Susret je počeo izlaganjem mons. dr. Marija Tomljanovića, generalnog vikara Riječke nadbiskupije.

Liturgija nas je kroz korizmu, naglasio je između ostalog dr. Tomljanović, pozivala i poziva nas, da se poistovjetimo s izraelskim narodom u događajima oslobođenja od egipatskog ropstva na putu kroz pustinju prema ulasku u obećanu zemlju. Biblijska slika koja može definirati egzistencijalno stanje našeg vremena mogla bi biti slika pustinje. Živimo kao u pustinji. Mnoge stvari nedostaju u pustinji. I to je naporan put. Pustinja vas tjera na bitne stvari. Ali u Svetom pismu postoji riječ koja prosvjetljuje.

Cilj našeg duhovnog života je duhovnost pod utjecajem vjere koja pomaže na svjestan način da bi se održala harmonija s Ljubavlju koja nam daje snagu, sa Prisutnošću koja u nama postaje život, pojasnio je.

Uslijedila je prigoda za ispovijed te misno slavlje koje je predvodio krčki biskup Ivica Petanjak.

Isus punim autoritetom može tvrditi, naglasio je biskup, da onaj tko čuva njegovu riječ, neće vidjeti smrti dovijeka, zato što je on Život. Kao što smo čuli Isus završava svoj govor riječima: „Zaista, zaista, kažem vam: prije negoli Abraham posta, Ja jesam“ (Iv 8,58).

Ponovno naglašava da je on Bog, Ja jesam, tj. Živući, kome je svojstveno da živi, koji ne može ne živjeti. I budući da je on Život, svi koji uzimaju udjela na njegovu životu, živjet će i neće umrijeti.

A na njegovom se životu participira tako što se njegovu riječ čuva, dodao je. Čuva se ono što je dragocjeno, što ima visoku vrijednost, što je jedinstveno i neponovljivo. U tom smislu se čuva riječ Isusova, kao dragocjenost koja se pohranjuje u srcu i u glavi, kako bi nam bila neprestano pred očima.

Govoreći o ovom evanđelju papa Franjo (homilija u Domu Sv. Marte – 10. 4. 2014.) kaže: „Židovska misao je zatvorena misao i nije otvorena glasu Božjem. Nisu slušali proroke i ne slušaju Isusa. To je više od obične tvrdoglavosti. To je idolatrija (idolopoklonstvo) vlastite misli: ‘Ja mislim tako, i to mora biti tako i nikako drugačije (…)’ Nema mogućnosti dijaloga, ne postoji mogućnost otvorenosti novome koje Bog donosi preko proroka, (…) zatvaraju se vrata Božjim obećanjima. I kad se u povijesti svijeta pojavi netko tko nametne svoje mišljenje kao jedino ispravno, tada se događaju mnogi problemi.“

Aktualizirao je nazočnima ovu riječ Učiteljstva: „Nad ovim papinim riječima bi se morali ozbiljno zamisliti i pitati se je li u meni prevladava sklonost da svoju riječ držim kao jedinom ispravnom i najispravnijom, i dajem joj smisao božanstva – idolopoklonstva, što automatski zatvara mogućnost bilo kakvog dijaloga i otvorenosti prema drugačijim mišljenjima i stavovima.

Židovi ne odustaju od svojih uvjerenja i neprestano se pozivaju na Abrahama, a Isus im govori da je on prije Abrahama, u smislu da je Bog, i da on i Abraham nisu u proturječju, ali je on više od Abrahama, naprosto zato što je Bog.

Polemika između Židova i Isusa, osobito između učenih Židova kao što su farizeji i pismoznanci, upozorava na još jednu opasnost u koju možemo upasti, a ta je skrivanje iza poznavanja pisma i nametanje svojih tumačenja i svojih uvjerenja.

Događa se i događalo se u povijesti da su dobri poznavatelji Svetog pisma ratovali između sebe i nadmudrivali se tko bolje pozna pismo, tko ga je bolje razumio i kako je njihovo mišljenje jedino ispravno.

Opasno je mahati Svetim pismom i pokrivat se Božjim autoritetom, a okretati vodu na svoj mlin.

Boga se može istinski i ispravno upoznati samo ako se svakoj njegovoj riječi pristupi s poštovanjem, jer je to riječ Božja, kojoj se nema što dodati i oduzeti, jer je ona cjelovita, u njoj je istina koju ne treba provjeravati niti dokazivati nego joj se otvoriti umom i srcem prihvatiti i po njoj život svoj oblikovati.

Tad Riječ Božja pada na plodno tlo i donosi obilati rod. Jer Riječ Božja nije ništa drugo doli sam Bog koji se pretočio u svoju riječi kako bi je mi mogli čuti, zapisati, usvojiti i po njoj živjeti. I preko te njegovi riječi u samom Bogu prebivati.“

Posvijestio je biskup Petanjak i ovo: „Isusova riječ nije nešto što dolazi izvan njega. On je Riječ Očeva ovom svijetu. On je Očev govor ovom svijetu. On govori ono što je u Bogu, jer je i sam Bog. Iz toga proizlazi snaga i važnost njegove riječi kojoj se niti što može dodati niti oduzeti. Ona je savršena, vječna i neprolazna, jer je Božja.“

Nakon euharistije nastavljeno je druženje u samostanu sestara benediktinki.