubiti ono što je važno i bitno u životu, a to je razboritost o čemu nas Isus poučava“.

Služeći se evanđeoskim ulomkom poslušanim prve korizmene nedjelje Matejeva evanđelja o Isusovoj kušnji u pustinji (Mt 4, 1-11), vlč. Žigman aktulizirao je metaforičko značenje pustinje za osobni duhovni rast, govoreći o duhovnom značenju posta i pouke kušnja primjenjive u životu.

U pustinji susresti Boga, postom zamijeniti svjetovna dobra za duhovna

„Ulomak je zanimljiv, prikazuje osobni sukob-bitku između Isusa i samoga Sotone, koji je pomislio ako Isus izgubi, onda je izgubljen i spas čovječansta. Znamo da je Isus pobijedio! I zato nam Crkva u ovo korizmeno vrijeme daje razmišljati o otajstvu Isusa u pustinji, o čemu će govori i Katekizam Katoličke Crkve, a mi se sjedinjujemo s tim otajstvom. Ako je Isus sišao u pustinju da bi mogao pobijediti Sotonu, grijeh, to je ono što na neki način poziva i nas u našem životu da ulazimo u pustinju svoga života.

Prva slika koja se proteže kroz korizmeno vrijeme je slika pustinje, koja je zapravo mjesto samoće, ostavljanja svega. Kada razmišljamo o pustinji u biblijskom smislu, možemo vidjeti da je pustinja mjesto susreta s Bogom; u pustinji je Bog pripremao ljude (Izraelce da mogu ući u Obećanu zemlju) i proroke (Iliju, Mojsija, Ivana Krstitelja) za njihovo poslanje. Isus je jednako tako morao ući u pustinju da bi ga Bog mogao pripremiti za poslanje koje treba izvršiti, a to je otići na drvo Križa, proliti svoju krv kako bi nas mogao otkupiti, spasiti. Prije pustinje Isus nije činio čudesa, izuzev jednoga na nagovor njegove majke kada je pretvorio vodu u vino, i tek kada je izišao iz pustinje počinje javno djelovati.

Želimo li slijediti Isusa, biti oni koji ćemo ostvarivati svoje poslanje bilo to kao profesori, liječnici, obiteljski ljudi – otac, majka, baka, brat, sestra, moramo ulaziti u pustinju svoga života! To je, možda, prva korizmena poruka: ulaziti u pustinju da se susretnemo s Bogom i da nas on osposobi za naše životno poslanje! Drugo što se pred nas stavlja u korizmeno vrijeme je tema posta. Čini se kako smo, živeći u vremenu hedonističkog duha – jedi, pij dušo moja i uživaj, zaboravili post i prisjetimo ga se, možda, samo kada je korizma.

Preporučujem razmatranje ‘Sedam misli o postu’ teologa Ivice Raguža (stavljene u ‘duhovni kutak’ na linku župne stranice Sv. Luke, ev. u Josipovcu) koje je napisao 2001. godine za studente uoči Pepelnice. Jako dobre misli iz kojih možemo iščitati zbog čega treba postiti. Post nije samo odricanje od nečega. Autentični post je, kako kaže Knjiga Izaije, onaj kojim ćemo lomiti okove nepravde; bolesnoga posjetiti, siromaha primiti, gologa odjenuti, dati hranu potrebitome i to je ono što nas na neki način uči kako postiti. Možemo postiti od posjećivanja društvenih mreža, od mobitela, interneta. Zašto? Zato što je post zamjena svjetovnog dobra za duhovno dobro. Post nas uči pobijediti egoizam, sebe i svoje želje, kako bismo mogli pobijediti grijeh“, razložio je vlč. Žigman.

Kako u tri runde borbe Isus pobjeđuje Sotonine udarce

„Pogledajmo Isusa, otišao je u pustinju i postio 40 dana i 40 noći. Kada je već oslabio počinje bitka. To možemo vidjeti i u svojemu životu, primjerice uzdržavamo li se od kakva grijeha, želimo ga pobijediti, nakon nekog vremena počinje ta borba. Borbu koju je Isus vodio sa Sotonom podijelio bih u tri ‘runde’. Prva ‘runda’ ima tri udarca koja je Sotona uputio prema Isusu. Prvi udarac je udaranje na Isusov identitet kada kaže: ‘Ako si ti Sin Božji’, htijući dovesti u pitanje identitet Sina Božjeg.

Gledamo li u današnjem svijetu, sada u društvu, Sotona na jednak način upućuje taj udarac, osobito kod mladih ljudi, udara na čovjekov identitet – ‘tko si ti?’ i dovodi u pitanje da smo kao ljudi Božja djeca, da nas Bog voli, ljubi. Tu nas prvo napada“, kazao je vlč. Žigman te na primjeru iz pastoralne prakse posvjedočio kako mladi osjete udarce „izgubljenog identiteta“, ne znaju tko su, bore se s mislima o suicidu i o sebi misle da su „nitko i ništa“, a takve kušnje valja razriješiti u duhovnom razgovoru i u sakramentu svete ispovijedi.

„Drugi udarac traži dokazivanje: ‘Ako si ti Sin Božji neka ovo kamenje postane kruhom’. Nije li to prisutno i u našim krugovima, razmišljamo li racionalizirajući vjeru, počnemo tražiti dokaze: ‘Bože, ako ti postojiš, daj mi to; Bože, ako me ti voliš, omogući mi to i to’. Neprestano se traže znakovi i sjetimo se farizeja, pismoznanaca koji su tražili neka dokazivanja da Isus potvrdi da je on doista Bog.

U tom drugom udarcu i mi tražimo dokaze, nikad zadovoljni i što god nam Gospodin pošalje, mi tražimo još. I treći udarac odnosi se na Sotonino udaranje Isusa tamo gdje je najslabiji – na njegovu glad. Radimo li na svom duhovnom životu, vrlo lako ćemo prepoznati koje su naše slabosti, gdje smo mi slabi, koji su to grijesi kojih se stidimo, sramotni su nam. Preko tih grijeha s kojima najviše vodiš bitku preko njih će te Sotona napadati i udarati po njima. Postavlja se pitanje kako se oduprijeti tim udarcima koje Zli upućuje i prema nama? Isus nam je dao vrlo jednostavno rješenje, oslonio se na Sveto pismo, na Božju riječ. I kaže: ‘Ne živi čovjek samo o kruhu nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.’ Tu vidimo da je Isus bio oslonjen na Boga, na Božju riječ. Dakle, želimo li pobijediti grijeh u svome životu, iskušenja, napasti koja nas zadese, tada se trebamo oslanjati na Boga, na njegovu riječ! To je ona prva ‘runda’ u kojoj je Isus pobijedio. U drugoj rundi borbe Sotona pristupa Isusu na sličan način i kaže: ‘Ako si Sin Božji’.

Isus u onom prvom dijelu ne daje odgovor, iako on je Sin Božji, i zato Sotona – lukav, mudar, ponovo dovodi u pitanje Isusov identitet, i misli kako ga je pobijedio Božjom riječju pa kaže: ‘Ta pisano je…’ Sotona koristi Sveto pismo misleći da, ako Isus bude krivo tumačio Sveto pismo, spasenje čovječanstva je izgubljeno. Međutim, Isus je jako dobro poznavao Sveto pismo. To je udarac koji Sotona upućuje prema nama! Dovodi nas u iskušenje, odnosno u napast da počnemo Sveto pismo tumačiti svojevoljno, proizvoljno, da ga tumačimo onako kako nama odgovara – ono što nam se sviđa to ćemo uzeti, a ono što ne, odbacit ćemo od sebe. To je velika opasnost i mnogi su napustili katoličku vjeru upravo zbog toga što su krivo tumačili Sveto pismo. Isus je jako dobro poznavao Sveto pismo i nas poziva istraživati, proučavati, učiti novo nešto o njemu, da ga otkrivamo neprestano!

Kaže nam sv. Jeronim: ‘Onaj tko ne poznaje Pisma, ne poznaje ni Krista’. Sa Sotonom ne ulaziti u egzegeze (bitnost) već se njemu oduprijeti istražujući, otkrivajući i tako ćemo čuvati ono što nam je Crkva predala – polog vjere! Isus pobjeđuje tako što jako dobro poznaje Sveto pismo. I ovo korizmeno vrijeme nas poziva na čitanje Svetog pisma i preporučujem što češće čitanje!

U našemu životu Sotona djeluje kao imitator i ovdje u napadu na Isusa djeluje tako citirajući Sveto pismo, oponašao je Božji glas, ali Božji glas je drukčiji. Imitator nikada ne može u originalu skinuti osobu. Prijateljujemo li sa Svetim pismom, znat ćemo što je Božji glas, a što je glas Zloga. I u trećoj ‘rundi’ Sotona mijenja taktiku koristeći laž i ide pokazati slavu moć, sva kraljevstva svijeta samo da mu se Isus pokloni. Laže jer Sotona ne može ništa dati, osim mržnje. Dobro on ne može dati. Misleći da će Isus zaboraviti na svoga Oca, nudio je laž, a Isus kaže, oslanjajući se na Božju riječ : ‘Samo Gospodinu Bogu svome se klanjaj i njemu jedinom služi, nikome drugome.’

I danas nama Sotona dolazi tako što će predstaviti, pokazati neku lažnu slavu, misleći da ćemo i mi nasjesti na to, primjerice često djeluje preko pogleda. Gledamo li nešto, često to poželimo, požuda, moć, bogatstvo, novac, autoritet i slično. Ne kaže uzalud izreka da su oči prozori naše duše. Koliko smo grijeha učinili samo preko pogleda! Možda se toga ne sjetimo u ispitu savjesti, ali sjetimo se Knjige Postanka i kada je grijeh došao u svijet – ‘plod zamaman za pogled’.

Važno je čuvati svoj pogled čistim! Želimo li čuvati svoj pogled čistim, preporučujem euharistijska klanjanja jer tada imamo svoj pogled usmjeren na Isusa, onoga koji čisti naš pogled! Treću ‘rundu’ dobit ćemo čuvajući svoj pogled, ne dopuštajući da nas pogled zavara. To su kušnje koje je Isus prošao i kušnje koje i mi prolazimo u svojemu životu. Kada je Isus porazio Sotonu u tom prvom dijelu, znao je da se ovaj nije povukao za stalno i da je čekao i vrebao sljedeću priliku za napad. To se događa i nama, kušnje su neprekidne i padamo u grijeh na nekomu području zato što smo se opustili, dok Zli skakuće uokolo nas tražeći neku našu slabost i napada kad posustanemo od borbe protiv nekoga grijeha ili se opustimo“, napomenuo je vlč. Žigman te zaključio kako korizmeno vrijeme na poseban način potiče na molitvu, post i djela milosrđa kako bismo mogli pobijediti ono protiv čega se borimo.

Posebno je pozvao na post i na najsavršeniju molitvu – Euharistiju, potičući odlazak na misu ne samo nedjeljom nego i preko tjedna.

Duhovna je obnova završena u razgovoru o spomenutim temama i bratskim druženjem u prostoru nadbiskupskog Vikarijata.